priča o ljubavi

Došao sam sasvim slučajno pred Gospodina. Gledao me nekako sažaljivo, upitno, pronicljivo, ni sam ne znam kako me sve nije gledao tim prozirnim očima, boje metala, sivim i snažnim, neodoljivo privlačnim. Mogao bih se rastopiti u tim zjenicama, nestati i ostati tako zarobljen stoljećima, kao kakva prahistorijska muha u jantaru. Privlačna pomisao, biti zarobljen u nečijem pogledu zauvijek. Lebdjeti izvan vremena i prostora, ništa ne čekati i ništa ne htjeti.
Imam toliko pitanja a ne usuđujem se postaviti ni jedno. Odugovlačim.
-Pitaj - kaže On, - zar misliš da sam te tu doveo da šutiš i gledaš me kao napušteno tele? Pitaj.
Govorili su mi kako sam još od ranog djetinjstva bio sklon postavljanju raznih pitanja, uporan u traženju odgovora, izgledalo je to nekako ovako - mama, koje je boje jaje? - bijele, sine. -a može li biti i neke druge boje? - može, katkad je žućkasto. - a zašto je nekad žućkasto, a nekad bijelo? - nisam sigurna, možda to ovisi od hrane koju kokoš jede. zaista ne znam. - a, može li jaje biti ljubičasto? - mislim da nema ljubičastih jaja. - a, zašto nema? - naprosto nema. Išlo bi to tako u nedogled. Znao sam ostavii bez daha i najnačitanije i najupornije. Većina je brzo gubila strpljenje sa mnom. A ja sam samo želio znati sve u detalje, sve odgovore, zašto, kako, koliko, zašto ne, sve opcije i mogućnosti želio sam sagledati iz svih kuteva. Zbunjivao sam ljude. Malo sam više od njih bio zbunjen ja, svijetom takvim kakav jest, ljudima, prirodom, stvarima.
-Pitaj - zagrmio je glasom od kojih su me prošli trnci.
-Zašto si, ti tako savršen i nepogrešiv, stvorio ljude tako nesavršenim, griješnim?
Nasmijao se.
-Nisam ja stvorio ljude nesavršenim, ja sam ih samo stvorio. I dao im um. Hm, intelekt i osjećaje, te sposobnost da svoje misli izraze. Sjećaš li se Babilonske kule?
-Da, sjećam se.
-Eto vidiš, ja sam im dao darove, nešto što nema ni jedno drugo živo biće na svijetu, ni životinja ni biljka. Dao sam im da mi budu slični. Misliš li da nisam trebao biti tako darežljiv? Misliš li da bi svijet bio bolji da sam vas stvorio poput ameba?
-Ne, naravno da ne mislim. Bio bi to dosadan i monoton svijet.
-Dao sam vam neprocjenjivo vrijedne alate i pustio vas da istražujete, da pokušate spoznati svijet oko sebe i u sebi. Jesam. I to je bila dobra odluka, vjeruj mi. Inače je ne bih donio. Ako pamtiš, Bog je nepogriješiv. Ja ne griješim. Moje su odluke uvijek pomno promišljene. Ali kada bih ti rekao zašto sam vam darovao najvrijednije od svih postojećih darova, tvoj život ne bi više imao smisla. Što bi radio sljedećih godina koje dolaze, čemu se nadao, za što se borio, čemu težio, čega se plašio? O čemu bi sanjao? Nego, ja imam sve vrijeme ovog svijeta, no ne kanim ga svog potrošiti na tebe. Pitaj!
-Zašto mi nisi dao znak, neki znak da sam zavolio onu koja mi neće uzvratiti jednakom mjerom? Moja je ljubav bila uvijek veća, uvijek nježnija, pažljivija nego Njena.
-Ako nisi vidio znakove, onda mora da si bio slijep pokraj savršenog vida. Dragi moj, znakova je bilo na pretek, ali ih ti nisi htio vidjeti. Znaš, ljudi su skloni uvijek nekog drugog optuživati za svoje neuspjehe, Boga, društvo, prijatelje, neprijatelje, ženu, muža, ljubavnike, roditelje....Bilo koga. A počesto su sami krivi za vlastite izbore.
