Ovisno o tome tko ga drži u ruci. E pa došlo je vrijeme da se student vrati na faks. Uživao sam u ovih par naslova otkrivajući ovako javno komadiće sebe, predočavajući neka od mojih mnogobrojnih razmišljanja naglas. Neki od mojih komentara našli su se na naslovnici Blog.hr-a, pa čak i jedan post na temu koja je igrom slučaja bila aktualna. U budućnosti sumnjam da ću težiti nekoj kvazi anonimnoj popularnosti pišući reakcije na sve i svašta što se događa okolo jer su mi neke druge stvari momentalno prioriteti, ali ljubav spram pisanoj riječi, na moderan ili tradicionalan način, to je nešto što mi nitko nije u mogućnosti oduzeti. Dakako da će neke moje osobne ideje prije ili kasnije sigurno osvanuti na ovom blogu, a znam i da sam ostao dužan nastaviti ljubavnu priču koju sam započeo. Evo prije nego se odjavim za danas i svršim pisanje ovog oproštaja koji to nije, ispričat ću "naglas" jednu toplu, srcedrapajuću priču, koja ća vam, nadam se, vratiti vjeru u ljubav i njeno postojanje (kad već ja ne vjerujem). Prije nego počnem zahvalit ću se na pažnji koju sam dobio od mnogih čitatelja, pa čak i onima s kojima se nisam slagao. Uživajte i vidimo se za tri tjedna.

Nije da se hvalim, ali jednom u životu sam doista napisao pravo pismo. Znaš, ono koje napišeš rukom i tintom, pa lijepo presavineš, staviš u kuvertu, lizneš i daješ na milost i nemilost Hrvatskoj pošti. E sad, šta me je navelo na takav čin? Bio sam tada balavac, teenager, i pošto sam ostao bez love na računu, nisam bio u stanju odgovarati djevojci na SMS poruke nekih tjedan dana. Termine djevojka, razum i novac nikada ne shvaćajte ozbiljno u očima srednjoškolca. Međutim, stanje je bilo fakat kaotično, nije tada još postojalo "fejsa", "spejsa", a čak ni baka nije penziju dobila. Zamislite samo koji bi krkljanac danas nastao da se ugase društvene mreže na samo nekoliko dana! E tako, upravo ste pojmili kaos u mojoj ipak ne tako davno nepromišljenoj petnaestogodišnjoj glavici. Sedam dana je prošlo i mene je počela lagano hvatati panika na koji način da stupim u kontakt s djevojkom.

Ništa, nabavio sam potrebni materijal, nalivpero, kuvertu i markicu (čak mislim da sam dvije stavio za svaki slučaj, a živjeli smo tada u istom predgrađu) i požurio do žutog sandučića. Cura je nakon sedam dana mojeg nejavljanja, pogađate, već imala drugog (da ne kažem klinca), ali to meni niti nije bilo toliko bitno u to vrijeme. Ustvari, sretan sam što djetinjstvo i osnovnoškolsko doba nisam proveo u elektroničkom obliku i što sam imao (a neki od njih su još uvijek tu za mene) prave prijatelje od krvi i mesa. Ona ljepša (reći ću dirljivija) strana priče je bio naš topli susret nakon nekoliko godina od primitka tog mog malog bezazlenog pisamca i radost s kojom se ona prisjećala otvaranja kuverte i čitanja mojih rečenica. Nisam joj ne znam kakve mudrosti ili sulejmanska sranja sipao, već sam jednostavno iskreno pokušavao objasniti kako sam u "teškoj" situaciji i da se ne možemo više dopisivati. Danas mi se pak to pismo čini kao neka vrsta "blaže košarice" koju sam joj poslao.

Vratimo se na susret s njom nakon osam godina. Ispostavilo se da nije imala drugoga, samo me je testirala ili je barem tako rekla. Naravno, ja nisam pokusni kunić i nikad više nije imala šanse kod mene na taj način, ali ostali smo prisni prijatelji nakon toga. Njezin idući momak njezin je i sadašnji momak, tako da nisam pogriješio što se nisam vezao za nju budući da bih tako zasigurno kompromitirao njihovu potencijalnu sreću, ali više me se nekako dojmila njena razočaranost mojim odustajanjem od svega. Naime, ni nakon svih tih godina nije se uspjela riješiti tuge vezane uz nedostatak mojih osjećaja te davne godine, a cijelo ju je vrijeme skrivala (ili ja to nisam primjećivao). Na trenutak sam povjerovao u ljubav, ali onda sam se sjetio da sam, slučajno, u vezi s njezinom sestričnom.