Tisuću zašto - tisuću ne znam
31.03.2006., petak
Sunčani Hvar
|
Kako nemam budućnosti bio sam odlučio pisati o mojoj prošlosti. Moja prošlost je bolji dio mog života. To tek sad vidim. Dok sam živio u prošlosti, mislio sam da me najbolje tek čeka. No jednog dana se čovjek probudi – i shvati da je najbolje prošlo. Ili se to samo tako čini? Naime, neki dan tako razgovaram s jednim od nekolicine preostalih najboljih nepotrebnih prijatelja i objašnjavam mu kako je danas teško biti mlad, a tako star. Nekada je čovjek postajao pjesnik&pijanac ako bi se tako osjećao, a danas su pjesnici ridikuli, a pijanci nisu nikada ni bili in. Drugim riječima – ako bolujete od ljutijeh rana – jedina vam je opcija da se zamaskirate u barem relativno uspješnog mladića bez pretjeranih skrupula. Elem: - Seri ti koliko hoćeš, ali moj bankovni račun meni onemogućava svaki nastup depresije. - Dobro, kakve veze tvoj bankovni račun ima s mojim duševnim stanjem? - Nema nikakve veze prijatelju. NI-KA-KVE - ??? - Želim ti reći – jedino je bitno imati novce i dionice – a ti sam moraš doći do njih. - Kako? Da ubijem neku bogatu babu? - Opet čitaš ruske klasike umjesto stručne literature. Seljačino. - Ma ne ozbiljno, stvarno misliš da ak' se obogatim svi problemi će proći k'o rukom odnešeni? - Jašta. - Smatraj moj problem riješenim. - Nego ozbiljno pogledaj mene – tko bi rekao da ću ja danas putovati na Hvar kao da idem u vlastiti dom? - Istina – nekada su ti predviđali sivi dom. - A sad imam sunčani. - Bravo prijatelju. - Nema beda – šta'š popit? - Tuborg green. - I ja bokte. - Volim pivo s manje alkohola. - Kao i žene s manje strija i sala. - Nemoj sad alkohol uspoređivati s tim. - Pretjerujem prijatelju, ali kužiš šta želim reći. - Da žene trebaju držati do sebe. - Upravo to. - Živio - Živio i ti prijatelju. Eto – kako topla prijateljska riječ razmakne sive oblake i kako otvori čovjeku oči. Nakon ovog razgovora ja sam promijenjen čovjek. Budućnost je preda mnom. A prošlost? Pljujem ja na prošlost. Prave vrijednosti traju vječno. I tako – ovo ljeto putujemo na sunčani Hvar. Dosta je bilo Čiova i Trogira. Našli smo novi dom. Jer dom je tamo gdje je srce. A srce stavismo u novčarku. Yuppie II. |
- 11:08 - Komentari (91) - Isprintaj - #
26.03.2006., nedjelja
Društvo neograničene neodgovornosti
|
Iz današnje perspektive mudrog&dobrodržećeg tridesetogodišnjaka shvaćam da sam čitav život bio osnivač i član raznih organizacija. Te organizacije sam najčešće osnivao s prijateljima, no neke i sam. Organizacije koje sam osnivao sam su i dan-danas tajne i o njihovu djelovanju ću obavijestiti svijet kada za to dođe vrijeme i kada to zaslužite. Ovo je priča o organizacijama koje sam osnivao sa svojim prijateljima, ili o onima čije smo postojanje samo ustanovili, bez da smo ih svjesno stvarali. Kada napunite tridesetu shvatit ćete, mlade čitateljice utegnutog tijela, da vam se to isto tijelo više ne regenerira samo od sebe, da se trebate naspavati kako bi funkcionirali na uobičajeno briljantnom intelektualnom nivou (govorim iz vlastitog iskustva) te da je iskustvo smrdljivo smeće. To da je iskustvo smrdljivo smeće znam još od 2000, no ja sam bio napredno dijete. Tada sam počeo uočavati da iskustvo donosi moć predviđanja, moć predviđanja isključuje mogućnost iznenađenja, a bez iznenađenja – umiremo od dosade. Izlasci u grad, prijepodnevne kave, polaganje ispita (mahom neuspješno, no treba uzeti u obzir da ni na drugim poljima nisam bio puno bolji) - sve mi je poprilično dosadilo. Znao sam kako će se odvijati izlazak prije nego što bih i krenuo u grad. Znao sam kako biti šarmantan sa ženama do kojih mi nije stalo. Znao sam još bolje kako biti bezobrazan. Znao sam kako biti smiješan. Samo meni je sve to bilo sve manje smiješno. A tako je bilo i bratu Pitonu. I njega je mučilo što sve zna unaprijed. Tada smo se dogovorili da ćemo osnovati nevladinu udrugu menom «Format c:». Za neupućene – to je naredba iz DOS-a (to vam je ono što