Razmišljao sam nekoliko trenutaka. Vjerojatno sam je silno želio zadržati, voljeti, želio sam se boriti za nju, za nas, čak i onda kada sam postao bolno svjestan da je ta borba uzaludna. Ona mi ne može pripadati više nego što to ona sama želi, a ljubav vjerojatno nije klackalica, da se dovede u savršenu ravnotežu. Jedna strana uvijek pretegne.
-Umro je jedne noći, sparne i teške. Premlad. Uostalom, umiru i mlađi od njega, umiru djeca, u mukama, u agoniji. Ne mislim na ljude koji umiru u ratovima, u nesrećama, mada je i to neshvatljivo, nego na one koji odlaze jer nema lijeka, na ljude koji se jednostavno više ne probude i na one koji se svako jutro bude s bolom. Je li to po zaslugama, ili je riječ o slučajnom odabiru ili čak nešto treće? Zašto, zašto moramo patiti tako jako ili zbog svog bola ili zbog gubitka onih koje smo voljeli? Kad već moraju otići, zašto osjećamo to što osjećamo, zašto naprosto nismo ravnodušni? Pomireni sa činjenicom propadanja, umiranja, pomireni sa smrću?
-Jako je teško osjećati ljubav, a ne osjećati patnju kada izgubimo one koje smo voljeli. Zar bi želio da nikada nisi tako intenzivno volio svog oca? Zar bi želio da on nije bio takav čovjek kakav je bio, zbog čega je zaslužio tvoje poštovanje i silinu osjećaja? Opet kažem, dao sam vam najljepše darove, a jedan od njih je ljubav.
-Ne, jer bi život bez ljubavi bio kao najljepša hrana bez začina. Probao sam jednom pečenku bez soli, probao sam i kolač bez šećera i bljutavost me osupnula.
-Osim toga, kada bi se čovjek mirio sa smrću, mirio bi se i sa drugim stvarima, bilo bi mu svejedno, a ravnodušnost vodi u lijenost, lijenost u odsustvo bilo kakvog koncepta, napredovanja, analize, stvaranja. I eto, opet vrlo brzo dođemo do besmisla postojanja. Svijet bi još uvijek bio na razini od prije puno stoljeća i tako bi praljudi i danas hodali svijetom, bez trunke ambicije. U čemu bi bila ljepota življenja? A zasluge, dragi moj, nije sve zločin i kazna, ako shvaćaš što želim reći. To su ljudski aršini, a ne Božiji. No, o tome ne bih duljio. Ipak su neka pitanja preteška, za odgovore nisi spreman, iako, nisi me razočarao, postavio si sva prava pitanja. Baš kako sam i očekivao.
A, sad, sad mi ispričaj priču. Pitanja je bilo dovoljno. Sad si ti na redu. Pričaj.

I tako sam, negdje u sred bjeličaste omaglice, sjedeći na naslonjaču za goste, razmišljajući još uvijek kako je čudesno i nestvarno razgovarati sa Stvoriteljem, započeo jednu priču. Nisam znao zašto želi da mu išta ispričam, kao što nisam znao ni zašto mi je dao priliku da postavljam pitanja. Sasvim sigurno po ničemu ne odudaram od drugih ljudi, niti sam po ičemu poseban. Možda je i to slučajan odabir. Ali ne usuđujem se pitati, jer On je jasno rekao kako je bilo dovoljno poduke.

I ja sam počeo pričati.
