kolodvor

Kolodvori mirišu na svježe pečena peciva, kavu, crnilo sa netom tiskanih dnevnih novina i strance. Osvrnem se oko sebe, sve mi je tako poznato i blisko. Tramvaji prolaze, lijeno. Sjednem i čekam. Pokraj mene je plava putna torba. Jedna od onih sa točkićima, radi lakšeg rukovanja. Još mi u stražnjem dijelu svijesti odzvanja zvuk grebanja plastike po trotoarima. Točno pored zvuka mojih koraka. Gnijezdim se u stolici s platnenom presvlakom i promatram prolaznike.
-Izvolite. - pospano me pita glas koji mi se čini nespojiv sa crnokosom konobaricom, kose svezane u rep i kosih očiju. Nije lijepa. Kad bih morao naći jednu riječ kojom bih je opisao, bila bi to riječ "iskrzana". Da budem iskren, ne znam postoji li ta riječ i u jednom riječniku ili je samo moja kovanica, ali njen lik mi se savršeno uklapao u ono što za mene predstavlja spoj tih nekoliko slova.
Raspucala kosa na krajevima, končić koji visi s ruba preuske majice, pripijene uz tijelo, blago vidljive strije na grudima, onom njihovom dijelu koji je namjerno izložen pogledima, pretjerano počupane obrve i razlivena maskara. Kao tkanina koja se na rubovima pohabala od čestog nošenja. A, bila je mlada. Mislim da nije mogla imati više od trideset godina. Iz stava i načina na koji je izgovorila "izvolite" mogao sam znati da nije obrazovana. Nije studentica koja na ovaj način pokušava zaraditi dovoljno za nastavak studija i time pokazati kako može, ako to dovoljno jako želi, biti samostalna. Ne, mogao bih se kladiti da je ova žena prije punoljetnosti pobjegla od nekih demona s kojima se nije znala nositi. Otac pijanica, majka bludnica, razvod, siromaštvo, što god; to što ju je nagnalo na bijeg moglo je biti bilo što.

Zapravo, želio sam jednom da mi na kolodvoru priđe djevojka okupana svježinom jutra, što još miriše na prvo tuširanje i vedrim glasom izgovori "Dobro jutro, želite li možda naručiti nešto? Možemo vam predložiti izvrsnu kavu, pravi talijanski esspresso ili možda jednu od dvadesetak vrsta čaja." Tlapnja.

Za susjednim stolom sjedio je par. Nešto su skrivali. Poglede iza sunčanih naočala, premda je bilo još tako rano, da je cijela terasa nekadašnje Francuske pekarnice bila u hladu. Do mene je dopirala tiha prepirka. Vidio sam drhtanje ruke u ruci. Grčevito stezanje ovratnika na košulji. Izbrojan novac iz crnog kožnog novčanika i stavljen na stol ispod papirnatog rupčića. Zatim plaho sklonjen u džep od traperica.

-Zeleni čaj, molim vas. Bez šećera. I novine.
Na pitanje "koje" odgovorio sam, "bilo koje, sasvim svejedno, one koje su slobodne ili one koje imate".

Niz pokretne stube su se u pravilnim razmacima spuštali umorni putnici. Raspoznavao sam ih po izgužvanoj odjeći, čak i onda kada nisu u ruci imali prtljagu. I po podočnjacima. Nevjerojatno je koliko putovanje smoždi čovjeka. Pretvori ga u ljudsku kašastu masu, bez volje i emocija. Otresao bih danima sa sebe zamišljenu prljavštinu nakon noći povedene u autobusu. I miris osobe koja je spavala do mene. Jer uvijek putujem noću. Turobno se probuditi pokraj čovjeka kojeg nikad ranije nismo vidjeli. I o kojem ne znamo ništa. A čija koža miriše na uprženi luk i dinstanu rajčicu. Dah na žvaku bez šećera, čuvanu u kutu usana. Ne znam zove li se to otuđenost, no ne volim sklapati poznanstva s onima koji sasvim slučajno dobiju broj sjedala tik do mene, ne volim male noćne razgovore sa suputnicima i pričanje o poslu, gradu, djeci, političkim prilikama. Rastvorim knjigu i upalim svjetlo iznad glave. Distanciram se na početku, odmah nakon polaska. Osjećaj krivice gurnem ispod koljena. Nemam im što dati, nemam ništa za podijeliti, pa i ne pokušavam.