je bilo prije Windowsa), kojom naređujete kompjuteru da izbriše cjelokupni sadržaj hard diska (hard disk ne treba miješati sa čvrsnikom – drage čitateljice). Udruga bi se zalagala, planirali smo, za nipodoštavanje iskustva, kako bi njeni članovi mogli opet iskusiti svu puninu prvog poljupca. I ševe. I pijanstva (I iskrenog djetinjeg osmijeha – ali to je bilo prepičkasto, pa se podrazumijevalo, no prešućivalo). Udruga nikada nije osnovana, a od svega je ostalo samo nepotrebno iskustvo da su najbolje težnje – neostvarive. No, dok smo Piton i ja postajali sve svjesniji nadolazeće starosti, neki od prijatelja su živjeli zadnje trzaje neopterećene mladosti, ili se barem pretvarali da tako žive. Tada, na samom početku ovoga stoljeća, smo svake nedjelje igrali nogomet na Elektri – ekipa koja svake nedjelje uspije skupiti barem 22 mladića da 90 minuta igraju nogomet – je respektabilna ekipa. I mi bijasmo respektabilni. Za vrijeme poluvremena neki bi pili pivo, neki motali, a neki umirali zbog subotnjeg izlaska. Ja sam pripadao trećoj skupini. Uglavnom – nekolicina je smatrala da činjenicu što igramo nogomet zajedno, izlazimo u istu birtiju 10 godina, i općenito provodimo većinu slobodnog vremena zajedno – treba formalizirati. Odluka je pala – osniva se udruga građana. Nakon predugog dumanja, u kojem je svatko imao nešto za reći u skladu s demokratskim načelima, udruga je dobila i ime «Omladinski akademski klub Neradnički». Duboka slojevitost ovoga naziva dolazi do izražaja i kada ukratimo prvi dio naziva jer OAK je hrast, a hrast je simbol Slavonije – dođi u Vinkovceeee! Elem, prijatelj Hrga (Čovjek koji je napravio najveću, ali potpuno opravdanu, uvredu osječankama. Naime, otišao je skroz do Šangaja kako bi našao svoju životnu družicu, a sve uslijed kronične nekvalitete lokalnog ženskog življa) je izabran za predsjednika, a ja za glasnogovonika. Odabran je i grb u obliku klasičnog kompjuterskog miša, (koji je simblizirao našu uklopljenost u moderni svijet - zamislite), a u sebi sadržavao dodatne simbole – 1. svinjsku glavu (kolinje – Slavonija – dođi u Vinkovceeeee), 2. indijsku konoplju (koja simbolizira budalaštinu većeg broja članova jer, usprkos mojem oštrom protivljenju, ovaj je simbol usvojen – a danas se gotovo nitko ne sjeća da je baš on zastupao ovu biljku, a ja se dobro sjećam svoje maestralne argumentacije sproću ove zapaljive biljke: «Svatko ima pravo lokati, ali tako da ne smrdi po alkoholu i da djeluje pristojno – pogledajte mene. Isti princip je i s pljuganjem – pljugaj koliko hoćeš, ali ne trubi na sav glas, nego puši frulu u samoći, umri u tišini!») i 3. se ne sjećam. Uglavnom glavnina – OAK Neradnički je nakon osnivanja imao još jednu jedinu sjednicu. Nije bio imenovan zapisničar i nesretne posljedice ovoga propusta upravo sami osjećate – umjesto činjenica prisiljeni ste čitati moja sjećanja, koja su varava. Kako bilo da bilo – s obzirom na ime i program – ova udruga je vjerojatno jedina na svijetu koja je u potpunosti ispunila cilj, iako su članovi putem otpadali. Godine su prolazile, sad smo već u ljetu gospodnjem 2005. King, Hmudek i ja se vozimo krivudavom cestom koji vodi prema Trogiru, vozimo sporo, iako nema gužve, ali ima puno mladih teta koje nam privlače pogled. Čitave smo dane blagoslovljenog prošlog ljeta proveli gledajući zgodna ženska tijela. Iako teško oboljeli od erekcionizma, u ophođenju s ispregledanim djevojkama smo uvijek bili pristojni, pa čak i stidljivi. «Mi smo pravi romantičari s Karaburme», zaključio je King Erekcio I. Ova nefomalna grupa građana je plesala jedno leto. U međuvremenu je prošlo i leto trideseto. Kako meni tako i mnogim mojim prijateljima. Oči okoline, uvijek spremne da vide trn u oku brata svoga, su se odlučile fokusirati na nas. Hoće da nam uzmu zadnje preostalo nasljedstvo prošle nam mladosti – pravo na povremenu neodgovornost. No, nismo ni mi više budale. Imamo iskustva. Naši zahtjevi su maksimalistički! Tražimo pravo na potpunu neodgovornost, a poslije ćemo vidjeti šta će nam ponuditi. Jer, ne zaboravite, bolje je živjeti čitav život kao kralj, nego jedan dan kao rob! Hure |
