Tisuću zašto - tisuću ne znam
15.12.2005., četvrtak
Mala noćna muzika (brojalica)
|
Prošlo je više od mjesec dana otkako nisam okusio ni kapi i sinoć sam čvrsto odlučio prekinuti post. Odijelo zamijenih trapericama, stavih nekoliko zalogaja u usta i žurno se uputih ka centru. Bar u koji sam ušao zjapio je prazan, samo dva tipa za šankom, dobrano pripita i bučna. Smjestih se nedaleko njih. Konobarica, zaokupljena svojim mobitelom, živčano mi pruži čašu piva i zatraži da odmah platim. Izvalim joj traženu sumu dodavši i napojnicu. Izem ti karakter i 'ko ga napravi. Morao sam se napiti što prije i što bolje. Kod treće čaše bar je bio gotovo pun. Plejada izvještačenih ljepotica, napaljenih tipova u krizi srednjih godina, napaljenih udavača u krizi od kako su se rodile i nekoliko uplašenih klinaca sa strane. Svi su cugali, smijali se, brbljali; neki su i plesali uz izlizane hitove za raju. Sve u svemu - totalno nezanimljivo. Ja sam se povremeno ogledavao, tražeći kime bih si dublje zaokupio pažnju. Već sam potrošio zalihu samotnih misli za taj dan i očajnički sam trebao društvo. Žensko. Pio sam za hrabrost i u njezino ime. Cigarete su mi polako curile kraju i pomislih kako ne bi bilo ugodno ostati bez njih već na početku večeri. Kod pete čaše piva i «dvije pljuge to go» bar je bio krcat. Još uvijek sam sjedio na istom mjestu, često provjeravajući situaciju iza leđa. Prsata konobarica imala je sve više posla, a sve manje vremena za mobitel i to ju je činilo još nadrkanijom. Iz karakternih i ekonomskih razloga nisam joj više ostavljao bakšu. -Ne može ona tako s tobom, ta dekoltirana lutkica umjetnih noktiju, sisa, usta i 'ko zna čega još - podržavalo je pivo ispravnost moje odluke. Osma čaša me snašla dok sam leđima okrenut šanku kontrolirao čitav bar. Komade koji su i na što ličili napadale su horde uspaljenih frajera. One ružnije đuskale su same pokušavajući uhvatiti ritam, ali bi se prije reklo da se muče. Bilo mi ih je žao. Kontam da je zajebano biti debeo i ružan u današnjem svijetu, posebno ako si žensko. Tada mi pogled zastane na ljepotici od nekih dvadesetak godina. Bila je u društvu svog također mlađahnog, ucifranog momka. Plesala je skladno i umiljato, uvijala bokove njišući ih zanosno. Malac ni na sekundu nije skidao pogleda s boginje, kao ni moja malenkost. Ona ga nije voljela. Voljela je mene, samo to još nije znala. Tražio sam joj pogled svojim, sve zamagljenijim od pivske mrene. Odlučio sam prosvjetliti je i upoznati s pravom ljubavlju, onakvom kakvu zaslužuje tako prekrasno stvorenje. Cigareta mi je bilo ponestalo što me je činilo pomalo nervoznim, ali nisam se predavao. Buljio sam k'o da sam tek stig'o. Naručim još jednu čašu piva i pelin da presječem. Muzika se popravljala i ja sam se počeo njihati u ritmu moje Afrodite, ne mičući se sa stolice. Osjećao sam se cool, totalno siguran u sebe. Samo mi nije bilo jasno što ona radi s tim kretenom, s tim tatinim sinekom, s tim zalizanim balavcem za kojeg je čak i brijanje bilo debeli futur. Bio sam siguran da će ubrzo shvatiti koliko griješi i prepoznati jedinog pravog muškarca u okolini. Posve siguran. I ono malo nervoze nestade nakon takvog zaključka. Odlučio sam dati joj još malo vremena. Ipak je mlada. Popit ću još čašu. Usput zamoliti susjeda za šankom za cigaretu. Da, tako je, odlična ideja. Osjećaj moći pojačavao se svakim novim gutljajem. Toliko sam bio zaokupljen svojom superiornošću da nisam niti primjetio da se bar polako prazni. Lijepe su odlazile s ljepotanima, a ružne s prijateljicama.Uskoro ode i moja kraljica s guzonjinim sinom. U trenu nestadoše u noći, nisam se ni snašao. Sranje. Još jedna koja nije prepoznala moje kvalitete. No, nisam je dugo oplakivao. Bio sam odveć umoran od provoda, a i bližilo se jutro. Rezignirano pokupim stvari i krenem doma. Tek negdje u zoru, sudarajući se sa išaranim fasadama, shvatim da se čitavu večer nisam pomaknuo sa svoje barske stolice. Hreno |
- 07:10 - Komentari (19) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||