Iz današnje perspektive mudrog&dobrodržećeg tridesetogodišnjaka shvaćam da sam čitav život bio osnivač i član raznih organizacija. Te organizacije sam najčešće osnivao s prijateljima, no neke i sam. Organizacije koje sam osnivao sam su i dan-danas tajne i o njihovu djelovanju ću obavijestiti svijet kada za to dođe vrijeme i kada to zaslužite. Ovo je priča o organizacijama koje sam osnivao sa svojim prijateljima, ili o onima čije smo postojanje samo ustanovili, bez da smo ih svjesno stvarali.
Kada napunite tridesetu shvatit ćete, mlade čitateljice utegnutog tijela, da vam se to isto tijelo više ne regenerira samo od sebe, da se trebate naspavati kako bi funkcionirali na uobičajeno briljantnom intelektualnom nivou (govorim iz vlastitog iskustva) te da je iskustvo smrdljivo smeće.
To da je iskustvo smrdljivo smeće znam još od 2000, no ja sam bio napredno dijete. Tada sam počeo uočavati da iskustvo donosi moć predviđanja, moć predviđanja isključuje mogućnost iznenađenja, a bez iznenađenja – umiremo od dosade. Izlasci u grad, prijepodnevne kave, polaganje ispita (mahom neuspješno, no treba uzeti u obzir da ni na drugim poljima nisam bio puno bolji) - sve mi je poprilično dosadilo. Znao sam kako će se odvijati izlazak prije nego što bih i krenuo u grad. Znao sam kako biti šarmantan sa ženama do kojih mi nije stalo. Znao sam još bolje kako biti bezobrazan. Znao sam kako biti smiješan. Samo meni je sve to bilo sve manje smiješno.
A tako je bilo i bratu Pitonu. I njega je mučilo što sve zna unaprijed. Tada smo se dogovorili da ćemo osnovati nevladinu udrugu menom «Format c:». Za neupućene – to je naredba iz DOS-a (to vam je ono što je bilo prije Windowsa), kojom naređujete kompjuteru da izbriše cjelokupni sadržaj hard diska (hard disk ne treba miješati sa čvrsnikom – drage čitateljice). Udruga bi se zalagala, planirali smo, za nipodoštavanje iskustva, kako bi njeni članovi mogli opet iskusiti svu puninu prvog poljupca. I ševe. I pijanstva (I iskrenog djetinjeg osmijeha – ali to je bilo prepičkasto, pa se podrazumijevalo, no prešućivalo). Udruga nikada nije osnovana, a od svega je ostalo samo nepotrebno iskustvo da su najbolje težnje – neostvarive.
No, dok smo Piton i ja postajali sve svjesniji nadolazeće starosti, neki od prijatelja su živjeli zadnje trzaje neopterećene mladosti, ili se barem pretvarali da tako žive. Tada, na samom početku ovoga stoljeća, smo svake nedjelje igrali nogomet na Elektri – ekipa koja svake nedjelje uspije skupiti barem 22 mladića da 90 minuta igraju nogomet – je respektabilna ekipa. I mi bijasmo respektabilni. Za vrijeme poluvremena neki bi pili pivo, neki motali, a neki umirali zbog subotnjeg izlaska. Ja sam pripadao trećoj skupini. Uglavnom – nekolicina je smatrala da činjenicu što igramo nogomet zajedno, izlazimo u istu birtiju 10 godina, i općenito provodimo većinu slobodnog vremena zajedno – treba formalizirati. Odluka je pala – osniva se udruga građana. Nakon predugog dumanja, u kojem je svatko imao nešto za reći u skladu s demokratskim načelima, udruga je dobila i ime «Omladinski akademski klub Neradnički». Duboka slojevitost ovoga naziva dolazi do izražaja i kada ukratimo prvi dio naziva jer OAK je hrast, a hrast je simbol Slavonije – dođi u Vinkovceeee!
Elem, prijatelj Hrga (Čovjek koji je napravio najveću, ali potpuno opravdanu, uvredu osječankama. Naime, otišao je skroz do Šangaja kako bi našao svoju životnu družicu, a sve uslijed kronične nekvalitete lokalnog ženskog življa) je izabran za predsjednika, a ja za glasnogovonika. Odabran je i grb u obliku klasičnog kompjuterskog miša, (koji je simblizirao našu uklopljenost u moderni svijet - zamislite), a u sebi sadržavao dodatne simbole – 1. svinjsku glavu (kolinje – Slavonija – dođi u Vinkovceeeee), 2. indijsku konoplju (koja simbolizira budalaštinu većeg broja članova jer, usprkos mojem oštrom protivljenju, ovaj je simbol usvojen – a danas se gotovo nitko ne sjeća da je baš on zastupao ovu biljku, a ja se dobro sjećam svoje maestralne argumentacije sproću ove zapaljive biljke: «Svatko ima pravo lokati, ali tako da ne smrdi po alkoholu i da djeluje pristojno – pogledajte mene. Isti princip je i s pljuganjem – pljugaj koliko hoćeš, ali ne trubi na sav glas, nego puši frulu u samoći, umri u tišini!») i 3. se ne sjećam. Uglavnom glavnina – OAK Neradnički je nakon osnivanja imao još jednu jedinu sjednicu. Nije bio imenovan zapisničar i nesretne posljedice ovoga propusta upravo sami osjećate – umjesto činjenica prisiljeni ste čitati moja sjećanja, koja su varava. Kako bilo da bilo – s obzirom na ime i program – ova udruga je vjerojatno jedina na svijetu koja je u potpunosti ispunila cilj, iako su članovi putem otpadali.
Godine su prolazile, sad smo već u ljetu gospodnjem 2005. King, Hmudek i ja se vozimo krivudavom cestom koji vodi prema Trogiru, vozimo sporo, iako nema gužve, ali ima puno mladih teta koje nam privlače pogled. Čitave smo dane blagoslovljenog prošlog ljeta proveli gledajući zgodna ženska tijela. Iako teško oboljeli od erekcionizma, u ophođenju s ispregledanim djevojkama smo uvijek bili pristojni, pa čak i stidljivi. «Mi smo pravi romantičari s Karaburme», zaključio je King Erekcio I. Ova nefomalna grupa građana je plesala jedno leto.
U međuvremenu je prošlo i leto trideseto. Kako meni tako i mnogim mojim prijateljima. Oči okoline, uvijek spremne da vide trn u oku brata svoga, su se odlučile fokusirati na nas. Hoće da nam uzmu zadnje preostalo nasljedstvo prošle nam mladosti – pravo na povremenu neodgovornost. No, nismo ni mi više budale. Imamo iskustva. Naši zahtjevi su maksimalistički! Tražimo pravo na potpunu neodgovornost, a poslije ćemo vidjeti šta će nam ponuditi. Jer, ne zaboravite, bolje je živjeti čitav život kao kralj, nego jedan dan kao rob!
Hure
Post je objavljen 26.03.2006. u 20:01 sati.