Budi u toplom

utorak , 17.01.2017.

Točno 7 sati je prošlo od zadnje poruke koju sam primila:

Ponedjeljak. Obično hladno zimsko jutro. Pažnju mi je iz caffea preko puta ureda u kojem svako jutro pijem expresso (produžena, s medom, kao ...) privuklo toplo žuto svjetlo uredskog prozora iza kojeg je moj radni stol. Kao da su nam misli otišle u istom pravcu, možda u istom trenutku, tko će znati.

Jutro (odgovaram)

Da (preslužbeno čak i za mene)


A kako drugačije. Od srijede više nisam tvoja. Napokon si rekao ono što sam dugo očekivala. Napokon smo prekinuli agoniju slanja poruka, ne primanja odgovora, skrivanja potvrde isporuke, da ne "grintam", napokon...
... napokon - ništa.
Baš ništa.
Nisam očekivala da ćemo se ikad čuti.
Bila sam spremna doslovno prihvatiti svaku tvoju riječ. Da me više nema u tebi, da je naše vrijeme prošlo, da smo odabrali svoje živote. Bila sam spremna prihvatiti da sam greška. Da se nismo trebali dogoditi i sve što smo imali bila je samo iluzija.
Bila sam spremna napokon razumjeti da ne idemo istim putem, da ne vidimo iste stvari, da sve ono što sam mislila o nama, ne postoji i nije nikad bilo.



Zašto to tako boli? Zašto misliš na mene? Zašto uopće brineš? Zašto se javljaš? Zašto, zašto, zašto, zašto?

Iznenadio si me toliko da se nisam stigla ni radovati. Sedam sati kasnije srce me još uvijek boli jer te nemam, a imam. Kako me dobro poznaš i kako uspješno manipuliraš

Toplo mi je bilo dok sam znala da sam u tvom srcu. To se moglo zvati toplina. Sada toplinu prosim na drugom mjestu. Uzimam ostatke nekog drugog vremena i lijepim oko sebe za utjehu.