Tisuću zašto - tisuću ne znam
15.09.2005., četvrtak
Kako sam propao
|
Ne znam kako vama (tebi), ali meni se ponedjeljkom ujutro zna povraćati. Taj osjećaj mučnine pred odlazak na posao, nakon još jednog razočaravujećeg vikenda, je jedna od rijetkih konstanti u mom takozvanom životu. Ima nešto duboko nehumano u tom odlasku na posao. Pogotovo za čovjeka poput mene. Dovoljno mi je samo se sjetiti svojih vizija budućeg mi boljeg života i u tom trenutku mi dođe loše od sve te nepravednosti koju mi je, ni krivom ni dužnom, život podario. Ja sam, naime, imao najbolju namjeru raditi do dva sata dnevno, promišljati o svjetskim problemima dok mi moji blu čipsi donose skromni prihod od par milijuna godišnje. Ali, ne lezi vraže, nema nikoga da mi to omogući. I umjesto da uživam u zasluženo poklonjenim milijunima, jer ja ih zaslužujem, RADIM! A rad je, složit ćeš se brate empatični, kazna za ljude poput nas. Kaže petparački Coelho u svom petparačkom Alkemičaru da «…kad nešto silno želiš, cijeli će svijet se urotiti da to ostvariš…». Nonsens! Kada nešto silno želiš dobit ćeš upravo obrnuto. I zato ja radim. I ne samo da radim, nego zbog nekoga psihološkog poremećaja (mislim da se u stručnoj literaturi to zove fingiranje odgovornosti) ne mogu si dozvoliti da radni dan provedem u neradu. Tako ne samo da moram biti na poslu, nego i doista radim! A kad radim, što je još gora stvar, radim dobro – ne zato što mi je stalo do posla, nego zato što mrzim diletantizam. I tako, neki nepoznati ljudi, stječu dojam o meni kao mladoj i odgovornoj osobi koja se profesionalno odnosi prema poslu. O huda sudbino! Prevaro pokvarena! Cijeli život gradim image neradnika. (Još od malih nogu sam lagao da ništa ne učim – čak i u onim rijetkim trenucima kada sam učio nisam to priznavao. Isto tako sam prešućivao da sam, recimo, jutro proveo pomažući ocu, nego bih lagao zavidne mi prijatelje da sam spavao dulje nego inače). A sad više ne mogu lagati. Oči su mi mutno-depresive. Plaćanju runde sa svojim novcem nedostaje lepota poroka. Svakog prvog mi sjeda plaća i ne žicam više ljude. Jasno im je, mamicu im logičnu, da neke prihode moram ostvarivati. A i same znate – glasine se brzo šire. Sad već svi znaju da radim, da me plaćaju i da će tako izgleda biti do umirovljenja (ima li išta šugavije nego doživjeti umirovljenje – pitam ja vas!). Kako dalje? Ja ne znam. Hure |
- 16:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||