oslikavanje kluba
Riječki alpinistički klub, svojim je sugrađanima najpoznatiji po organizaciji Zero memorijala za dan Sv. Vida, kada se na Korzu postavlja velika umjetna stijena, po kojoj se, osim organiziranog natjecanja iskusnih penjača, neupućeno građanstvo dobiva prilike okušati, i možda, za taj sport, ozbiljnije zagrijati. Širem pučanstvu vjerojatno je manje poznato da su članice upravo ovog riječkog kluba, aktivno sudjelovale u prvoj hrvatskoj ženskoj ekspediciji na najviši vrh svijeta, a nama je, eto, poznato i ono prvo, i ovo drugo, a isto tako, poznate su nam i muke kluba da se skrasi u nekom prostoru, koji bi zadovoljio potrebe sve većeg broja članova za treningom, okupljanjem, pa i dostojnim prezentiranjem svojih dostignuća.
Odnedavna klub boravi u novom prostoru (Dolac 9a), kojeg uređuje vlastitim sredstvima, i dobrom voljom vlastitih članova - volontera, naravno. Najvažniji dio, prostor za vježbanje, već je neko vrijeme osposobljen, u njemu se naveliko trenira, i na red je došao onaj, za kondiciju i vještinu članova, manje važan, ali za prezentaciju kluba ne tako nevažan dio. Ulaz, iliti prva prostorija, vidljiva čak i prolaznicima s ulice...
i pogled na drugu stranu
(Osoba "zalutala" u ovu fotografiju, nije jedna od nas, nas ćete, naime, prepoznati po neviđenoj ljepoti i krasoti, i samim time, naravno, nikako u tijelima dlakavih mužjaka :)
Postavljeni zadatak zahtjevao je unošenje nekog "daška života" na anemične zidove, koji će vrlo skoro postati izložbeni prostor, galerija alpinističko - planinarskih fotografija, pa smo se u rješavanju tog problema jednostavno odlučile za neutralnu sivu podlogu, i koji ton tamnije siluete penjača, na visini bližoj stropu, tako da se osiguramo od njihove napasti bezobraznog nadmetanja s fotografijama. Siva boja je, osim svoje neutralnosti i nenametljivosti, pogodna podloga za šarene, ali i crnobijele slikice, a istovremeno je najčešća boja stijena, tako da je, iz već dva razloga, pobijedila sve druge moguće nijanse.
pogled na uličicu i velebni ulaz u prostorije...
No, da se aktivni članovi kluba ne bi našli u opasnosti od tjeskobe i osjećaja malodušnosti u pretjeranom sivilu, odlučili smo jedan komadić zida ipak malo razveseliti nebesko plavom, i suprostaviti joj malo skladište obojeno u komplementarno naranđastu.
Naravno, ako netko slučajnim ulaskom u prostor još uvijek ne zna gdje se nalazi, s nebesko plavog zida o tome ga savjetuje, Veronikinom sigurnom rukom, oslikani logotip kluba...
I još jedna panoramski posjeckana slikica praznog prostora, čist malo da si se još divimo sebi i zamišljamo kako će to sve tek super izgledati kad se postave prve slijice i otvori izložba...
I za kraj, napominjem da ovim junačkim činom volontiranje u klubu nije još dovršeno, naime, postoje tu još i hodnik, svlačionica, učionica, no, prije tog posla, slijedi mali odmor...
Pisanjem ovog posta, drugi dio Toobixa koristi priliku da se javno zahvali prvom dijelu, Veroniki, koja je sama samcata oslikala cijeli prostor od stropa do poda, neviđenom brzinom, u par dana. Hvala, hvala, hvala :)