independent country croatia
24.02.2005., četvrtak
GRJEŠKE U PRAVOPISANJU 2
Već sam u prvome dijelu naveo povijesni okvir nastanka ove problematike, pa ste mogli dobiti uvid i stvoriti neki stav. U ovom će te tekstu ipak dobiti moje mišljenje, moj subjektivni stav jer sam tako naučen i tako pišem, a ako ste čitali pažljivo, primijetili ste da se uopće ne radi o nekim endehazijskim korijesnkim pravopisima, niti nečemu nerazumljivomu. Zapravo se promjene niti ne primijete. Promjene ću vam sada iznijet, ali baš sve i vidjet će te kako se prašina, zapravo, digla oko ničega.PRAVIL0 1. KRAČENJE SLOGA S DVOGLASNIKOM - ako u oblicima i tvorenicama na mjestu dvoglasnika (ije) dolazi kratak slog (je), tada se dvoglasnik smjenjuje s kratkim je: bijel-bjelina, cijena-cjenik, mlijeko-mljekar... (dakle, nešto sasvim normalno što danas koristite bez da vas netko tjera - kada kratak slog dolazi iza pokrivenoga r, tj. kada je r posljednji glas u stalnoj zatvorničkoj skupini, tada u oblicima od četiriju riječi (vrijeme, privrijediti, upotrijebiti, naprijed) dolazi e, a u ostalih dolazi je. Dakle, vrijeme-vremena, privrijedit-privreda...., ali brijeg-brjegovi, strijela-strjelica, grijeh-grješka. Isto tako pišemo, a ne odnosi se na ovo pravilo jer je ono podpravilo pravila koje kaže da je dolazi iza početnoga r kada on dolazi iza zatvornika ili otvornika: riječ-rječnik, korijen-korjenčić, riješiti-rješenje... Dakle, vidljivo je da je ovo famozno pravilo u novome pravopisu kojega svi smatraju korijenskim, zapravo čisto hrvatsko rješenje s nekim iznimkama onih riječi koje su se najjače uvriježile u svijest govornika. Nema nikakve revolucionarnosti, ničega što već nije u svijesti govornika. PRAVILO 2. ODVOJENO PISANJE NEGACIJA (ne ću) Danas svaki pismeni govornik hrvatskoga jezika zna kako se negirani glagol piše tako da se negacija stavlja u rečenici odvojeno od istoga glagola. Dakle, piše se ne želim, ne tugujem, ne volim... Svi glagoli se tako piši i to nam nije strano. Ono što se dogodilo je sljedeće. Srpski su jezikoslovci jednostavno to pravilo namjerno izbacili iz zajedničkoga pravopisa (to je rješenje svojstveno njihovu jeziku) kada je bila riječ pisanja negacije glagola biti. Glagol biti ima nekoliko inačica pisanja i one su nam svima poznate: ću, ćeš, će, hoću..., sam, si, je..., ali se jedino negacija toga glagola piše spojeno neću. To se naziva napad na jezik, rušenje jezične cjelovitosti. Sada se stvara panika kako to mi opet idemo pisati korijenski, a vidljivo je da to nije ništa drugo nego odstupanje, nepotrebno, od jezičnih pravila. Dakle, ne ću, ne ćeš... PRAVILO 3. GLASOVNE PROMJENE U hrvatskome jeziku postoje glasovne promjene koje su vam poznate:palatalizacija, sibilarizacija, jotacija, ali i jednačenja zatvornika po izgovornome mjestu (pas-pašće, orah-oraščić ne orahčić; u tome je nova promjena), gubljenje glasova (seliti-iseliti, bežični umjesto bezžični) i jednačenje glasova po zvučnosti (pr. vrabac-vrapca). U ovoj zadnjoj promjeni doneseno (ne donešeno) je novo-staro rješenje u situaciji kada se šumnici d i t ne gube ispred c, osim u riječima otac-oca, sudac-suca, svetac-sveca. U svim ostalim riječima se ne gube, dakle: ledac-ledca, letak-letci, sudac-sudci. Dakle, u svim riječima koje završavaju na –dac, -dak, -tac, -tak glasovi d i t se zadržavaju. I tako bi to bilo sve. Baš tako. Sve oko čega se danas diže tolika buka. Nekoliko novih-starih pravila koja su od naše samostalnosti postojala, ali kao dvojnosti, kao izbor između dvoga. Vrjeme je bilo da se dvojnosti, koje idu samo na štetu jezika, dokinu i uspostave stalna pravila. Niti ćemo mi biti nepismeni, niti smo do sada bili, ali je važno pisani jezik dovesti do savršenstva. Važno je uočiti kako ova pravila nisu nova, hrvatskim govornicima strana. Naprotiv, njima smo se porabili sve do Novosadskoga dogovora i sada to ponovno trebamo. Zvuči nategnuto, ali još uvijek postoje elementi (kako zvuči komunistički, ali druge riječi nema) kojima nije svejedno što Hrvati napokon mogu uređivati vlastiti jezik preko kojega su nas godinama tlačili i odnarođivali. Ne smije biti upleteno puno politikanstva u jezične raspre jer one dovode do ovaga da svi, samo ne jezikoslovci, govore o jeziku. HRVATSKI SE JEZIK VOLI ZNANJEM I UČENJEM!!! |