Negdje dolje, postoji uzvisina, lijepo brdo na čijem vrhu su ljudi napravili kamene kuće, iskopali čatrnje, bunare, napravili crkvu, zasadili crnogorično drveće i trešnje, šipke, smokve, sve što je moglo rasti. I živjeli. Mislim da su još stari Rimljani smatrali to mjesto vrlo lijepim, pa se kameni ostaci iz tog vremena mogu naći svuda. Netko mi je rekao da turisti dolaze u stari dio grada na razledanje. Neki mladić je plaćen da im pokaže ostatke i ispriča nešto o povjesti mjesta. Nije to grad, mada sam rekao "stari dio grada", to je maleno selo, selo u kojem su stasale generacije, što se vidi i po velikom mjesnom groblju ispred i iza crkve. Katkad sam imao običaj hodati između grobova i čitati prezimena, lecnulo bi me svaki put kada bih pročitao svoje. Mada, nikada u djetinjstvu nisam istinski shvaćao što smrt znači. Iz moje perspektive, umirali su "neki tamo" stari ili bolesni ljudi, ljudi općenito, ali ih nisam doživljavao kao osobe jer ih nisam poznavao. Smrt se činila tako prirodna kada se radilo o nepoznatima. Čak je bilo nešto plemenito u nečijim precima, zakopanim ispod ogromnih omorika i borova, prekrivenim crnim ili sivim, teškim mramornim pločama. Grobovi su djelovali kao svečani spomenici nečijeg davnog prisustva. Zrikavci su glasno zrikali, vidio sam leptire, ose, mušice, čuo sam zvuk automobila, poljoprivrednih strojeva, glasove ljudi, zvona crkvena, i činilo mi se u sred groblja da je smrt veličanstvena jer oko nje i usprkos njoj buja život. Sve je zeleno, vlažno, nebo je ogromno i modro, sunce jako, rijeka u dolini hladna i snažna. Kako sam se samo mogao bojati smrti kada je nisam shvaćao?
Mislio sam, neće me okrznuti. Naivne dječačke tlapnje. Naivne tlapnje jednog hipersenzibilnog djeteta, prerano sazrelog, prerano spokojnog, a prezaštićenog. Da, rastao sam ja pod jednim divnim staklenim zvonom. Mislio sam kako je majka oličenje ljepote sa onim svojim mekanim smeđim očima, dugom kosom i kretnjama dame. Sa svim onim haljinama svilenim, kaputima kašmirskim i cipelama koje se slažu uz torbe. Mislio sam ja da je svaki otac tako jak, visok, neustrašiv, inteligentan, poštovan i smiren, kao moj. Ja nisam poznavao udarce, ni teške riječi, ni prijetnje, ni zabrane.
Znao sam samo blag pogled zelenkast poput rijeke u sumrak i ruke tople.
Otac je volio selo. Uvijek bi se vraćao ovamo. Sadio je voćnjake samo kako bi se mogao svako toliko uputiti južnije, posjetiti rodno mjesto i dotaknuti ta stabla, tu zemlju koju je toliko volio.
Sram me je, ali kao dijete nisam volio dolaziti ovamo. Iako mi je otac pričao kako je njegova obitelj bila jako bogata, imala puno zemlje, pa je stoga mogla napraviti kuću na brdu, blizu crkve i groblja, meni je u tom mjestu izgledalo kao da je vrijeme stalo prije pedeset godina. Bez vodovoda. Bez prave kanalizacije. S kućama koje jedva da imaju kupatila onakva kakva mi poznajemo. Ježio sam se nečeg što je izbijalo iz zidova starih kamenih kuća. Život je ovdje bio drugačiji nego u gradu, sjevernije. Nije bilo raskošnih, velikih trgovina, parkova, kazališta, drvoreda, šetnica. Samo selo koje je mirisalo na krave, koze i ovce, na sirovo mlijeko, na konje.
Kada je umro djed, bilo mi je dvanaest godina. Nisam patio za njim, a tek sada shvaćam koliko mora da je ta smrt boljela mog oca. Nisam patio jer ga nisam poznavao, a i mislio sam da je prirodno da stari ljudi umiru. Sjećam se šutljivog ćelavog čovjeka, uvijek u odijelu, kako gleda ispred sebe i jede kruh udrobljen u mlijeku iz plave metalne šalice. Okrnjene na vanjskom dojnjem dijelu. Po vrhu je plivao neobran kajmak. Sjećam se uvijek je u kanti nakon mužnje po bijeloj površini bilo iglica slame. Mlijeko je bilo masno i puno okusa, takav okus kupovno mlijeko nikada nije imalo. A kakav se sir od njega pravio...
