Andrija Čordas
siroče iz drugog rata
omalen čovjek, vedrih očiju
čopori svinja, vatrica tinja

Savske bare i dubina
velikog neba slavonskog
im'o dva psa, dva druga
to nije bilo gazda i sluga
to je bilo prijateljstvo iskreno

Pričaju ljudi mlad je bio
lijepu je Slavu zavolio
a nju je bolest, rano uzela
k'o vuk samotnjak tugu je krio
nije po birtija plak'o i pio

Samo on zna kako našao je mir
kad bi ga pitali što živi tako
zašto ne stekne imanja
a on bi rek'o
pa nek se bogati k'o o tom sanja

Ref.
Jer nije sretan k'o puno ima
sretan je onaj tko malo treba
ne da se sreća zlatom kupiti
sva blaga svijeta ništa ne vrijede

Jadan je onaj kog' vrag zavede
pa cijeli život samo dukate
na hrpu sprema
džaba mu svega
kad u duši mira nema

Sanjivom plavom seoskom zorom
svirala frula širokim šorom
njegova pjesma je sokak budila
i sve su gazde baš njega htjele

Kod njeg' su svinje bolje jele
tko zna zašto, možda i njima
dobrote fali

A znao je reći, marva je marva
u trnju jede, u blatu spava
ali se nikada ne uprlja k'o čovjek

Bio je Andra na svoju ruku
po selu pričali mimo svijeta
ljudi k'o ljudi, ljudima uvijek
nešto smeta

A samo je živio kako je htio
i s ono malo sretan bio
na račun tuge, na račun
sreće šale zbij'o

Život je cesta pa biraj gdje ćeš
al' zalud grabiš i zalud stječeš
kad tamo gore ništa od toga
ponijet' nećeš

Bježale godine, uvijek je tako
pa i on stario polako
i sve se rjeđe čula frula
u jutro rano

I prođe dobro, prođe i loše
stari sokaci nestadoše
i dođe, neko vrijeme njemu strano
nestalo marve, nestalo gazda
nestalo šuma i salaša
nestalo s njima
i posljednjeg Čordaša

Umro je Andra onako tiho
kako i umru takvi ljudi
bez puno suza i tužnih stihova
svećenik reče tek dvije, tri riječi

Pokoj mu duši, a bio je veći
nego bi čovjek rekao na izgled
samo je Sava na tren stala
samo je vrbak spustio grane
ljudi se kunu da su psi plakali