Tisuću zašto - tisuću ne znam
15.02.2006., srijeda
Metalna retardacija
|
Dugo, ali baš dugo mi je trebalo da sam sebi razjasnim zašto do sada nisam uprihodio milijarde funti sterlinga i postao ono čemu svi normalni težimo – bjelosvjecki hoštapler, trulo bogat, vlasnik vila i automobila s teniskim terenima i bazenima, s hrpom profesionalnih prijatelja i s hrpom sisatih i guzatih sponzoruša koje se muvaju jer ih privlači miris kokaina i skvičanje svinja koje se kolju da ekipa zamezi... A nije da nisam bio talentiran. Još ne znam za što, no to neznanje zamjeram obrazovnom sustavu i roditeljima koji mi nisu uspjeli u ranom djetinjstvu raspaliti nabrijanost na, recimo, prodaju rabljenog namještaja, prodaju svoga tijela, prodaju osiguranja ili neku sličnu unosnu djelatnost koju bih s oduševljenjem odrađivao 12 sati dnevno i zaradio zacrtane svote. Namjesto toga – vidite me. Ajme majko, dijelim sajberspejs s četiri mamlaza i da nam nema našeg dragog generalnog sponzora, tvornice specijalnih vozila «Đuro Đaković» koja plaća unaprijed (kupujte njihove teretne vagone i nećete požaliti!), mi bismo bili gladni kavijara i indijskih oraščića (mljac), a ni za kurve ne bismo imali... O sudbo kleta. Prve naznake propasti, koje će se kasnije pokazati i konačnima, došle su tiho poput Metallice i Iron Maidena i to baš zahvaljujući njima i samo njima i još nekima. Jebiga, povukao me hevi metal i usisao me poput vodenog vrtloga u toaletnoj školjci nakon povlačenja vode. Prethodna stilska figura se ne odnosi na one pederske wc školjke kojima problem predstavlja savladati sve veće od brabonjka. Bješe to u trenucima kada sam od nižerazrednog osnovnoškolca postao višerazredni isti, i to tako što sam uspješno upisao peti razred. Lijepo mi je moga šestog najboljeg prijatelja prastrina govorila da ta sotonska muzika ne priliči pristalu mladiću poput mene, no ja joj onako mlađahan i klinčevit nisam dao za pravo. Ako se dobro sjećam, skucao sam je vibratorom u glavu. Dakle, moje uši su uz pomoć ganglija provodile milozvučne i preglasne tonove električnih gitara, bas gitara, bubnjeva i božanstvenih vokala Jamesa i Brucea do moga na Magazin i Ljiljanu Nikolovsku naviklog mozga (Kokolo) te je ovaj odreagirao promptnim kržljanjem i odbijanjem daljnje kolaboracije s ostatkom mene. Mada mi je traumatično pisati o ovome, nemam izbora. Hure, pička mu materina, ne pucaj, pisat ću. Petice u imeniku iz tehničkog odgoja su počele dobivati neugodno drušvo četvorki, pa i jedne trojke... Sori, ne mogu dalje. Suza suzu stiže dok se prisjećam... A mogao sam biti kul frajer. Pucaj, prijatelju, pucaj. Bit ću ti vječno zahvalan. Hmudek |
- 09:10 - Komentari (23) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||