Tippy, svako malo zaletim se do tvog bloga, a ovaj me post dirnuo u srce :-) jer izgleda da imamo slične dojmove o UK. Posebno sam se nasmijala komentaru o manjku narodne glazbe i personal spaceu, jer dok sam jučer stajala u redu u Konzumu iz njihovih je zvučnika dopirala Thompsonova "glazba", koja u meni uvijek potiče čudnu vrstu agresivnosti, a žena koja je stajala iza mene cijelo mi je vrijeme teško puhala za vratom.... Ah Tesco... Puno uspjeha u 2. semestru. Pozdrav od bivše kolegice s fakulteta. :-)
09.01.2007. (12:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nego.. :) khm.. kao covjeku od tehnike malo mi je upalo za oko sljedece :"Propis po kojemu trebate platiti osamdeset funti za licencu za TV. Ja sam osamdeset funti odlučila zapiti."
ovaj.. zasto bi placala 80 funti za TV kad si mozesh kupiti tv karticu koju si ustekash u USB port i sasvim uredno gledash tv na laptopu.. :)
eto..
16.01.2007. (14:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sandra
Ne znam jesi li primijetila ali dio 'sto volim u Edinburghu' je zapravo vise 'sto ne volim u Zagrebu/Hrvatskoj' (iliti mrzim da bih mogla vristat!!!), i daleko ogorceniji od ovog drugog dijela gdje bi negativne stvari po logici stvari trebale bit izlozene s vecom dozom ljutnje ili cega vec. Nemoj me krivo shvatit, slazem se ja sa svime sto te smeta i drago mi je sto ti je 'gore' tak lepo; samo eto zanimljivo je gledat razvoj tvog odnosa (ili bilo koga na duzem boravku u inozemstvu, uostalom) prema domovini (ne volim tu rijec jer zvuci pateticno al ne znam drugacije). Mislim da je post zapravo vise o tome nego o Edinburghu. A sto se vjetra tice, cini se da je sad dost gadno, pa se uhvati za nesto pouzdano cvrsto da te ne otpuse!:)
19.01.2007. (19:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ bane: ajme legendo, živ si! (ne bi se reklo po tvom blogu, kašlj-kašlj :)) Naravno da sam razmišljala o tome i da je to moguće, samo sam zaključila da mi je i Internet već dovoljno veliko iskušenje te da bi TV samo pogoršao stvar... Jedini trenuci u kojima mi fali su kao npr. sad, dok slušam live streaming 2. programa Hrvatskog radija i prijenos rukometa Hrvatska - Južna Koreja a ne mogu vizualno sudjelovati u spektaklu :) Inače, među studošima kruži i urbana legenda da u biti treba prijaviti i svaki laptop koji ima mogućnost korištenja TV kartice. Nisam provjeravala jer mi je i sama pomisao na to previše...
@ Sandra: E, da. Mislila sam si da će taj post tako ispasti, iako mi poanta bloga definitivno nije neko crno-bijelo uspoređivanje kulturnih pluseva i minusa. I pitala sam se dal da zakamufliram sve te dojmove u neki fini fluidni impresionizam a la Virginia Woolf, i odlučila sam da neću. Stvari koje sam napisala da me smetaju me fakat smetaju, i super mi je znati da stvari koje me smetaju mogu biti i drugačije organizirane. To ne znači da je ovdje savršeno, i nije (daj mi vremena, spremam jedan gadan žalbeni post o svom faksu :)), nego da vjerojatno najviše primjećujemo stvari koje nas "doma" živciraju. Druge su pak stvari tipične za Otok, tipa taj famozni queuing koji meni dobro sjeda. Moram priznati da se pomalo osjećam kao da otkrivam toplu vodu jer sam skoro sve komentare koje sam i sama napisala već čula, bilo na bivšem radnom mjestu, bilo od prijatelja. A ipak je drugačije kad se sama uvališ :) Što se domovine tiče, budi bez brige: ja sam i dalje vjerna ko opatica, ko svaka druga Hrvatica... :)
21.01.2007. (18:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
So very true!!!! Kao da vidim sebe u gore navedenim situacijama. Vecina je primjenjiva i na prostor malo juznije od Edinburgha. Tipa o queuingu. Evo, bila sam svojedobno godinu dana u Londonu, au pairala, ko jadno zensko, i eto, prvi veikend dodjem u podzemnu kupit travel card iliti dnevnu kartu za podzemnu, red kilometarski i kupim i lik koji prodaje karte (btw, transvestit, pomislim, kako jadna ruzna zena, ajme, malogradjanstvina progovara iz mene, kada shvatim, a joj, nije ruzna zena nego neobican tip,ali never majnd,a opet, tesko da cemo vidjeti transvestita zetovca)- dakle, nakon ove tiny little struje svijesti i nezgrapane digresije, dakle, taj tip mi sve vrati u kovanicama. Poucena slicnim iskustvima iz domovine, tj Zagreba, znate ono, kada stojis na salteru u banci i samo zelis spremiti karticu, osobnu, novac ili ine artikle u novcanik, ipak vam treba koja sekundica,ali osjecate bijesni nestrpljivi