Virtualna ljubav

utorak , 17.01.2017.

Nakon dugih mjeseci dijeljenja istog prostora ukradenih 90 minuta u skoro svakom danu, u prvi tren se činilo da mi to neće nedostajati. Da smo dovoljno jaki i da ćemo pronaći način da ih nadoknadimo neprimjetno. Nije išlo. Postali smo jedno drugom ljubav u mobitelu. Sati i sati poruka. U početku prepuni razumijevanja i prepoznavanja, s vremenom su prelazili u nerazumijevanje i svađu.
Ono što je u početku bilo "dobro" - sporazum, preraslo je u "dobro" ljutnje, "dobro" s nevidljivim uskličnikom.
Koliko sam samo riječi zamrzila tim putem, "pusti" - a ja ne volim ne rješeno, neobjašnjeno, "pozdrav" - prehladno, prekonačno ... i još bezbroj sintagmi i fraza, koje sam s vremenom počela čitati s određenim "tonom".
Vremenom, bilo je sve više nepročitanih poruka zbog žurbe da napišeš svoje, i tako je mnoštvo divnih, bitnih misli otišlo u nepovrat pregaženo očajem. Zvuk poruke ponekad je donosio radost, ponekad strah.
Savladala sam virtualnu ljubav. Ne sviđa mi se. Koliko se samo stvari promijenilo kad sam ti čula glas, koliko kad sam ti vidila lice.
Što znači kad ti netko ne želi pogledati u oči. Što znači kad te netko ne želi ispred sebe živu.
Je li to zaista neljubav ?

Budi u toplom

Točno 7 sati je prošlo od zadnje poruke koju sam primila:

Ponedjeljak. Obično hladno zimsko jutro. Pažnju mi je iz caffea preko puta ureda u kojem svako jutro pijem expresso (produžena, s medom, kao ...) privuklo toplo žuto svjetlo uredskog prozora iza kojeg je moj radni stol. Kao da su nam misli otišle u istom pravcu, možda u istom trenutku, tko će znati.

Jutro (odgovaram)

Da (preslužbeno čak i za mene)


A kako drugačije. Od srijede više nisam tvoja. Napokon si rekao ono što sam dugo očekivala. Napokon smo prekinuli agoniju slanja poruka, ne primanja odgovora, skrivanja potvrde isporuke, da ne "grintam", napokon...
... napokon - ništa.
Baš ništa.
Nisam očekivala da ćemo se ikad čuti.
Bila sam spremna doslovno prihvatiti svaku tvoju riječ. Da me više nema u tebi, da je naše vrijeme prošlo, da smo odabrali svoje živote. Bila sam spremna prihvatiti da sam greška. Da se nismo trebali dogoditi i sve što smo imali bila je samo iluzija.
Bila sam spremna napokon razumjeti da ne idemo istim putem, da ne vidimo iste stvari, da sve ono što sam mislila o nama, ne postoji i nije nikad bilo.



Zašto to tako boli? Zašto misliš na mene? Zašto uopće brineš? Zašto se javljaš? Zašto, zašto, zašto, zašto?

Iznenadio si me toliko da se nisam stigla ni radovati. Sedam sati kasnije srce me još uvijek boli jer te nemam, a imam. Kako me dobro poznaš i kako uspješno manipuliraš

Toplo mi je bilo dok sam znala da sam u tvom srcu. To se moglo zvati toplina. Sada toplinu prosim na drugom mjestu. Uzimam ostatke nekog drugog vremena i lijepim oko sebe za utjehu.

Lego svijet

ponedjeljak , 16.01.2017.

Zamisli život kao podlogu za lego kockice. Naslažeš s godinama na nju pravilno raspoređene figure, podigneš zidove u omiljenim bojama. Pokušaš da u donosu na tisuće ljudi na svijetu koji imaju iste komplete kao ti napraviš nešto posebno, jedinstveno, život kakav nitko do sada nije imao. Nešto po čemu ćeš biti zapamćen. No, ipak povremeno posegneš za uputstvima i slažeš osnovne figure onako kako je zadano, kako je proizvođač to zamislio.
Tvoj život izgleda uredno i uljuđeno. Sve male izboje u uobičajenosti i nesavršenosti prikriješ da se ne vidi.




I što kad poželiš napustiti svijet koji si brižno gradila? Kad poželiš pomaknuti svoju figuru na neku novu ploču? Ubaciti se u nečiju tuđu? Ne ide. Nemoguće je to napraviti i ne poremetiti ravnotežu. Na svim pločama. I onima koje napuštaš i onima na koje bi se preselila nešto ne štima. Bez dovoljno hrabrosti i bez dovoljno volje ostaneš na ploči koju si prvu stvorila. I pokušavaš vjerovati da je ona najbolja ikada, jedina, jedinstvena, savršena. Nastavljaš uređivati svoju ploču sa nešto manje entuzijazma, ali opušteno, jer ne zahtjeva previše truda nešto što je davno organizirano. Nađeš utjehu u poznatim stvarima.