- 20:01 - Komentari (26) - Isprintaj - #
24.03.2006., petak
Najneinstuticionaliziranija basna
|
Umjereno do pretežno oblačno vrijeme s povremenim padalinama utjecalo je da stanovnici šume budu promjenljivog raspoloženja. Čak je i vuk Jasenko, kojem je trenutno u životu dobro išlo, mrmljao sebi u bradu kako mu nedostatak sunčanog vremena i pokojeg stupnja celzijusa remeti radnu koncentraciju i emocionalnu stabilnost te potiho vrijeđao Vakulu. Inače, vuk Jasenko je bio uspješan mladić, uglađen, moglo bi se reći metroseksualac, privlačan mnogim slobodnim, ali i zauzetim pripadnicama šumske populacije. Bio je nestašan, a u toj nestašnosti bilo je i nečeg divljeg. Njegova trenutna izabranica, kornjača Stanimirka, tolerirala je njegova povremena koketiranja, pa i afere s drugim pripadnicama znajući da bi, ako bi što prigovorila, dobila po pički. To je jednostavno bilo tako. I tako se vuk Jasenko vraćao s neformalnog sastanka na kojem se argumentirano raspravljalo o tome ima li seksualne privlačnosti između Šilje i Mini, kad li se najednom pred njim pojavi neosporna kraljica ljepote u šumskom svijetu, fazanka Marisol. Fazanka Marisol imala je predivne oči, izražajan vrat i rep koji je izazivao erekciju kod svih mužjaka stanovnika šume osim kod homoseksualnog zeke Milivoja oboljelog od PTSP-a. -Pa di si vuče, kućo stara?- reče fazanka Marisol. -Pa evo me. A ti, jebo te Ezop, ne vidim te otkad si se udala.- -Smirila sam se, Jajo. Voljena sam i volim i to ti je to.- Marisol i vepar Dejan bili su najveća priča šume. Ona predivna, pametna, uspješna, zarađivala je mjesečno tonu tucanih oraha neto što bješe ogromna lova, uvijek rado viđena, cijenjena od svih... On neugledan, raskućen, propalica, svinjskog ponašanja... Ali kada joj je roktao, roktao je drugačije od svih drugih, kada ju je gledao u oči, gledao ju je drugačije od svih drugih i to je njoj bilo dovoljno. Vuk ovo nikako nije mogao shvatiti i prihvatiti, ali je bio svjestan da tu neće ništa baciti pod jaja te je produžio bez verbalnog osvrta na posljednju fazankinu rečenicu. Mjesto gdje je on namjerio nakon sastanka bilo je obala rijeke, odakle je planirao dozvati štuku Tatjanu ne bi li je zbario i pojebao. Otkad je čuo onu «jebe se ko štuka» jedino na to je mislio. Želio je zaroniti u svijet tajnih užitaka, poznat samo štukojebcima. Došao je do rijeke i stao dozivati. -Oj Tatjana, deder izađi iz te vode da te tata natakne.- Na ovaj ljubavni zov ne bješe odgovora od dozivane štuke, no izronio je mudri šaran Miljenko te se negativno odredio prema metodi kojom je Jasenko pokušao doći do legitimnog cilja, nadometnuvši da to što se dobro jebe štuku ne čini kurvom i da je ona samo jedno krhko biće koje išće pažnju i ljubav, ili eventualno kedere. Naravoučenje je jasno, ono kaže da nedovoljno uvažavamo stavove mudrih šarana. Hmudek |
- 13:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #
22.03.2006., srijeda
Projekt "Bečka škola"
|
Šta li ovaj naslov znači, o čemu li će pisati, ta gdje je bio do sada i koju je iskorištavao dok sam ja sanjala da mene iskorištava – pitaju se moje već ozbiljno ugrožene čitateljice. Ništa ne brinite – nisam bio ni sa jednom vama poznatom, te vaša ljubomora može ostati apstraktna. A apstraktni osjećaji su najljepši osjećaji – barem tako tvrde filantropi - oni koji vole ljude u načelu, ali im idu na živce oni koje poznaju. Ipak, zanemarimo filantrope i ostale čovjekoljupce s distance te se vratimo stvarnim ljudima. No, moram napomenuti, ni ovdje ne cvijeta cvijeće. Ljudi se jednostavno ne znaju ponašati – i to vam je to. Naravno da ja to primjećujem više nego ostali – moja obitelj vuče svoju grofovsku lozu još tamo od devedesete kada sam postao španjolski grof igrajući Pirates! – nije to malo. Kao autentičnom grofu imenovanom od španjolske loze