tippy

OK, imam još akademskih dojmova ali mislim da ću presjeći sa malo kulturnih zanimljivosti.

Što volim u Edinburghu (neke stvari vrijede za UK općenito):

1. Prekrasan grad.
Osim što je lijep, i siguran je. Nedavno sam čitala da su ga studenti proglasili najboljom destinacijom za studij u UK. Sjekira u med.

2. Pub kultura.
Sjajan koncept

3. Općenita opuštenost.
Zaključila sam da je gore puno jednostavnije biti zadovoljan sam sobom a uz puno manje truda. Puno je manje bitno što imate na sebi, važnije je ono što kažete i kako se ponašate. Nama je pak jako važno da su nam žene najljepše na svijetu i da nam se sportaši ne osramote. Mi se puno manje smijemo, a još se manje znamo smijati sami sebi. Nije baš da inzistiram da profesore zovemo imenom umjesto titulom i prezimenom, ali ne bi nam škodilo da se malo manje opterećujemo nevažnim stvarima.

4. Praktičnost.
TESCO. Samoposlužno posuđivanje knjiga u knjižnici. Online sustavi naručivanja. Imate neki strojčić kojim sami upravljate i složite si kako vama paše, a ako zabrljate uvijek netko od zaposlenih pazi da vam pomogne. Neki ljudi vole da ih se uredno posluži, ja stvari volim raditi sama pa mi takve napravice i uslugice savršeno odgovaraju.

5. Respekt za osobni prostor.
Ovaj koncept je meni apsoštrumpfno esencijalan u životu ali nažalost nepoznat devedeset posto Hrvata, a vrijedi u Sjevernoj Americi i na British Isles. Funkcionira tako da poštujete privatni prostor od otprilike pola metra-metar oko svake osobe u vašoj blizini. I drugi poštuju vaš. Ako uđete u taj prostor, lijepo se ispričate – ništa fancy, samo kažete "sorry" i nasmiješite se. U Hrvatskoj (barem u Zagrebu) ljudi ne gledaju kuda hodaju. Bez upozorenja staju pred izlozima ili izlijeću iz trgovina ravno vama pred noge. Ne miču se u stranu dok vas mimoilaze. Trknu vas i ne pada im na pamet ni da bi im trebalo biti neugodno a kamoli da se ispričaju. Nakelje se na vas u tramvaju i gurnu vam kišobran u rebra. Ja to ne razumijem. Ali baš ne razumijem. Mogla bih biti zlobna i reći da u zemlji u kojoj nekih osamnaest posto stanovništva iznad petnaest godina nema ni osnovnu školu a dvadeset i dva posto ima samo osnovnu školu nije ni čudo da ljudima nisu poznata jednostavna načela fizike kao ono da dva tijela ne mogu biti na istom mjestu u isto vrijeme.

6. Queuing.
Zvuči glupo, ali vezano na prethodnu stvar sa osobnim prostorom, meni fakat ide na živce kad moram gledat hoće li mi se neka baba ubacit u red ispred ili hoće li neki pametnjaković isfurati foru "samo da nešto pitam na šalteru" i onda obaviti ravno šest transakcija (ajde, sad banke i MUP imaju brojeve pa nema više izmotavanja). Na gatu za Edinburgh ekipa uredno stoji jedan iza drugog; na gatu za Zagreb imate tri skenera ali red ne postoji, svi se naguravaju, laktare i gledaju kako će uletjeti prije. Mislim, nit ćeš ulovit neko bolje mjesto u avionu jer su sjedala numerirana, nit ćeš krenut prije mene, majku mu. Ovo je valjda najstariji britanski stereotip i ponekad dovodi do smiješnih situacija tipa "ajte vi", "ne, ne, ajte vi", ali se čovjek barem ne živcira. Meni je puno smješnija (zapravo tragičnija) činjenica da su ljudi ovdje spremni riskirati život ubacivanjem između automobila na semaforu ili prolaskom na crveno samo da bi uštedjeli neku fiktivnu sekundu vremena, naguravati se kao životinje da bi ušli u tramvaj prije drugih deset ljudi koji će se ionako u roku od tri sekunde gužvati zajedno s njima, praviti se da ne vide red od dvadeset ljudi i svađati se petnaest minuta jer su se ubacili na početku... Meni se ne da trošiti energiju na takve stvari.

