tippy

Roxburgh Place, Edinburgh, UK. Kroz tri tjedna ovo će postati moja adresa na sljedećih godinu dana. Pokušavam izračunati udaljenost od doma do faksa na karti užeg centra Edinburgha. "A few minutes walk", kaže vodič za nove postdiplomce. Woohoo!

Gledam svoju novu putovnicu. Malo mi je žao što više neću gledati vize iz Rige, Praga, Minneapolisa, ali barem neću imati problema na ulazu u zemlju, toliko sam iznenađujuće simpatično ispala na fotografiji. Oni koji me ne znaju mogu slobodno pogledati crtić One Man Band u linkovima (my new favorite!), i dobit ćete ideju kako izgledam kad nisam dobre volje... Kladim se da su me zbog simpatične fotografije i primili na faks.

Insight Guides kaže: 5,1 milijun Škota, cca 450.000 stanovnika Edinburgha. I can live with that. Luka Leith, Victoria Street, Edinburgh Festival: na svim fotografijama bliješti sunce, čovjek bi pomislio da Sunčani Hvar treba promijeniti lokaciju, a onda se na stranici 313 ovlaš potkrade informacija o 2.500mm kiše godišnje i prosječnoj maksimalnoj dnevnoj temperaturi od 18 stupnjeva Celzija u kolovozu. Jeste li znali da se stanovnici šetlandskih otoka deklariraju kao "Norse" a ne kao Škoti, i da gravitiraju Bergenu prije nego bilo kojem drugom gradu u Škotskoj? Zanimljivo...

Checklist:
- uplatiti školarinu (hvala Ministarstvu na stipendiji!)
- uplatiti prvu ratu smještaja
- izvaditi vizu
- riješiti papirologiju oko odlaska s trenutnog radnog mjesta (ne, ne uzimam studijski dopust, I'm leaving for good...)

Kako se čovjek spakira za godinu dana? Ne prekomplicirano, nadam se. Dvadeset kila – dvadeset kila. I to je sve. Bome ne planiram nositi ništa fancy, sljedećih godinu dana želim provesti u trapericama i zatrpana gomilom knjiga. Nije da baš nosim uniformu na poslu, ali kad idete na posao ipak idete na posao, a to zahtijeva poštivanje određenih kodova. Ah, blaženi studentski dani, here I come!

Yoshi ide sa mnom. Ben i ja smo se dogovorili. Odnosno, nismo se toliko dogovorili koliko je on inzistirao. Tko je Ben i tko je Yoshi, pitate se? Ben je moja bolja polovica (nije mu to pravo ime, već interna šala na račun grafita "I love you, Ben Savage" kojima me u posljednjih nekoliko mjeseci meni nepoznat počinitelj uveseljava po zagrebačkim ulicama. Tko god zna nešto više o tome, you're welcome to let me know). Yoshi je naša beba, čitaj prva zajednička investicija, Toshiba od 1.6GHz, 60 giga harda i 512 mega RAM-a. Ja dobivam skrbništvo na godinu dana, hee.

Do prije dva dana sam bila užasno nervozna. Faza "što je meni ovo trebalo...". Je li Sveučilište u Edinburghu vrijedno tih novaca (Ministarstvo, dakako, ne pokriva sve troškove, do not be fooled!). Am I good enough. Is the University good enough. I sve ostale nesigurnosti. Što više razmišljam o trenutku u kojem se nalazim, sve sam sigurnija da je to - to. Da se želim vratiti na studij, da je humanistika definitivno moj izbor, i da ovaj put želim pokušati u inozemstvu. Čudan je to osjećaj. Znam da će mi faliti toliko toga, mama, tata, sestra, dragi, prijatelji, Zagreb, mačka, da ću se iščupati iz svoje male žardinijere i presaditi u malo drugačiji staklenik, neću reći veći ili manji, nego jednostavno drugačiji, a opet kao da me nešto tjera, bio katastrofalan propust ne otići, i ne otići sad! Kao da čujem glas Bena Stillera (iz kojeg li ono filma??), 'Do it! Do it!'

Moja razmažena crna mačka me ometa u pisanju. Prede, mota mi se oko nogu i zahtijeva svoj dio pažnje, dok mi drugi odvlači "Devil's Advocate", slick Keanu Reeves i nakešeni Al Pacino čiji se lik u filmu zove John Milton – slučajnost? Vidjet ćemo do kraja filma. Jesam li spomenula da je Ben pravnik? Eto slučajnosti... Crna se smjestila na kofer koji još nisam raspakirala od mora, čini se da će zaspati. Idem i ja. 16 days to go.