Habsburgovaca - bečka škola mi je neupitna. Već tada su moji maniri bili drugačiji od manira mojih prijatelja. Zato sam i znao, sa uzdahom kakav samo razočarani 14-godišnjak može proizvesti, mrmljati si u bradu «i to su ti prijatelji». No boljih nisam imao. Stoga sam, požrtvovno, odlučio od njih stvoriti ljude s kojima ću moći barem donekle al pari komunicirati. Govorio sam im šta da čitaju, posuđivao sam im gitare, vodio sam ih u skupe restorane i objašnjavao razliku između vilica, poklanjao kliješta za čerečenje jastoga, spremao jastoge (jadranske – dabome), objašnjavao im da je jedina moguća rečenica u vezi doručka «danas sam opet doručkovao kavijar», osvješćivao ih da nije bitno koliko novaca imaju u džepu, nego dojam koji odaju, i, na kraju krajeva, davao im do znanja da time što sam ih ja prihvatio – vrijede puno više nego da ih je netko drugi prihvatio. Ovaj tajni projekt, poznat samo meni pod kodnim imenom "Bečka škola za početnike", iliti: "Stvori si prikladnog prijatelja", sam s priličnom uspjehom priveo kraju. Jedan je postao direktor koji komunicira na dva svjetska jezika, a na početku nije znao ni hrvatski govoriti, dok je drugi, inače nekada sklon rakijetini, glavni inžinjer velike firme, a i ponajveći somellier na potezu Sjenjak-Retfala – što je velik potez, da se razumijemo. Čak i oni koji nisu stekli neka pretjerana vanjska obilježja uspjeha – su stekli profinjenu dušu. A s profinjenom dušom se može bolje patiti. A ljubav je bol. Projekt je, dakle, uspješno priveden kraju. Sad su i oni skloniji promišljanju života umjesto življenju, kontempliranju umjesto stvaranju, te, na kraju krajeva, tugovanju zbog jedne, nego promiskuitetstvu s mnogima. Ko ih jebe! Hure |
- 22:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #
09.03.2006., četvrtak
Život je misterija...
|
…koja završava debaklom. I to negdje u tridesetoj, ako je suditi po meni, a ja ne želim suditi po drugima. Glupo je suditi po drugima. Recimo moj najbolji, lažni prijatelj Hile smatra da život i nije toliko bitan. Bitno je iživljavanje, kaže on dok mu skupo crno vino curi po preskupoj košulji kupljenoj od neisplaćenih dividendi rijetko uspješne firme. S druge strane moj dragi prijatelj Hmudek zagovara voajerski pristup životu. Treba vidjeti pruža li šta taj život za početak, kaže on smireno, pa tek onda razmisliti vrijedi li sudjelovati u njemu. Tko sam ja da mu oponiram? Moj život ne pruža ništa već godinama, govorim si u trenucima pretjerane samokritičnosti. Ni meni, ni drugima, pretjerujem i dalje, jer drugima ponešto i pruža. Kad kažem drugima mislim na druge! I džaba što moj esencijalni prijatelj zen-relativističkom mudrošću zaključuje da je život čak i životarenje. Možda i je, ali ja na to ne bih pristao. A pristajem i na gore! Situacija je loša, potrebe su velike, dok su zadovoljstva sitna i sve rijeđa. Tu negdje, u tragičnom i ničim izazvanom naletu tridesete, čovjek, htio - ne htio, se mora zapitati neke stvari: što je napravio, što mu je još za napraviti, koliko je popio, koliko mu je preostalo za popiti, koliko mu je nepotrebnih prijatelja preostalo, ima li kojega kada mu treba, ima li sijedih, ćelavi li, vara li njegov izgled i kako, te jebe li šta i jebe li njega ona tri posto. I tu se negdje zaključak o debaklu sam po sebi nameće. Toliko još toga za napraviti, toliko još zabava, otvorenog i zatvorenog tipa, za pohoditi, toliko još nepotrebnih poznanstava sklopiti, toliko još samotnih noći provesti, dok nju boli džon. Uvijek se sjetim mudrih&tragičnih riječi bivšeg mladića Hovle «To što ti o njoj razmišljaš 24 sata ne znači da ona o tebi razmišlja i jednu sekundu». Dabome – na kraju svakoga tunela je svjetlo. Samo treba proći kroz tunel. A mašina lagano trokira. Goriva i vjere ponestaje. Glazba na radiju je sve tiša i nerazgovijetnija. Vise sige. A dok se iskoprcam do kraja tunela – i njoj će se sise objesiti. A to je tek debakl. Hure |
- 16:15 - Komentari (50) - Isprintaj - #
Ograđujemo se!