pogled ostalih u redu i ono, samo zelite biti so merry cherry solidarni i to....Pa se nespretno zurite,sklanjate i blazeno smjeskate iducem u redu,altruisticno nudeci,da,da,mozete vi...Dakle, brze.bolje, uzimam saku kovanica, funta, penija i uvjerena sam da mi je vratio pravilan ostatak, kada skuzim, ne (!), ostao mi duzan 10 funti (protuvrijednost je 110 kn) i nekako jadna siromasna au pair moze zivjeti par dana od tih novaca (tada mi je pub kultura jos uvijek bila teza nepoznanica, za razliku od posljednjih mjeseci na otoku, kada sam mogla napisati seminarski rad na neku slicnu temu). I pozalim se ja njemu/njoj i puna straha osvrcem se iza sebe, iznenadjeno shvatim da ostatak reda nema okrutan, agresivaan pogled nekoga tko bi me ubio i ovaj zaposlenik/ca na salteru vrijedno zaustavlja promet, tj daljne operacije, vadi dnevni utrzak toga dana, sve same vrecice s kovanicama, od po funtu, od po dvije funte, uzima digitron i pocinje zbrajat,racunat,oduzimati, smireno i polagano. U meni nemir, ma ne nemir, strah i tjeskoba. Potrajalo to dobrih 10ak minuta. Prosli su mi svi vlakovi. A red je lagano rastao i rastao. Nitko nista. Nitko nije pravio grimase ni tikove. Na kraju sam dobila svojih 10 funta i zaprepasteno shvatila da je to tako tamo: red se postuje i tolerira, naguravanje i povici onome jandiku/ci koji je zrtva sitne neregularnosti znak je ciste nekulture, kucnog neodgoja i kao takav vrlo je rijedak u UK-u. Slazem se i za prakticnost. Presredjene cure su se lako prepoznavale kao turistkinje iz neke tranzicijske zemlje opterecene vanjskim izgledom, ultraplasticnim noktima i laznim sjajom, a globtrotteri sirokog uma, svi malo otvorenijih shvacanja i,dakako,domaci njihovi,odijevali su se kako nalaze praktican um. Joj,kako ti zavidim! Zanimljiva je to kultura,iako ovo napola nasumicno tvrdim jer ipak nisam otisla u Skotsku za svoga boravka tamo,ali imam filing da je slicno.
07.02.2007. (20:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
K.
Tippy, svako malo zaletim se do tvog bloga, a ovaj me post dirnuo u srce :-) jer izgleda da imamo slične dojmove o UK. Posebno sam se nasmijala komentaru o manjku narodne glazbe i personal spaceu, jer dok sam jučer stajala u redu u Konzumu iz njihovih je zvučnika dopirala Thompsonova "glazba", koja u meni uvijek potiče čudnu vrstu agresivnosti, a žena koja je stajala iza mene cijelo mi je vrijeme teško puhala za vratom.... Ah Tesco...
Puno uspjeha u 2. semestru. Pozdrav od bivše kolegice s fakulteta. :-)
09.01.2007. (12:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
bane bumbar
nego.. :) khm.. kao covjeku od tehnike malo mi je upalo za oko sljedece :"Propis po kojemu trebate platiti osamdeset funti za licencu za TV. Ja sam osamdeset funti odlučila zapiti."
ovaj.. zasto bi placala 80 funti za TV kad si mozesh kupiti tv karticu koju si ustekash u USB port i sasvim uredno gledash tv na laptopu.. :)
eto..
16.01.2007. (14:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sandra
Ne znam jesi li primijetila ali dio 'sto volim u Edinburghu' je zapravo vise 'sto ne volim u Zagrebu/Hrvatskoj' (iliti mrzim da bih mogla vristat!!!), i daleko ogorceniji od ovog drugog dijela gdje bi negativne stvari po logici stvari trebale bit izlozene s vecom dozom ljutnje ili cega vec. Nemoj me krivo shvatit, slazem se ja sa svime sto te smeta i drago mi je sto ti je 'gore' tak lepo; samo eto zanimljivo je gledat razvoj tvog odnosa (ili bilo koga na duzem boravku u inozemstvu, uostalom) prema domovini (ne volim tu rijec jer zvuci pateticno al ne znam drugacije). Mislim da je post zapravo vise o tome nego o Edinburghu. A sto se vjetra tice, cini se da je sad dost gadno, pa se uhvati za nesto pouzdano cvrsto da te ne otpuse!:)
19.01.2007. (19:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tippy
@ K.: :)))
@ bane: ajme legendo, živ si! (ne bi se reklo po tvom blogu, kašlj-kašlj :)) Naravno da sam razmišljala o tome i da je to moguće, samo sam zaključila da mi je i Internet već dovoljno veliko iskušenje te da bi TV samo pogoršao stvar... Jedini trenuci u kojima mi fali su kao npr. sad, dok slušam live streaming 2. programa Hrvatskog radija i prijenos rukometa Hrvatska - Južna Koreja a ne mogu vizualno sudjelovati u spektaklu :) Inače, među studošima kruži i urbana legenda da u biti treba prijaviti i svaki laptop koji ima mogućnost korištenja TV kartice. Nisam provjeravala jer mi je i sama pomisao na to previše...
