Tisuću zašto - tisuću ne znam
26.09.2005., ponedjeljak
Put putujem, a žao mi...
|
U zadnje vrijeme dosta često čujem od prijatelja i poznanika – blago tebi, ti stalno putuješ. Bože mili, mislim si ja, da mi je znati na čemu mi zavide. Putovati ima smisla, samo i isključivo, ako nije vezano za posao i istovremeno ako nije vezano za neki paket-aranžman. Drugim riječima –treba putovati s vrlo fleksibilnim planom, treba znati nekoga tamo gdje putuješ (da ti se ne desi, kao zadnjem idiotu, da izađeš na Picadilly i onda platiš upad u disko osam funti, da bi gledao žene koje se u Hrvatskoj ne puštaju niti na ulicu), treba putovati ili sam ili s društvom u kojem vas nitko ne iritira i treba putovati s količinom novaca koja garantira sigurnost – znači s puno. Čak i u takvim idealnim uvjetima – vjerojatnost da ćeš se dosađivati ili živcirati je prilično velika. Recimo – putujete u jednu bogatu skandinavsku državu. Kupovna moć građana te država je 4 puta veća od naše, a zaduženi uopće nisu. Drugim riječima – sve je skupo – a cuga abnormalno skupa. U kafićima je zabranjeno pušiti, a na ulici piti. Tijekom tjedna rade i drže distancu, a vikendom loču i gnjave vas, koji se znate gospodski ponašati i trijezan i pijan, svojim nenadanim izljevima emocija i/ili polokane tekućine. U toj državi možete kupiti jeftine knjige na engleskom jeziku, čak i odjeća i obuća se mogu naći po pristojnoj cijeni. Muzeji su besplatni, a javni prijevoz skup. Tako da slobodno vrijeme možete ubiti hodanjem od jednog muzeja do drugog dok zbunjeni listate «Kako biti dobar» od Nicka Hornbya, pitajući se – a zašto?. Tamo možete vidjeti najnoviju izložbu Yoko Ono ili Jeff Koonsa. I poslije pričati ljudima kako ste bili na toj izložbi. To što ste protrčali izložbenim prostorom i što ste se pitali «Ki qrac!?» - nema veze – ljude koje ne cijenite moći ćete impresionirati činjenicom da ste bili na izložbi umjetnika koje ne cijenite. Ima i drugih stvari za raditi tamo – recimo brojati koliko sekundi je uranio/zakasnio neki vlak. Ova zanimacija traje kratko i to je njen glavni problem. Zatim – možete recimo ići u muzeje. Ah ne – tamo ste već bili. Hmm... Eh da – možete ići na izlet u planine. Planine su stvarno lijepe. Tamo treba ići ljeti jer je tada najmanje hladno. I tako to – jedan miran život i jedna mirna smrt. Ili, recimo, putujete u Englesku na neki dvotjedni seminar. Nakon što ste tri dana bili na sjeveru Engleske sjećate se svih onih malih mjesta iz jedine nam domovine s nekom sjetom i ispričavate im se zbog svake prezirne misli. No – preživite ta tri dana u stanju lagane pospanosti i spuštate se u London. U Londonu, pošto niste seljačina, obiđete nekoliko muzeja. S obzirom da baš niste oduševljeni činjenicom da lopovi dobijaju biste, a lopovske države – muzeje – odlučujete ne ići više po muzejima gdje vas svaki predmet iz Afrike boli kao da ste osobno potomak robova. Ima tu i kazališta. Predstava ima svakakvih. Nakon nekog vremena shvatite da trošite previše novaca. Ništa – izležavat ćete se u Hyde Parku. I dok pijete čaj na zelenoj travi pogled vam padne na drugu stranu. «Sorry, is that Hyde Park too?», pitate slučajnog prolaznika, nije, odgovara vam glupavi Amerikanac obučen k'o Englez «It's Kensington Gardens». Ajd dobro, mislite si, idem vidjeti je li tamo trava zelenija. Trava nije zelenija, ali zato je tamo oberkičasti (oni koji to vole kažu - monumentalni) Albert Memorial koji je kraljica Victorija podigla u spomen na svog voljenog, preminulog supruga. Po današnjim mjerilima je koštao na desetine milijuna funti. Izgrađen baš u doba kad su Irci umirali kao muhe jer su im zlatice pojele krumpire. Šta ćete - život je rijetko pravedan, a često nije. Baš fino, mislite si, idem ja nazad u Hyde park. Tamo je i kocert R.E.M.-a. Kupit ću si pivo i uživati. No, eto, taman je pola osam, a sve birtije se do pola osam navečer moraju zatvoriti – u parku, naime. Svejedno ne treba vam cuga – uživat ćete u koncertu. Tako to traje i traje – čitave dvije pjesme, a onda primijetite da mnogi parovi sjede sa tucetom piva oko sebe i da, zasigurno, neće imati ništa protiv toga da vama, kolegi u uživanju, daju, ili barem prodaju, jedno pivo. Vražju mater. Ipak – škrtost otočana je nešto o čemu smo već slušali, pa pribrano, psujući tek ovlaš, odlazite u najbližu birtiju, taman onu pored ambasada raznoraznih arapskih država, i naručujete dva piva, te govorite konobarici da ćete ih ponijeti. I tako. Poslije se idete provesti na Notting Hill – jer tamo je brija. Prosto ste presretni što imate priliku dati 6 funti za Hogarden – jer za te novce dobijete i krišku limuna u pivo. I ne samo to – pošto nema mjesta možete sjesti fino na nogostup s nogama na cesti. Zadovoljstvo koje osjećate dok pijete treći Hogarden, a osjećate se kao da sjedite ispred Kestena ili Valentina je neopisivo. Dodajte tomu da vam ljubazni konobar koji zacijelo govori engleski, iako ga ne možete razumijeti, daje i besplatne dizajnerske šibice s logom birca i 15 drvaca. Oduševljeni što je pored vas sjedila osoba koja je zacijelo jako popularna, ali pojma nemate tko je, odlučujete krenuti dalje – jer noć je još mlada jel'te, a ima i ovih revolving kredita – u krajnjoj liniji. Noćni klub koji je uređen poput malog zamka nudi japansko pivo po sad već smiješno niskoj cijeni. Glazba je glasna, a cure zgodne. Hmm – mislite si – feels like home. Aaaaaa – izderava se vaš mozak na vas – došao si na isto j.b.no mjesto kakvih ima na stotine tamo odakle si otišao. I potrošio pet-šest puta više - skrušeno napominjete. Mogao bih napisati još ohoho teksta o svakakvim mojim putešestvijama – ali ovo je sasvim dovoljno da objektivni čitatelj i suosjećajna čitateljica dobiju uvid u suštinu stvari. Mogao bih recimo pisati o povratku iz Portugala autom – povratka u kojem od Madrida vidimo samo stadion, a od Barcelone – Andoru! No – ostavimo to za neki drugi put. Hure |
- 18:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||