|
Prethodni tekst jednog isfrustriranog, muškog šoviniste je obrisan. Ovaj blog njeguje lijepu riječ i teži k općem pomirenju muškaraca i žena koje će se ostvariti u obliku sveopćeg koitusa bez zaštite i bojazni od boleština! Izbrisani tekst nije na tragu takovih htijenja i kao takav je neprikladan, uvrjedljiv i bespotreban. Naša isprika cijenjenim čitateljicama, napose onima koje su zgodne. Nemojmo smetnuti s uma, kolege, naš cilj, misiju i viziju. U skladu s time budimo pristojni i dobri prema svim djevojkama - koje dobro izgledaju. Uredništvo |
- 12:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #
07.03.2006., utorak
E nećeš!!!
|
Već tri noći ne spavam. Ne da mi se usnut, ko što se mojoj pokojnoj babi nije dalo porodit žensko dijete. Izrodila je petoricu muških, a bila bi i šestog da dida jedno jutro nisu našli mrtvog kod Ravlića stine. Kad su to rekli mojoj babi, samo je tiho opsovala rakiju i naglas izmolila devet očenaša za pokojnikovu dušu. Tako govore ljudi. A meni se i noćas ne da zaspat ko ni mojoj pokojnoj babi porodit žensko dijete. Samo se vrtim, pa ustanem pušit i opsujem svaki put kad na crkvi otkuca kvarat, sve jednako misleć da šta mi to ne da mira i ko me ne pušta da spavam ko sav normalan svijet. Možda je Nada. Doskora mi je često u san dolazila, a onda je nekako prestala. Bit će da je rekla: «Ako neš mene, e neš, vala - ni jednu!». Ako jest, ima i pravo. Devet sam joj godina pričo da ću je uzet, da ćemo otić u Minhen i da će živit bolje nego ministrova žena, a desetu je ostavio. Sad joj je preko trideset i niko je neće, jer u našem selu ni polovnu kenju ne uzimaju, a kamoli žensko što se devet godina povlačilo po tuđem krevetu. Ako je zbog Nade, neka mi bude. Ako je zbog nje, dabogda ne spavo do Božića. A možda je Đula, stari Mađar s Penavine glavice. Kod Đule je bila puna kuća nejači, sve balavo i bolesno, a žena mu najbolnija od svih. Kad je upito pare na zajam, odma sam znao da neće imat da vrati. Ni tad, ni za mjesec, a bogami ni za godinu. I šta ću, uzeh mu ono malo kuće i njive ( ko što je u papirima lijepo stajalo da ću uzet ako pare ne vrati, i što je on, gonjen glađu i oskudicom, svojom rukom potpiso). I nije mi zadrhtalo srce kad su ga žandari izgonili i kad mu je nejač plakala i kad me je žena klela, isto ko što mi ne dršće srce kad ljudi za mnom pljuju i okreću od mene glavu. Ako je zbog Đule, neka mi bude. Ako je zbog ono malo kuće na brijegu, dabogda sna ne vidio tri godine. A možda je mater. Što sam je bijednu u grob prije vakta otjero - kockom i pićem, lihvom i kurvarlukom. Jadnicu je sram udušio, preshnula je od ljudskih pogleda, komšijske kletve i ružnih priča koje me prate po selu. Mater ko mater, halalit će ona i iz groba, al duša moja halalit ne zna. Ni drugome, a kamoli sebi samome. Ako je zbog matere, neka mi bude. Ako je radi nje, dabogda ne spavo do sudnjega dana. Evo, sad će i četvrta zora. Pijevci se čuju i sunce se polako diže nad Butorovicu. Meni se još ne da usnut. Svakakve mi misli glavom struje, a glasovi - sad šapću, sad viču: « E nećeš zaspat, e nećeš, rahmeta mi moga! NEĆEŠ!!!» hreno |
- 16:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
03.03.2006., petak
Romantičari s Karaburme
|
