Pokušati ću u nekoliko nastavaka, pošto vidim da dugački blogovi nisu baš čitljivi, objasniti tu pravopisnu problematiku, prikazati ju onakvom kakva ona zaista jest. Sažeti ću nekoliko pravila kojih bi se svi trebali držati i to baš ona koja su najspornija, a kojih opet nema puno.
Dakle, prvo bi se trebalo reći kako pravopis predstavlja skup pravila pravilnoga pisanja. Kao knjiga, ona se baš sastoji od pravila pisanja velikoga i maloga slova, razgodaka, riječi iz stranih jezika, riječi s dijakritičkim znakovima (slova s kvačicom), pisanje iji ili je... itd. Osim toga dijela, postoji i pravopisni riječnik u kojemu se nalaze samo one riječi koje su pravopisno zanimljive, oko kojih se kolebamo. To je knjiga koja bi se trebala naći u svačijoj privatnoj biblioteci. Ona predstavlja izvor našega pravulnoga pisanja. Kako se nitko od nas nije rodio znajući hrvatski standardni jezik, tako se nitko nije rodio sa znanjem pisanja istoga. Kako moramo učiti jezik, tako ga moramo učiti i pisati. To nije samo naša problematika, već se to odnosi na sve jezike. O tome ću isto pisati.
Elem, kako razvoj našega jezika nije jednostavan, kao i sve što se Hrvata tiče, tako su nam problemi vezani uz njega također složeni. Čitava se današnja velebuka oko jezika, zapravo, svodi na pitanje od koje točke treba nastaviti razvoj našega jezika. Kako bi skratio i ovaj dio koji je posebna priča, zadržati ću se na konstataciji kao je sve ovih godina izrečeno točno i kako su svi u pravu. Jer, naš je jezik doživio nekoliko udaraca tijekom XX. st. od kojih i danas osjećamo probleme. Prvi je bio veliki utjecaj Vuka Stefanovića Karađića čiji su sljedbenici poturali takva rješenja kojih se hrvatski jezik uhvatio i na tome temeljio daljnji razvoj. Ti su temelji ugrađe, djelomično, i u Boranićev pravopis koji stoji kao temelj današnjega suvremena jezika. Drugi je bio stvaranje NDH kada je naprasno prekinuto s tradicijom fonološko-morfonološkoga pravopisa, utemeljene Boranićevim, te se prešlo na čisto morfološki, korienski (tako bi se pisalo) pravopis. Treći je bio Novosadskim dogovorom kojim se htio hrvatski izjednačiti sa srpskim radi već poznatih želja. Mnoga su tada pravila, svojstvena isključivo hrvatskomu jeziku, naprasno dokinuta te zamijenjena srpskim rješenjima. Tih su se pravila Hrvati pridržavali sve do te 1960. g. U istome razdoblju nastaje hrvatska inačica u vidu novoga pravopisa kojega su vlasti zabranile i uništile. Ali je ostao samo jedan primjerak koji je tajno tiskan u Londonu i po tome dobio naziv Londonac. On je bio grješka koju je trebalo popraviti.
Tu dakle dolazimo do pitanja kako dalje. Ja sam ovaj uvodni dio skratio, tako da sam iznio samo ono najosnovnije da bi se shvatio povijesni okvir. Za pitanja sam otvoren. Dakle, koji je ispravni put, koji je normalnojezični slijed događaja, kako Hrvati danas dišu o tom pitanju (neispravno je reći i pisati- po tom pitanju). Strjelice znanja su uperene prema nama, a mi ne smijemo činiti pogrješke.
|