Djed je umro od upale pluća u sedamdeset i sedmoj godini. Moj otac od srčanog udara u pedeset i sedmoj. Shrvalo me to. Umrtvilo sve u meni. Približilo mi smrt na način na koji sam mislio da je nemoguć. Oca smo pokopali u zasebnu grobnicu, novu. Samog. Uhvati me jad svaki put kada vidim da moj otac ne leži sa svojim ocem, a tako je trebalo biti. Duga je to priča zašto nije, sumorna i teška.
Od tada rijetko idem na to isto groblje. Više ne vidim ono što sam vidio kao dječak. Sad mi je to sumorno i mračno mjesto, mjesto puno kostiju, mjesto na kojem sve ovozemaljsko završava. Puno uvelog i umjetnog cvijeća, djeluje mi groteskno, dok u zalazak sunca stojim pokraj groba mog oca i promatram dolinu ispod sebe. Na drvenom križu još stoje ostaci datuma i imena. Zar je to sve što ostane iza čovjeka, iza tolikih godina, samo nekoliko zlatom ispisanih činjenica?
Moj otac je bio povjesničar, volio je stare građevine, stare knjige, stare događaje i davno umrle ljude. Najviše od svega moju majku i mene. Pisao je pjesme. Jednu njegovu rukom pisanu pjesmu još uvijek imam, na starom požutjelom papiru koji danas djeluje krhko kao da će se raspasti od vlage i stajanja stoje stihovi
"i što je dalje rijeka
to te više volim
i što su dalje polja
to osjećam više
da me tebi vuče
neka želja...."

-Nisam želio čuti takvu priču. Ispričaj mi priču o ljubavi, o nečemu što je sveto i vrijedno, želim čuti lijepu i nježnu priču, a ne jadikovke o smrti. U većini religija smrt nije kraj, postoji nešto nakon nje, prelazak u jedno više stanje. Pričaj mi o ljubavi, kako rekoh. - zagrmio je glasom takvom snagom, da su se planine ispod nas zatresle, a grmljavina rasparala nebo munjama. Začudo, nisam se bojao. Shvatio sam ozbiljno Njegove riječi, ali nisam osjetio onaj strah koji čovjek inače osjeti pri iznenadnim visokim zvukovima, nevremenom i sličnim nepogodama. Osjetio sam kao da me miluju kišne kapi, a nešto toplo i meko uljuljkava u naručje.

I pričao sam. Priča je tekla iz mene kao smola iz stabala.
U tom selu je bila kuća. Kuća u koju smo se dobrotom ljudi sklonili kada je ratni vihor poharao sjever i kada smo ostali bez stana, bez svih vrijednosti, bez uspomena. Moj je otac žalio što se nismo i ranije vratili u njegov rodni kraj, napravili kuću, sredili život, pa nas rat ne bi dočekao nespremne. Ovako, bili smo prisiljeni biti podstanari. I to u vrijeme kada je taj pojam bio posve nepoznat ljudima. Obično su besplatno koristili tuđe nekretnine i imovinu, ali tko sam ja da sudim. Moj je otac uvijek govorio, sad jest rat, ali doći će i kraj tom zlu, treba ostati svoj i normalan, ponašati se u skladu sa zakonom jer doći će vrijeme kad će se dugovi naplaćivati. Želio je uvijek hodati uzdignute glave.
Majka je u toj kući pravila kruh, pekla ga je miješajući kvas, jer nismo imali dovoljno svježeg kvasca za svaki dan, pa je kruh bio neobičnog kiselkastog okusa, koji nam se nije baš jako sviđao. Kuhala je božanstveno, kao da je imala sve namirnice ovog svijeta, a zapravo u mjestu nije radila ni trgovina, pa i novci koje smo imali nisu vrijedili ništa. Jer se ništa za njih nije moglo kupiti. Trebalo je ići u grad po potrepštine.