- Uhvati ju za dupe. - Neću Hreno, nije u redu. - Uhvati je, ruka ti se ne osušila. - Neću, NE ĆU! I nisam je uhvatio. Patio sam u sebi što samo jednu želim hvatati za dupe. A ta me ne želi ni vidjeti. Brat Hreno, s druge strane, nema takovih problema. Uhvatio ju je on za dupe. I u moje ime, nekoliko puta. A kako se u životu sve vraća, čim izađosmo na zrak priđe nam neka zgodna Madžarica nesumnjive profesije i nesumnjive sklonosti. Spram Hrene. Uhvatila ga je, jel'te, i ne pušća. Ništa se ne brini brate nesretni, uvjeravao me je glasom bivšeg jebača, umrtvio sam ga alkoholom, ne bi ga ni ona tvoja podigla. No, davno smo mi prevazišli alkohol. Može li na karticu? - upitao ju je iz čiste empatije. Može i u guzu - odgovorila je jer je Hrenin madžarski slab, ali zato ima izražajan govor tijela. Ništa brate usamljeni, otiđi malo prošetati, obavit ću ja ovo u rekordnom roku - rekao mi je moj dobri domaćin i zatvorio vrata. Sreća pa je bilo 7 izjutra. Obližnji kineski restoran prima svakakvu klijentelu, pa su primili i mene. Na tečnom jeziku sam im objasnio da hoću jesti piletinu i ljutu juhu, kiseliju. U to je ušao neki makro. Odmah me je prepoznao. - Wanna fun? - S tobom ne, pederčino! - sit sam gayeva. Stalno me spopadaju, ali, daleko bilo, poštujem ih u potpunosti i cijenim i zalažem se za njihova i ostala prava. - No mi - grl, grls? - O dobri covjece – pomislim – pošto? – rekoh. - 70 ojra - Schone madchen, ganze program? - pitao sam ljubopitljivo. - Ja, ja – odgovorio mi je Nemeth. Rekla je da se zove Lana. Odvratno ime. No, dobro dupe. I velike sise. Nisu bile prirodne i nisu visile. Napredak je dobar. Implanti su dobri. Umjetno je dobro. Zivio progres! Zivjeli doktori bez granica! Pokucao sam na vrata. Brat Hreno je lezao i gledao Discovery channel – civilisations. Kakva smo mi civilizacija - dobro da još postojimo, - poučno je zaključio, izgasio televizor, odmjerio Lanu i krenuo se oblačiti. Sada je na meni red. A i red je malo se olakšati. Hornio - 09:26 - Komentari (9) - Isprintaj - # ajme, ogrezli ste u blud. ovo fakat postaje jazbina mračnjaštva i kurveraja uz alkoholne pare. crno, crno i opet precrno. (beštijica 03.03.2006. 09:51) ma, nismo. to je h sanjo, a ja garantiram da nisam hvato nikog za dupe, pošto se ne sjećam takvoga detalja, kojeg bih se zasigurno sjećo.. (hreno 03.03.2006. 10:58) u ovom teroru guzica i sisa, još je jedino hmudek normalan, pošten hrvat i pravi katolik... de pokvarite ga više :))) i da zašto izbjegavate priču o nepostojećem hiletu... ajmo istinu na sunce koji je od vas u biti hile (skalinovski 03.03.2006. 11:04) svi smo mi hile!!! (imam i majicu, 50kn bijela, 60 crna) (hreno 03.03.2006. 11:26) ja bih crnu. i da na njoj piše "hile me gusta". i zašto on više ne piše?! ma meni je sve to čudno! svi ste vi čudni. idem ća dok me se ne pokvari. (beštijica 03.03.2006. 11:44) ne znam kaj komentirati ovdje. no nek se dečki zabavljaju, pa skoro da smo još mladi. a što se tiče hileta, stvar je jednostavna: od njega pravimo brend. sve se odvija uz stručni nadzor, uključeni su najveći marketinški magovi današnjice, sve ide prema planu. već smo postigli da se javnost zainteresirala za njegov identitet, majice se dobro prodaju... bit će tih dugo očekivanih milijuna eura za nas! bravo mi. (hmudek 03.03.2006. 13:58) Sad mi je jasno Hiletovo isfuravanje na seks i jebežljivost. Sex sells! - prvi postulat marketinga. Mudro, svaka vam dala. (beštijica 03.03.2006. 16:02) Pa zagovarao sam seks na blogu još davnih dana. Kad se još malo opustite možemo preći na važnije stvari, recimo vječita dilema "dal' bi rađe jebo babu ili ribu?" (misli se na životinju). U internoj društvenoj anketi zasad su samo dva odgovora bila za ribu, unatoč očitim nedostacima babe. (Hrane 03.03.2006. 19:29) pise se "nedostatcima"! eh da - babu. (hure 05.03.2006. 00:14) |
- 09:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.03.2006., srijeda
Nevolja
|
