Svakodnevno gradim putove od srama I polako hodam poput propalice Izgubljen u napadima na samog sebe Popunjavam unutrašnji prostor Sjećanjima o nama I tako svaki dan Dok ne iscrpim samog sebe Kada prestanu sjećanja dolazi tuga A tuga teče kroz želudac Ravno u dušu I tu ostaje zauvijek kao komad stranca nedohvatljiv običnom egu i poezija za jednu Luciju kojoj Arsen ipak može neke stihove reći bolje nego ja Tvoje nježne godine Tvoje nježne godine , što mi mogu dati, tvoje srce dugo znam, neće da me shvati, Tvoje oči pune sna, kako da me slijede Moje pjesme tužne su, za te još ne vrijede Ti bi htjela zauvijek što sam davno dao Tebi život nudi sve, ja sam ljubav krao Svoje nježne godine ti ćes dati drugom, jer ja bih tvoje poljupce ispunio tugom. Ne budi, ne budi se mala, ti ne znaš ni dobro ni zlo Ne budi, ne budi se mila, jer nije još vrijeme za to Tvoje ruke malene, kako da me grle, Jer dok moje traže mir, tvoje nekud hrle Tvoje nježne godine, nježne misli tvoje mogu da nas razdvoje , prije nego spoje Ne budi,ne budi se mila, ti ne znaš ni dobro ni zlo, Ne budi , ne budi se mila, jer nije još vrijeme za to. ARSEN DEDIĆ a poetesa sophija će ti umjesto mene Lucija reći : STRAŠNO JE VOLJETI TE Strašno je voljeti te na mjestu krhkom kao što je svijet. Mučno je voljeti te u tom kraju punom nesavršenstva Gdje nas sve lomi i ušutkuje Gdje nas sve vara i rastavlja. SOPHIA DE MELLO BREYNER ANDERSEN |