budi vjernik

ponedjeljak, 23.04.2007.

Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu

Prof. dr. Tomo Vukšić

Ovaj članak, nastao kao predavanje na koronskim sastancima s pastoralnim svećenstvom, obrađuje temu svetogrđa po nekoliko vidova: ekleziološkim, dogmatskim, moralnim, pravnim, liturgijskim i pastoralnim. Ponajprije je svetogrđe definirano, u skladu s klasičnim moralnim postavkama, kao jedan od mogućih grijeha protiv bogoštovlja (lat. religio). A budući da se u svetogrdnim činima obično radi o teškim grijesima, Crkva ih, pa tako i ovaj članak, tretira također pod pravnim vidom. Za njih su ponekad propisane i različite teške kazne jer se ponekad radi o vrlo velikim deliktima, naročito ako je svetogrđe počinjeno protiv sakramenata. Takvi prekršaji, naime, jer su sakramenti prije svega čini mističnoga Krista - Crkve, vrijeđaju i Crkvu i Krista. Ustvari, jer su sakramenti uvijek čini Crkve i mjesto događanja Crkve kao zajednice i posrednice spasenja, nikada ne mogu biti privatizirani, pa ni sa strane djelitelja, te se može kazati da nema sakramentalne religioznosti bez eklezijalnosti. I na kraju, govor je o oskvrnjenju svetih mjesta i ponovnom slavljenju liturgijskih obreda u njima.

Svetogrđe, ili obesvećenje svetoga, kao tema zahvaća različita područja života Katoličke crkve: vjeru i teologiju općenito, moralku i ekleziologiju, liturgiju i liturgiku, crkveno pravo i pastoralno djelovanje. Naime, grijeh svetogrđa prekršaj je takve naravi da je mnogo puta, ovisno o njegovoj veličini i okolnostima u kojima je počinjen, uz to što je grijeh, i to redovito teški, istovremeno i težak kanonski delikt kojega crkveno zakonodavstvo vrlo strogo kažnjava. Stoga će u ovom članku, koji je podijeljen u osam cjelina, najprije biti objašnjen pojam svetogrđa. Potom se predlaže naziv "grijesi protiv bogoštovlja" kao prikladan hrvatski prijevod klasičnoga latinskoga naslova peccata contra religionem(1) te odgovara na pitanje: koji su to grijesi protiv bogoštovlja. Četvrto poglavlje govori o svetogrđu kao teškom grijehu i teškom deliktu a peto ga promatra s kanonsko-pravnoga i moralnoga stanovišta. A budući da svetogrđe ima i svoje pastoralne posljedice po zajednicu vjernika, u šestom dijelu ga se dotiče s eklezijalnoga i dogmatskoga vidika. I na kraju, govor je o kaznama koje Crkva određuje za počinitelje svetogrdnih čina te o ponovnom vraćanju liturgijskoj službi oskvrnjenih svetih mjesta.

Nastavlja se...

23.04.2007. u 00:10 • 7 Komentara • Print • #

VAPAJ ČOVJEKA

Gospode ako mi ne pomogneš poginut ću u svom bezakonju.
Nemoj me ostavit ovakva kakav sam sad, vrati me prvobitnoj ljepoti.
Mrtav sam, oživi me blagošću svojom životvornom Kriste Spase moj.
Tonem u besmisao Hriste moj, bez tebe živim kao mrtav,
ne živi mi se a umrijeti ne mogu, jer sam davno umro.
Što sam ja bez Tebe Bože moj, svijet mi se u Ad pretvorio.
Pogledam li u život stvorio sam pakao, a poslije smrti što me čeka,
kamo da od lica tvojega pobjegnem Vlakiko,
kamo da se skrijem od tebe tako najmili.
Tko će me izbaviti od smrtnog tijela ovoga, ako ne ti Bože!!

23.04.2007. u 00:04 • 0 Komentara • Print • #

petak, 20.04.2007.

Prekogrobni život u NZ

NZ prihvaća SZ-o učenje o uskrnsuću. biti s Bogom znači živjeti. Novost u NZ je mučeništvo Isusa Krista te njegovo uskrsnuće. Isusovim uskrsnućem eshatologija dobiva novo središte, osobu Isusa Krista.