7. Općenita pristojnost.
It hurts me to say i čast iznimkama, ali ljudi su u Hrvatskoj više nepristojni nego ljubazni. Toliko da se gore šokirate kad vas konobar pita "slobodno?" prije negoli vam ukloni čašu sa stola, umjesto da je pobere sa stola svojim masnim prstima, pogleda u nju i onda vam je vrati kad dreknete ili kad vidi da ipak niste sve popili. Ne dao vam Bog da se požalite na nešto, jer će dotična službena osoba to doživjeti kao osobni napad i ili a) odbiti preuzeti bilo kakvu odgovornost tako što će prebaciti krivnju na "kolegu" ili nekog outsourcanog koji je zeznuo stvar, ili b) postati agresivna. A svakako će c) odmah prijeći na "ti". Gore su i studenti-volonteri maksimalno profesionalni, dok je kod nas, čini mi se, profesionalnost vezana uz strogoću šefa a ne uz želju da dobro radite svoj posao.

8. Dobra muzika.
Ovo je stvar osobnog ukusa, ali kakvo je olakšanje živjeti u zemlji gdje nema narodnjaka, Severine, Magazina i ostalih gadosti kojima ne znam ni ime a vrte se na odnedavno pokrenutom "Croatian Music Channelu" (sic!)... Istina, ja sam uvijek nekako eskivirala glazbu na bilo kojem južnoslavenskom jeziku i preferirala engleski (so sue me!), ali stvaarno mi se sviđa što gore u najgorem slučaju dobijete "YMCA" ili "Ghostbusters".

9. Čist zrak.
Prvo što me zapuhnulo po povratku je bio divni zagrebački smog. Edinburgh ima sreću (ili nesreću) da je na moru i da je okrenut prema sjeveroistoku, što znači da ga nonstop šiba sjeverni vjetar. Usto, u ožujku 2006. je zabranjeno pušenje na javnim mjestima, što pak znači da, kad u pet ujutro dođete iz nekoliko pubova i klubova, ne smrdite po dimu i ne morate prati kosu, odjeću i posteljinu ujutro. Možda je mrzlo, ali ima povoljne učinke na kosu i ten!


Što ne volim u Edinburghu:

1. Vrijeme zna biti ubitačno. Nikad nije vedro cijeli dan, nikad niste sigurni kako biste se odjenuli (preporuka: slojevito), a kad pada kiša obično puše i vjetar, tako da sam nakon dva mrtva kišobrana kupila zimsku jaknu s kapuljačom. A bila sam upozorena da su u Edinburghu "umbrellas rendered virtually useless"

2. Šarmantnu zmazanoću, koja me podsjeća na rodni grad. Tek su nedavno uveli oštre kazne (pedeset funti) za vlasnike pasa koji ne čiste za svojim ljubimcima i ljudi se još nisu navikli

3. Sporost i lijenost sveučilišne administracije. U najrazličitijim stvarima. Kad se pokvari radijator, čekamo deset dana na popravak. U knjižnici izgube knjigu koju ste vratili i onda, kad im se požalite, očekuju da je sami nađete. WTF?

4. Propis po kojemu trebate platiti osamdeset funti za licencu za TV. Ja sam osamdeset funti odlučila zapiti.

5. Nešto na što se nikad neću moći naviknuti a bome ni razumjeti: vožnju po lijevoj strani. Nakon tri mjeseca još uvijek panično gledam na sve moguće strane dok prelazim cestu.

6. Anglocentričnost. Nažalost nemam primjera iz stvarnog života, ali je u akademskom vrlo jasno da, ako nešto nije objavljeno na engleskom, onda ne postoji. Mi se bavimo isključivo britanskim modernizmom i to je u redu, ali pritom se ne očekuje, potiče niti pruža ni mrvica informacija o bilo kojoj drugoj nacionalnoj književnosti. Kolege kojima je materinji jezik engleski rijetko govore bilo koji drugi jezik, iako su svjesni toga da su u tom smislu 'prikraćeni'. Paradoksalno, profa iz dekonstrukcije fenomenalno govori francuski i njemački a prof iz modernizma je napisao knjigu o Proustu. I ništa od toga ne dijele s nama na seminarima. Sigh.

Moje prvo razočaranje u 2007.: John Mayer je sa Jessicom Simpson! Puke-barf. Ne zato što bih ja bila zaljubljena u njega ili tako nešto, ja cijenim isključivo njegovu muziku, ali Jessica Simpson??? Good grief...