Ispijam čaj i preko rastvorenih novina, lutam pogledom. Čekam. Ne čekam nikoga. Naprosto čekam pravo vrijeme za odvajanje od ovog mjesta. Od kad znam za sebe, ponavljam ovaj ritual. Upijam boje jutra i boje grada. Za mene je ogledalo grada izvješeno upravo na ovom mjestu.

Prilaze mi dva djeteta. Išli su od stola do stola i tražili milostinju. Žene su instinktivno stiskale torbice bliže tijelu, privlačeći ih sa susjednih stolica za drške. A muškarci su bahato odmahivali glavom i tjerali ih od sebe mračnim pogledom.
-Samo jednu kunu, stiček.- unosili su im se u lice. Prljave ruke su pružali dotičući im odjeću i šalice s napola ispijenom kavom. Ulazili su svojim tijelom u sferu posve intimnog prostora. Preplavilo me gađenje. I jedan posve fini osjećaj sažaljenja. Pomislim svaki put da nitko od nas ne bira kako će se, kada i gdje roditi. Počesto mislimo kako nam je, po prirodi stvari ili zaslugama dano da budemo dio funkcionalne obitelji koja je sve svoje snage trošila na ispravan odgoj, stjecanje materijalnih dobara i upriličavanje načina života iz dječijih knjiga. Posve krivo. Znao sam da je samo slučajnost meni namijenila čiste i njegovane ruke. Samo slučajnost i ništa više. Zato svaki put dajem onoliko sitniša koliko imam taj tren. Svaki put.

Osim toga, bojim se kletvi. Straši me mogućnost promjene uloga. Život je nepredvidiva ljepotica. Možda je to moj način kupovanja djelića raja. A možda samo način da izbjegnem slušanje moljakanja i preklinjanja. Ne želim ih otjerati kao pse. Jer to nisu. Želim u miru i tišini do kraja ispiti svoju šalicu čaja, smotati novine i otići dalje. Toliko mi je dragocjen ovaj trenutak mira, upijanje sitnih nesavršenosti koje me okružuju i ponovno proživljavanje uspomene. Jer svaki kolodvor duboko u meni ostavlja urezane ožiljke prolaznosti. Događaje nakon dolaska. I prije odlaska.

Nisam se snašao kad je crnokosa djevojka, s brazdom od opekline na desnoj nadlaktici, istrčala iz kafea i vičući krenula prema djeci. Dojam iskrzanosti pojačao se s borama na licu od bjesa. Psovala je kao da je u prošlom životu bila carski kočijaš, razvratan i prost. Metalnu tacnu zavitljala je na djecu. Uz tresak je tacna jednom od njih pala na glavu. Djete je zaplakalo. Prljave suze ostavljale su zemljane brazde na licu. Skvrčilo se na hladnom podu i jaukalo od bola.
Prošao sam rukom kroz kosu. Osjetio sam bol na onom istom mjestu, na zatiljku. Trnce u nogama. I nisam rekao ništa. Niti je itko drugi. Samo im se svima na licima očitala blaga zbunjenost pomješana s neodobravanjem. A, zatim ravnodušnost. Ipak su to ničija djeca. Nezaštićena. Ona koja prose. Ropska populacija. Valjda se zbog dronjaka i prljavštine čine manje djecom. Pa je time i manje suosjećanja.

Prizor skvičanja i valjanja po podu. Suze i vika. Drugo djete je počelo kleti i pljuvati sve oko sebe. Pljuvačka je gusta i bijela letjela na sve strane. Poletjela su i kamenja. Ona sitna, kakvih ima čak i u urbanim dijelovima grada. Sad se već netko našao da ih otjera. Krupan muškarac u odjelu od samta. Posve neprilično za ovo vruće doba godine.

Iskrzana je hodala gore dolje terasom i pravdala se. Da ta ista djece dolaze svako jutro, dosađuju gostima i kradu. Kradu sve. Od šećera u staklenim bočicama, do šalica. Sve što uspiju oteti u trku. Bila je vidno uzrujana. Kao da je zažalila. Postidjela se pod pogledima. A ja sam znao da to nije bilo prvi put. I vjerojatno neće biti ni posljednji. Znao sam da će se razjariti baš svaki put kad u drugima ugleda ono od čega je pobjegla. Od čega je još uvijek bježala.

Aries