Tisuću zašto - tisuću ne znam
06.09.2005., utorak
Općenite napomene o životu i sličnom
|
Ljudi se često pitaju, ili se meni barem čini, koja su mjerila kojima ocjenjivati vlastiti život. Je li taj život dobar ili loš, jesu li uspješni ili neuspješni, jesu li sretni ili nesretni, je li život koji vode ispunjen ili više takozvan. Moj prijatelj Leja je, recimo, svoj karakter s vremenom počeo nazivati takozvanim (Moj takozvani karakter nije bio dovoljno čvrst…), a nešto kasnije i vlastiti život je počeo zvati takozvanim. Ako se u startu složimo da je za svakog čovjeka jedino mjerilo on sam – preostaje nam zaključak da je svaki čovjek, u skladu sa samim sobom, 100% ostvario sve što je mogao. To je, dabome, notorna glupost. Uzmemo li u obzir neka opća, vanjska mjerila uspjeha i sreće često ćemo osjećati kako bi trebali biti sretni, iako nismo i obrnuto. Iako vas svi oko vas uvjeravaju da niste ispunili ni 10% svojih potencijala, vi sretni hodate gradom s osmijehom na licu i dovoljno para za par jutarnjih kavica. Ili poslijepodnevnih kokica. Ili ranovečernjih gemišta. Ili za cjelonoćno oblokavanje, koje je izvor još veće sreće, pogotovo zbog vlastite svijesti o tome kako, u biti, malo pijete. Zasigurno se pitate, ako već niste odustali od čitanja što bi i bilo jedino normalno: «Čemu ovaj pseudofilozofski, prilično laprdajućki i, budimo iskreni, sramotni uvod u ovaj upis o zajedničkoj osobini svih ljudi – t.j. neznanju?» Ne znam! Ne znam kako vi, ali je se često uhvatim kako razmišljam o tome kako sam dosegao taj stupanj mudrosti koji mi dozvoljava, samo kad bih se riješio lažne skromnosti, da se nazovem mudrim. I onda pokušam vlastitu mudrost upotrijebiti u razgovoru s ljudima koji me pitaju za neki savjet, ili imaju neku životnu dilemu isl. I tada shvatim da je mudrost gotovo neprenosiva, mahom neprimjenjiva, a ono što govorim da zvuči petparački, gotovo coelhovski loše. Drugim riječima – to što ja sebe smatram mudrim, uopće nije u suprotnosti s općeprihvaćenim stavom da ja lupam gluposti i pričam bezvezarije. Ovaj paradoks je teško objašnjiv, ali potpuno prirodan. Uzmite, na primjer, alkoholizam. Tko je alkoholičar? Kada god pričam s mojim prijateljima koji piju puno, za razliku od mene koji pijem malo, uvijek će u priči o pretjeranom cuganju isticati one koji piju više od njih. Takvim sustavom ćete doći do toga da, ako budete tjerali mak na konac, na svijetu postoji samo jedan pijanac! To mi se ipak čini nerealno. Bit će da ih ima nešto više, iako ja niti jednog osobno ne poznam. Da zaključim – znanje dovodi do još većeg neznanja. Znanje nas iscrpljuje. Znati više teorija općenito, a o životu napose, znači provesti više vremena na procesima koji će dovesti do kontradiktornih, ili u najmanju ruku nepreklapajućih, rezultata. No ako je znanje neznanje, je li neznanje znanje? Čini se logičnim da nije, jer neznanje je samo po sebi neznanje. Je li, dakle, neznanje sve – i znanje i neznanje, a samim tim i život kao takav? Ne znam. Hure |
- 12:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||