Sjećam se, jednog proljetnog dana, moj brat se prejeo trešanja i zamalo završio sa puknućem slijepog crijeva. Majka je zvala hitnu pomoć. Vozili su ih kao ludi. U sred vožnje saznala je da joj oca voze u drugim kolima hitne i da je doživio dosta težak srčani udar. A u bolnici je ležala žena njenog brata i umirala od tumora mozga. Osim toga, zabunom su joj javili da je otac ranjen. Srećom nije bio, ali to smo saznali tek kasnije. Uvijek sam se pitao odakle toj ženi snaga da preživi ovakve stvari. Ni u jednom trenutku ona se nije srušila, nije pokleknula, nije klonula. Ja sam ostao u toj sumornoj kući sam, čekajući. Bog dragi zna o čemu sam tad razmišljao, ako sam uopće razmišljao. Vjerojatno sam bježao u san, tako sam sklon zabijati glavu u pijesak uslijed ružnih događaja.
Njen otac je preživio srčani udar. Moj brat se oporavio nakon operacije slijepog crijeva. Žena njenog brata, moja ujna je umrla. Počivala u miru.
U toj smo kući živjeli gotovo godinu dana. Bio sam sretan kada smo otišli iz nje, tištala me kao tijesna cipela. U tom vremenu sam spoznao i kako boli prva ljubav. Zaljubio sam se u djevojku tako lijepu i milu, držali smo se za ruke, šetali, upoznavali, sjedili na mostu, smijali, bio je to divan početak nečega, a onda mi je nakon tjedan dana, tako iznenada poslala pismo u kojem mi objašnjava kako me ne voli i kako misli da me nikada neće moći voljeti. Pisala je iskreno, da me ne želi držati u zabludi, ne želi mi davati lažne nade. A u meni se sa svakom narednom rečenicom nešto lomilo. Bio sam ja svjestan da su sve mladenačke ljubavi nesretne i da nikada ne završavaju ozbiljno, no nekako me boljelo. Slomljeno srce najviše boli prvi put. Izgubio sam je a da je nikada nisam ni imao. Nije mi dala ni jedan poljubac. A, htio sam, barem jednom zagrliti to lice, prisloniti usne na njene i pomirisati joj kosu i vrat. Htio sam, ali eto, ona nije.
Nakon što smo otišli, nikada više nisam želio kročiti nogom u tu kuću. Rat je završavao, ljudi su postajali veseliji.
Nakon svega sam upoznao Nju. Zahvalan sam za sve divne trenuke koje smo imali. Samo živio sam u iluziji da jačina osjećaja traje vječno, da ne jenjava. Ipak, najljepše dane svoje mladosti darovao sam njoj. I ne žalim. Ne, od žaljenja nema smisla. Možda je moglo biti drugačije, no ne znam bi li bio sretniji bez nje.
Kroz sve to vrijeme, teško vrijeme, mučno vrijeme, vrijeme u kojem nije bilo raskoši na koju smo navikli, u kojem smo se učili skromnosti, tišini, strpljenju, njih dvoje su se voljeli onako kako sam rijetko vidio da se vole muž i žena. I voljeli su nas. Sjedili bi u kuhinji do kasno u noć i pričali, kovali planove kako će nam opet biti lijepo kada košmar završi. Sanjali smo u četvoro i živjeli prekrasan obiteljski san. Otac bi nas pomilovao po kosi i blagim glasom pričao priče iz svoje mladosti. Pričao nam je kako su jutrom u velikoj željeznoj tavi pekli po petnaest jaja sa velikom šakom sira. Djeca su to jela umačući svježe pečeni kruh ispod peke. Pričao nam je kako je prodavao povrće na placu dok je još bio dječak, putovao Ćirom, vlakom kakav već dugo ne vozi tračnicama. Odatle valjda njegova stalna sklonost putovanjima. Pričao je prekrasne priče i mi bi zaboravljali da je vani policijski sat, da se gase svijetla, da se negdje u daljini čuju pucnjevi. Gledali smo samo njegove mile zelene oči i uživali. Činilo mi se da dok je on tu, kraj nas, ništa nam se loše ne može desiti. Bože, oprosti, ali on je za mene bio nešto poput božanstva, taj moj otac, mislio sam da je to njegovo postojanje najbliže savršenstvu koliko se čovjek uopće može nekom idealu približiti.
Majka ga je voljela. To sam shvaćao. To se vidjelo iz svakog njihovog pokreta, riječi. Nisu se svađali ni kada ručak nije bio ukusan, ni u drugim prigodama u kojima se ljudi uobičajeno ljute jedni na druge. Oni su se smijali, svemu, jedno drugom, nama.