Sinoptici

Sinoptici ne govore izričito o vjeri u uskrsnuće oni je predpostavljaju. Isus govori o uskrsnuću kad raspravlja sa saducejima: "Bog sam Abrahamov.. Mk 12,18-27. On je Bog živih a ne mrtvih. Kad Isus razgovara sa farizejima o uskrsnuću onda ističe da je to posve drukčije a ne povratak u našu ljudsku stvarnost.

Pavao

Pavlova formula vječnog života glasi: Biti s Kristom jednako je živjeti. "Koji smo god kršteni u Krista Isusa... Rim 6,1-14. Kristova je smrt usmjerena prema uskrsnuću stoga su i oni koji su kršteni u njegovo ime usmjereni k uskrsnuću. Vjera u uskrsnuće vezana je uz osobu Isusa Krista. U 15. pog. 1 Kor. govori se o uskrsnuću. Pavao govori o tjelesnoj dimenziji uskrsnuća. Snaga uskrsnuća već djeluje ali će se uskrsnuće do kraja dogoditi na kraju vremena. Mrtvi će uskrisiti jer je Krist uskrsnuo. Uskrsnuće: u tijelu, biti s Kristom; sakramenat i uskrsnuće; ekleziološka dimenzija; pneumatska dimenzija.

Ivan

U Ivana je vjera u uskrsnuće i vječni život identično s vjerom u Isusa Krista. Životna veza s Isusom već sada jest uskrsnuće, vječni život. "Ja sam uskrsnuće"... Iv 11. Tko se nalazi u zajedništvu s Kristom taj se već nalazi u prostoru vječnog života. Ivan 6 pog. govori o vječnom životu koji je vezan uz Krista. Kristovo tijelo i krv primljeni s vjerom otvaraju vrata besmrtnosti svakom pojedincu. Granica između života i smrti nije fizičko umiranje, nego pripadnost Kristu ili odjeljenost od njega. Uskrsnuće se događa već sada - to je birno. No važno je reći da se uskrsnuće događa samo u vjeri u Krista. Prema Ivanovu Evanđelju uskrsnuće vije tek događaj daleke budućnosti nego počinje već SADA. Vječni život se dovršuje uskrsnućem tijela TADA. - NZ: Biti s Kristom - živjeti. Uskrsnuće nije više na rubu nego u središtu vjerovanja. Novozavjetna vjera u uskrsnuće glasi: čuli smo, vidjeli smo, opipali - 1Iv 1,1. - Za Ivana: a) Kristološka dimenzija uskrsnuća; b) prezentska eshatologija.

Život i smrt u kršćanskom shvaćanju

Na neki način o smrti se u NZ govori sa dva stajališta: a) smrt je čovjeku neprijatelj; b) Isusovom smrću dobili smo novost - smrt nije više prekid s Bogom kao prije. Kristovom smrću smo spašeni. - Čovjek otkriva pravi život kad izađe iz uskih granica svoga "ja"; kad sebe zaboravi, kad se žrtvuje i daruje drugima. Izlazak iz samog sebe događa se odnosno dovršuje se u trenutku vlastite smrti. Što je zapravo smrt? 1) Smrt je biološki svršetak, fizički raspad; 2) Smrt može biti prisutna u boliku prazne nezadovoljne egzistencije; 3) Smrt doživljavamo u svakom činu ljubavi. Čovjek ne može istinski, djelom ljubiti drugoga ako ne umre samom sebi. Mi ako sudjelujemo u Kristovu križu - dajemo i primamo život. Kršćanska je eshatologija poziv i poticaj odvažiti se na žrtvu života. Tko to prihvaća živi eshatološki.

Zaključak

Kršćanin prihvaća život sa svim poteškoćama i patnja. Kršćanin ne prizna "nevrijedni" život. Vjera ne traž patnju u životu ali ona zna da bez patnje čovjek samom sebi zatvara vrata pred puninom čovještva. Krist je umro u patnjama jer je osjetio svu strahotu napuštenosti. Čovjek koji nije spreman suočiti se s patnjom i prihvatiti je, zatvara se pred životom. Bijeg od patnje na kraju je bijeg od života. Ako živimo u "ljubavi" sve možemo.