@ Sandra: E, da. Mislila sam si da će taj post tako ispasti, iako mi poanta bloga definitivno nije neko crno-bijelo uspoređivanje kulturnih pluseva i minusa. I pitala sam se dal da zakamufliram sve te dojmove u neki fini fluidni impresionizam a la Virginia Woolf, i odlučila sam da neću. Stvari koje sam napisala da me smetaju me fakat smetaju, i super mi je znati da stvari koje me smetaju mogu biti i drugačije organizirane. To ne znači da je ovdje savršeno, i nije (daj mi vremena, spremam jedan gadan žalbeni post o svom faksu :)), nego da vjerojatno najviše primjećujemo stvari koje nas "doma" živciraju. Druge su pak stvari tipične za Otok, tipa taj famozni queuing koji meni dobro sjeda. Moram priznati da se pomalo osjećam kao da otkrivam toplu vodu jer sam skoro sve komentare koje sam i sama napisala već čula, bilo na bivšem radnom mjestu, bilo od prijatelja. A ipak je drugačije kad se sama uvališ :) Što se domovine tiče, budi bez brige: ja sam i dalje vjerna ko opatica, ko svaka druga Hrvatica... :)
21.01.2007. (18:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
promijenitcuimeionako
So very true!!!!
Kao da vidim sebe u gore navedenim situacijama. Vecina je primjenjiva i na prostor malo juznije od Edinburgha. Tipa o queuingu. Evo, bila sam svojedobno godinu dana u Londonu, au pairala, ko jadno zensko, i eto, prvi veikend dodjem u podzemnu kupit travel card iliti dnevnu kartu za podzemnu, red kilometarski i kupim i lik koji prodaje karte (btw, transvestit, pomislim, kako jadna ruzna zena, ajme, malogradjanstvina progovara iz mene, kada shvatim, a joj, nije ruzna zena nego neobican tip,ali never majnd,a opet, tesko da cemo vidjeti transvestita zetovca)- dakle, nakon ove tiny little struje svijesti i nezgrapane digresije, dakle, taj tip mi sve vrati u kovanicama. Poucena slicnim iskustvima iz domovine, tj Zagreba, znate ono, kada stojis na salteru u banci i samo zelis spremiti karticu, osobnu, novac ili ine artikle u novcanik, ipak vam treba koja sekundica,ali osjecate bijesni nestrpljivi pogled ostalih u redu i ono, samo zelite biti so merry cherry solidarni i to....Pa se nespretno zurite,sklanjate i blazeno smjeskate iducem u redu,altruisticno nudeci,da,da,mozete vi...Dakle, brze.bolje, uzimam saku kovanica, funta, penija i uvjerena sam da mi je vratio pravilan ostatak, kada skuzim, ne (!), ostao mi duzan 10 funti (protuvrijednost je 110 kn) i nekako jadna siromasna au pair moze zivjeti par dana od tih novaca (tada mi je pub kultura jos uvijek bila teza nepoznanica, za razliku od posljednjih mjeseci na otoku, kada sam mogla napisati seminarski rad na neku slicnu temu). I pozalim se ja njemu/njoj i puna straha osvrcem se iza sebe, iznenadjeno shvatim da ostatak reda nema okrutan, agresivaan pogled nekoga tko bi me ubio i ovaj zaposlenik/ca na salteru vrijedno zaustavlja promet, tj daljne operacije, vadi dnevni utrzak toga dana, sve same vrecice s kovanicama, od po funtu, od po dvije funte, uzima digitron i pocinje zbrajat,racunat,oduzimati, smireno i polagano.
U meni nemir, ma ne nemir, strah i tjeskoba. Potrajalo to dobrih 10ak minuta. Prosli su mi svi vlakovi. A red je lagano rastao i rastao. Nitko nista. Nitko nije pravio grimase ni tikove. Na kraju sam dobila svojih 10 funta i zaprepasteno shvatila da je to tako tamo: red se postuje i tolerira, naguravanje i povici onome jandiku/ci koji je zrtva sitne neregularnosti znak je ciste nekulture, kucnog neodgoja i kao takav vrlo je rijedak u UK-u.
Slazem se i za prakticnost. Presredjene cure su se lako prepoznavale kao turistkinje iz neke tranzicijske zemlje opterecene vanjskim izgledom, ultraplasticnim noktima i laznim sjajom, a globtrotteri sirokog uma, svi malo otvorenijih shvacanja i,dakako,domaci njihovi,odijevali su se kako nalaze praktican um. Joj,kako ti zavidim! Zanimljiva je to kultura,iako ovo napola nasumicno tvrdim jer ipak nisam otisla u Skotsku za svoga boravka tamo,ali imam filing da je slicno.
07.02.2007. (20:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...