Nije moje da pričam, nit je vaše da pitate. Samo se budala nevoljom hvali, a pametan se zabije u ćošu, moli Boga i čeka da ga se nevolja okani. Ona mi je došla u snove iznenada, a opet, baš onako kako se u snove i dolazi, ko da je uvijek u njima i bila. Došla je s mojom strinom iz Ljubuškog; ko – one se znaju, a opet su si nekako strane, ko - kone su i druge, a opet ko i nisu. I onda, kao što to u snovima biva, strine nestade a ona mi priđe, kose svezane u rep, u jakni od crne kože, zategnutoj u struku, kako se to sada već nosi. - Reci, Kaća, šta je? - Nevolja, hreno. - Kakva nevolja, Kaća? - Velika, hreno..Velika ko Rusija.. I ode. Drugi sam je put sreo trčeć oko mostova. More me brige ovih dana, a brige se čovjeku o stomak objese, pa onda čovjek oko mostova trči, ne bi li se briga zeru kuteriso. - Kako je, Kaća? Oće li to? Guziš li išta? - Ne budali, hreno.. - Šta je – jel opet nevolja? - Jašta već nevolja.. - A, jebiga,šta ćeš… I odem. Onda sam se neku večer zapio, izbacilo me jutrom iz kafane, ne dade mi ni piće da dovršim. Vraćao sam se kući, teturajući, zima udarila da kosti pucaju, kad eto ti nje opet, stoji na studeni i puši. - Šta je sad, Kaća? Ma, ne..ne moraš mi ni reć..Nevolja, jel tako? - Tako je, hreno..Nevolja i ništa do nevolje. - Ma kakva je to nevolja, govori više, bona?? - Ista ona, moj hreno, koja tebe goni da imanje propijaš i jutrom kafane zatvaraš. - Ne zatvaram ja kafane od nevolje, drugarice Kaća, već od bijesa. Nego mi bolje reci, može li hreno tvoju nevolju ičim popravit? - Može, da oće. Kad bi mi dao 50 eura, ja bi tebi fino ispušila, pa bi nam oboma lakše bilo. - Auuu, Kaća.. nisam ti ja od te rabote. hreno se sam o sebi stara, a kad ono baš zagusti, okrene sekretaricu i mirna Bosna. - Ma daj, ajde, smrzoh se ovdje stojeć, evo, tebi bi dala i za trideset, samo da mi se s kijameta maknut. Nije tu zima ko ona naša ruska, što štipa za obraze i dah ledi. Ova te propuše da ti kosti do Vaskrsa zvekeću. - Ovako ćemo, Kaća: imam kući 20 evra zavaljeno za crne dane. Dođi sa mnom, ogrij se malo, a ja ću ti dati to što imam, pa neka mi sveti Petar u onaj svoj tefter bar jednu recku za pokoj duše stavi. Al da mi kažeš, onako ko bratu, kakve te to silne nevolje more? I stade Kaća da priča o trojici nejake braće, tamo daleko u Majčici Rusiji, trojma gladnim ustima koja mole i zijevaju i traže, o bolesnoj majci i teškom životu i propaloj mladosti.. sve veća nevolja veliku stiže. Dok smo došli do stana, već je braće devetero bilo, a i majka stara umrije negdje po putu. - Hoćeš da ti čaja napravim, da te iz leda povrati? - Daj mi rađe onaj viski s frižidera – reče Kaća, dok se polako kravila. Bila je lijepa, ovako na toplom, a iz očiju joj je kapala tuga neka ruska, slavenska. - Nego, hreno, nisam ja ovdje došla milostinje molit. Jesam kurva, al sam poštena. Dolazi vamo i skidaj gaće. - Ma, nemoj, Kaća, grijeh je. Šta fali ovako divanit po ruski? Ne treba meni drugo, evo baš sam jutros sekretaricu okreno. - Jesi, kako nisi.. I ja sam nevina, a Olić maneken!! - Olić??? Odakle ti za Ivicu znaš? - Ma, onako, zajebavali se malo još dok sam u Moskvi bila. Voli on svakakve čudne stvari, a takve stvari čovjek sa suprugom ne čini. - Ideeeš!!! Ivicu znadeš..sjećaš se kad je zabio Talijanima na svjetskom, e onda smo ti se Hile i ja zapili s onim Bosancima u Tkalči, pa sam poslije povratio pod Bana, pa me policija.. - hreno, ne baljezgaj više, nego skidaj gaće, da ti pokaže Kaća svu ljepotu jazika rasijkog… **** Poslije mi više nije dolazila u stan, ni u snovima, ni ovako, zaprave. Neki ljudi, koji se brinu za tuđe sudbine, kažu da je otišla u Italiju, da pobjegne od zime. Ili čak i dalje, sve tamo do Grčke. Ja nikad u životu tuđe posle nisam gledao. Čeljade je da se o sebi briga i o svom, a drugi nek o svojoj duši sami staraju. Da sam mogo, samo bi joj reko da ne luta, da nema vajde, jer od nevolje, ko ni od zime u srcu, živ čovjek nikako pobjeć ne može. - 09:50 - Komentari (33) - Isprintaj - # baš prava priča za podijelit s drugima dok nižemo duhan ili runimo kukuruze, a lipote. grij bi ju bilo ne okrenut đavle pakleni. (skalinovski 01.03.2006. 