Jeste li se ikad zapitali kako se odabiru majke djece s posebnim potrebama? Pokušavam zamisliti Boga kako anđelima izdaje upute, a oni to zapisuju u veliku bilježnicu.
»Armstrong, Beth - sin. Sveti zaštitnik Matej.»
»Forest, Marjorie - kćerka. Sveta zaštitnica Cecilija.»
»Rutlsedge, Carrie - blizanci. Sveti zaštitnik... neka bude Gerard. Navikao je na mlake vjernike.»
Napokon, priopćujući anđelu zadnje ime, Bog se smiješi: «Ovoj ćemo dati sina s posebnim potrebama.»
Anđeo je znatiželjan. «Zašto baš ovoj, Bože? Ona je tako radosna.»
»Baš zato», odgovara Bog smiješeći se. «Kako bih mogao povjeriti dijete s posebnim potrebama ženi koja se ne zna radovati? Bilo bi to odviše okrutno.»
»Da li je strpljiva?», pita anđeo.
»Ne želim da bude previše strpljiva, mogla bi se utopiti u moru samosažaljevanja i patnje. Kad nadvladaju zaprepaštenje i negodovanje, priviknut će se.»
»Ali, Gospodine, mislim da ta žena i ne vjeruje u tebe.»
Bog se smije. «Nije važno, sredit ću to. Ta žena savršeno odgovara. Obdarena je pravom mjerom egoizma.»
Anđeo je iznenađen. « Egoizam? Zar je to krepost?»
Bog potvrđuje. «Ako se koji put ne bude znala odvojiti od sina, neće izdržati. Da, to je žena koju ću blagosloviti nesavršenim sinom. Ona to sada ne zna, ali toj će ženi drugi zavidjeti.
Njezina riječ nikada neće biti posve čvrsta. Nikada neće ništa držati običnom pojavom. Kada dijete prvi put izgovori riječ "mama" ona će biti svjedok čuda i to će je osvijestiti. Kad svom slijepom djetetu bude opisivala stablo ili zalazak sunca, vidjet će ga kao što rijetko tko zna vidjeti moja stvaranja.
Dopustit ću joj da jasno vidi stvari koje ja vidim - neznanje, okrutnost, predrasude, i učinit ću da se digne iznad njih. Nikada neće biti sama. Bit ću uz nju svakog trenutka svakog dana njezina života, jer ona će nepogrešivo obavljati moj posao kao da je neprestano uza me.»
»A sveti zaštitnik?», pita anđeo, s uzdignutim perom.
Bog se nasmije. «Bit će dovoljno zrcalo.»

-nepoznat autor.



Kao mama posebnog djeteta usuđujem se dodati. Sjećam se dana što sam imala čast radovati se pokretu ruke, prvom posjedanju, prvom puzanju (s tri godine), prvom samostalnom sjedenju na stolici... sve su to trenuci koje sam čekala mjesecima, godinama. Djeca koja nemaju poteškoće sve to postignu a da roditelj i ne stigne uživati u tom čaru života. Dok moj sin nespretno korača i možda pravi svoje prve korake - uči me. Uči me kako nije važno tko će pobijediti na izborima, tko je u izvanbračnim vezama, tko vozi kakav auto i kakvu kuću ima, što odijeva. Važno je koliko osmijeha podijelimo, skromnost, poniznost, prihvaćanje. Napokon se znam obradovati oblacima na nebu, krošnji stabla, znam koliko su velike sitnice. Shvaćam tuđe suze zbog svakodnevnih briga, jer svakom je njegov problem najveći. Problem. O kada bi znali kako pravimo probleme i gdje ih nema. Znam da nikada nisam sama. Bude dana kada potonem. Nakon suza, svoju titulu mame posebnog djeteta uzdignem ponosno visoko i sretna, da sretna (teško je razumjeti tko nema takvu sreću), što imam takav dar i nastavim dalje, jača.

mamaposebnogdjeteta - Đurđica