Tek danas znam koliko mora da im je bilo teško skupiti krhotine, nekad lijepog i prosperitetnog života, svakodnevice, kolotečine, prijatelja, posla i živjeti dalje. Živjeti dostojanstveno. Katkad bih znao vidjeti majku kako leži na krevetu, leđima okrenuta zidu. Tada nisam znao da je leđa okretala da mi ne vidimo suze. Plakala je tiho, u samoći, da nas ne prepadne svojom nemoći. Mislila je, ako bi mi vidjeli njenu bol, strah bi se uvukao i u nas. A ona je htjela da nam život ne ukrade bezbrižnost.
Kako sam već rekao, kasnije kada je sve prošlo, ponovno se vratio naš stari - novi život. Ja sam otišao na studij, brat je radio, a njih dvoje su živjeli u prekrasnom stanu zajedno. Otac je predavao, vratio se svom izvornom zanimanju, a majka je vodila mali restorančić. Ponovno su stjecali i imovinu i prijatelje, svakodnevicu. Dolazio bih do njih nekoliko puta godišnje i svaki put ostajao omamljen mirisima njene kuhinje, toplinom doma. Osobito sam volio Božićno vrijeme. Pravila je toliko vrsta kolača, da čovjek ne bi uspio ni probati baš svaki. Medenjake, paprenjake, baklavu, orah kocke, kokos prutiće, kiflice s pekmezom, čarobne mjesece, zvjezdice, cvjetove s pekmezom od šipka....Mnogima ni ne znam ime. Ali pamtim okuse. Stavljala je u kolače najfinije likere koji su se kod nas mogli kupiti, što im je davalo neodoljiv miris i okus.
A sarma. To je tek bila rapsodija za nepce. Sarma bi bila gotova na badnjak negdje oko ponoći. Nikada, ali baš nikada, nismo propustili probati je nakon što službeno završi post. I nikada, baš nikada mi nije bila tako zamamna kao noću, na samom početku božićnog jutra. A onda svečani ručak sutradan. Mogao bih se satim prisjećati i pričati o tome. On bi se ujutro ustao prvi, pročitao novine, skuhao kavu i probudio je.
Znaš Bože, dugo, dugo sam bio ljut jer je ta čarolija mog života, njihove ljubavi nestala u trenu. Pitao sam se svakim danom, zašto? Zašto? Zašto nešto tako lijepo mora završiti? Zašto ubojice šetaju slobodno i ostare, eto neki se skrivaju, pa im sude, ali žive usprkos svojim zločinima, a jedan divan, pošten čovjek gnoji zemlju svojim kostima i prahom? Zašto nemilosrdni i opaki dožive stotu, a on je jedva zakoračio u peto desetljeće?
Oprosti, opet postavljam pitanja, a znam da više na to nemam pravo. Tek kažem, bio sam ljut, razočaran. Moj mozak je odbijao prihvatiti da je došao kraj, da je gotovo.
Ipak, utješila me pomisao da one najbolje među nama pozivaš ranije, jer su dobro društvo, jer su valjda izvršili svoje poslanje. Da, tako nešto bi me tješilo u trenucima kada bi očaj postajao neizdrživ.
No, nekako idem dalje. I ona, moja majka ide dalje. A ljubav, ta tako velika i lijepa ljubav koja nas je spajala, nosila, zbog koje smo mislili da je život jedno bajkovito stanje, ljubav je ostala. U nama je. Valjda su takve ljubavi neizbrisive.
Eto, to je moja priča o ljubavi.
Završio sam i pogledao Ga.
Smiješio se. A zatim je nestao. Pitao sam se jesam li doista samom Bogu ispričao priču ili mi se samo učinilo da pričam s Njim?
Odjednom više nije bilo bjeline, ni naslonjača, ničega oko mene nije bilo. Ležao sam u svom krevetu s hladnim oblozima na čelu i s toplomjerom u ustima. Tresao sam se. Ona je stajala iznad mene sa šalicom vrućeg čaja.
-Nije ti bilo dobro - rekla je. Cijelo vrijeme te trese vrućica.

Aries