10:25) isss, nit si ti duvana brao niti ga nizo...;)) (hreno 01.03.2006. 10:29) e brao nisam al nizo jesam i sve da sad moram sjest u auto i doć u peštu pokazat ću ti kako ga se niže...moraš iglom probit s unutarnje strane lista ne vanjske... e jest... (skalinovski 01.03.2006. 10:31) nutarnja strana lista ne postoji-ima gornja i donja..a buši se s gornje, naravno.. (hreno 01.03.2006. 10:33) Opet altruizam na marginama društva. Aj neka, mora netko i to. (beštijica 01.03.2006. 11:07) nevolja me natjerala (hreno 01.03.2006. 11:10) vratija se šime, ajme di je bija...? (hmudek 01.03.2006. 11:14) nisam ja šime, ja sam zagor(io) (hreno 01.03.2006. 11:17) duševni moj prijatelju - već vidim neke cinike koji će zaključiti da ti po budimpešti plaćaš ljubav. ja nisam među njima, prijatelju... (hure 01.03.2006. 11:25) moj hure, mi znamo istinu, a cinike ionako istina ne zanima (hreno 01.03.2006. 11:30) hreno, pa ti si ko oni moj šejh ahmed.. (hija 01.03.2006. 12:47) isto,jarane..poturčio se i gotovo (hreno 01.03.2006. 12:54) kaže hure da se ovih dana po pešti pije dva(od dva) dana za redom? Jel to ono s kim si takav si? (hija 01.03.2006. 13:05) tri od tri! nije hure pizda ko oni intelektualci. još da malo češće dođe, pa će bit i više od pića. nemore to od prve upalit, jel tako? (hreno 01.03.2006. 13:06) je (hija 01.03.2006. 13:08) laži i objede. hreno i ja bijasmo umjereni. u turskim kupeljima nismo gledali sve komade, nego samo dobre. pili samo fina pića. kupovali samo po dobrim trgovinama. plaćali robu samo jednom karticom. čisto uživanje (hure 01.03.2006. 13:09) hure, tako je (skoro) isto i meni bilo. Hreno jaro, ti prema svima jednako (hija 01.03.2006. 13:13) hija, svi ste vi meni isto dragi, ko da mater pitaš koje dijete više voli..još da hile oće doć, pa da i njega počastim, duša bi mi prodihala...al, neće hile, daleko mu.. (hreno 01.03.2006. 13:15) nemoj hreno tako, znaš kaki je hile. Došo bi on samo kad bi bio siguran jel ta kaća prava,je li cijena za sve ista. On bi još tebe u sred pešte počastio (hija 01.03.2006. 13:25) kaća je prava, da pravija nemože bit.. samo, cijena je za svakog baška. ja sam je triput obaro, možda bi hile od prve uspio.. (hreno 01.03.2006. 13:27) on kolko je lud bi isprve pristo pa se onda u po posla cjenko (hija 01.03.2006. 13:29) svako ima svoje metode, bitno je da se na kraju plati tržišna cijena (hreno 01.03.2006. 13:30) bitno je da na kraju plati hreno (hure 01.03.2006. 13:49) a možda bi hile u po posla završio? (hure 01.03.2006. 13:58) a možda su u šumi? (hreno 01.03.2006. 14:51) kroz peštanske magle, bez staze puta... (hure 01.03.2006. 15:08) kako se završi u pola posla? i ja vjerujem da taj hile niti ne postoji. on je samo plod vaše uvrnute mašte te alter ego jednog od vas (ili sviju) nešto kao što je latoja đekson alter ego majkla đeksona. (skalich koji je kod bešti 01.03.2006. 16:24) lahko se završi u polposla.pitaj beštiju,ona će ti sigurno znat objasnit (hreno 01.03.2006. 16:37) zbunj od nekuženja ali sit sam pa me i ne briga :) ps divno kuha (skalich 01.03.2006. 18:49) Ne bih ja znala kako se svrši u pola posla. Ja sve što radim, radim temeljito i sve svrši baš kad i kako treba, u pravi moment. Možda ti znaš nešto više o tome, Hreno, pa de objasni svome legi, a ne prebacuj lopticu meni. Mogla bi loptica bit nabijena van igrališta. (beštijica 01.03.2006. 18:52) ja ne znam o kakvom poslu govorite, a kako ću onda znat di je pola, a di je kraj (hreno 02.03.2006. 09:35) ni ja ne znam na što si ti mislio kad si otpočeo proces mišljanja o polposla. znam za svoje cjelovite posle, ma za tvoje (pol?)posle a-a. (beštijica 02.03.2006. 16:46) ne žimku ništa. daklem, na zapadu ništa novo. (espadrila 03.03.2006. 00:24) |
- 09:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||