Ti ćeš meni govoriti šta da radim molim te lijepo, a nad vlastitim učinjenim postupcima se konstantno žališ kako si vječno donosila krive odluke. Šalim se, naravno.

Ne, neću ništa učiniti, ama baš ništa što se tiće nje. Kako i zašto je došlo do toga, a možda i što se sve dešavalo proteklih godina saznat će se u novim epizodama na mojem blogu. Naravno, ukoliko budem imao inspiraciju pisati o njoj. Znaš, ne može jedno žensko stvorenje biti jedina inspiracija i čežnja u životu.

Nekad sam čeznuo za slavom, pa sam naučio svirati gitaru i pjevati. Odradio sam nekoliko desetaka koncerata i prošlo me. Prolazi i ljubav.

Nekad sam čeznuo za besmrtnošću, možda napišem koji post i o tome. Rezultat je bio da sam se zbario i smuvao s jednom spisateljicom kojoj sam pod imperativ postavio da me mora opisati u jednoj od idućih knjiga. U redu, dobio sam svog imaginarnog blizanca, al i to me pustilo (naime, nije mi se dopala knjiga jer sam nekim čudom ispadao negativac).

Imao sam jednu fazu u životu kad mi je bilo vrlo bitno kako izgledam. E sad, ta pederkasta faza okončana je tako da mi se ormar natrpao preuskim i i preekscentričnim stvarima koje na koncu konca uopće nisam odijevao. Pažljivo biraj svoje želje.

Internet mora dobiti svoj paragraf. Prvi blog napravio sam pred nekih šest ili sedam godina jer ga je moja djevojka imala. Ustvari to nije istina, napravio sam ga jer mi je ona rekla da ga moram napraviti kako bismo se besplatno razgovarali. U to doba se komunikacija više cijenila, kažem obazirući se na tadašnje cijene SMS-a. Sve je svršilo u trenutku kad su nam poznanici otkrili blog i kad je cijela škola pročitala stotinu i nešto komentara koji, ruku na srce, baš i nisu bili za svačije uši.

Učinilo mi se da bi ovaj moj komentar na tvoj post zgodno poslužio kao iduća priča na mom blogu, da nekako pristaje u sveopći donekle organizirani kaos kojem katkad tepam riječima: "živote moj".

Sjetim je se s dolaskom zime, kad zadrhtim. Sjetim je se pogledom na sat, kad sam u žurbi. Sjetim je se kad se osvrnem po sobi, kad mi navru sjećanja, topla sjećanja. Sjetim je se u ovom gradu, bilogdje. Eto, tako sam postao student, postoji li lakši način da promjeniš životni stil, natjeraš se da radiš nešto korisno i učiniš si uslugu štednjom živaca i potrošnjom novaca na poroke. Dobro ne pretjerujmo, uzoran sam student. U nekom drugom gradu. Kad se vratim kući preko blagdana istovremeno se u meni bude stara proljeća, ali i ostala godišnja doba koja sam s njom provodio na tako blizak način. Srcedrapajuće, jelda? Uh, "sad je srce stijena" rekao bi Žera iz Crvene Jabuke, to je prava definicija mog organa koji pumpa krv tom brutalnom mašinom koja je u međuvremenu napucala barem tri djevojke unutar godinu dana kako je nema.

Zašto je još uvijek tu ako je nema? Zašto sam ju blokirao sto puta na omiljenoj nam društvenoj mreži, a ona se sto puta vraćala? Zašto dovraga ja ne radim zadaću? Kakav je to faks koji daje domaću zadaću? Kakva je to domaća zadaća dobivena za blagdane? Kako sam se ja to našao u ulozi studenta koji je položio sve kolokvije u tekućoj godini? Imao sam vraški dobar razlog da se promjenim. Svega mi, nikad u životu nisam istovremeno bio uspješan u školi i u ljubavi. Može li se biti uspješan u ljubavi? Ionako me nijedna ne zadovoljava nakon par mjeseci, a bio sam dovoljno pametan da nijednoj ne napravim dijete. Nije mi suđena ljubav. Ali ja uopće ne vjerujem u sudbinu. Jako sam uzoran katolik i drago mi je da Bozanić pljuje po stoci iz sabora. A opet ne živim po Bibliji i crkvenom nauku. A opet, ne živi ni Bozanić, a bome ni spomenuta stoka. Svi smo gamad, svijet je pozornica, predstava se zove "Proces", a Bog je sudac.

Uvijek si obećam prije negoli započnem s pisanjem da ću se držati onoga, kako već ide, uvod, zaplet itd... ali nekako mi je draže kretati se onim smjerom koji mi tok misli nalaže da krenem. Zamisli koliko toga je dosad bilo natipkano ovim prstima pa potom izbrisano. Baš proporcionalno s brojem ljudi koji su se razočarali u meni.

Nije dovoljno, ovo je prvi post na blogu, mora imati smisla, zaokružit ću cjelinu do kraja teksta, obećavam. Vidi, petak je navečer, dogovorio sam se s jednom prsatom plavušom da idemo van. Ne idem nikud, nije mi esencijalna. Kisika ima i u mojoj sobi. Jebeš taj isti kisik ako ne napravim zadaću, osjećat ću se lijeno i bezvrijedno. A zadaća će biti napravljena ako prestanem misliti na onu od prije godinu dana. Dolazim sebi, sjetim se da se ja također motam njenom glavicom barem nekoliko puta dnevno zadnjih 360 dana.