Zadnja dva dana...

E zadnja dva dana se meni dogodilo toliko toga i ružnoga i lipoga.

Prije nepunih mjesec dana je moj svekar zvao muža da dođe ...Vjerovali ili ne čovjeku je uistinu ŽAO što je bio takav prema nama sve ove godine i što je ponižavao Mariju i Ivana...Žao mu što se sve to što se dogodilo ikada dogodilo i što nam je priuštio toliko tuge ...

Žao mu što nije učinio ništa da nam pomogne kad nam je pomoć trebala bilo materijalna bilo roditeljska.Što nam nije bio oslonac već nam je podmetao nogu ...

I tako ga zove na telefon da dođe.

Kad me muž zovnuo na telefon rekao mi je da ga ćaća zove jer želi za Mariju i Ivana darovati kuću i jednu veliku zemlju...U slučaju da nam bude trebalo bilo sada bilo u budućnosti da se djecu ima od čega zbrinuti...Ovo što je darovano nije nasljedno nego je ono što je djed u zadnjih 15 godina stekao bez sinovljevih ulaganja...Nasljedno dobro nitko nije dirao - a tog naslijednog ima dovoljno

Suprug je prihvatio, a djed je rekao kad je darovao - da je sada miran.

Međutim...

Moj djever koji je sve ove godine žugao na svoga ćaću što je takav prema djeci i prema nama i da kako ga nije stid koliko ima ,a nas ne želi pomagati - ne želi nas zbog te darovnice više nikada viditi!
Ni nas ni naše " kretene " koje ćemo sad vodit na liječenje u London.

S jedne strane se dogodilo veliko dobro - ne zbog materijalnog , već zbog toga što je djed napokon prihvatio svo troje djece i stavio ih u ravan tj.svi su mu jednaki i što više ne gleda na njih kao na rogata bića samo zato jer su bolesni...

A sa druge strane se dogodilo nešto što mi nikada nije palo na um da će se dogoditi .

I eto ... kao da me netko spucao šakom po sred srca ...

Materijalizam,materijalizam,materijalizam ...

Pišem osobni problem,osobno iskustvo...i znam da mnogi ljudi doživljavaju slične probleme. Glupost je pitati zašto se to meni stalno događa ...Više ne pitam!

Više ne skrivam !

Više ne šutim !

Vjerujem i čekam ... znam da sve ružno predano Bogu na kraju završi na dobro...

Sve vas voli i pozdravlja vaša tipkovnica !

Stvari idu prema dobrom - to je najvažnije u svemu ovom... Podršku od odgovarajućih struktura imamo i cilj je dobro sve djece.

Meni terapije ne trebaju niti sam ih ikada trošila...osim antibiotika.
Čudno?! Da,čudno...Jer me stručne osobe pitaju da otkud mi snaga i kako se uopće mogu smijati ?
A zašto se nebih smijala i radovala ?

Smatram da Bog daje i na nama je samo da prihvatimo- bilo ružno bilo lijepo što nam dolazi u danima ispred nas. Jednostavno je tako ,a svako zlo i svaki nered se buni kad ga se razotkriva i pokušava prikazati sebe u svijetlu u kojem nije...To je lažno svijetlo.Samo teško ga je prepoznati koji put pa se zaluta...Ali kaže se da nije sramota pasti već ostati ležati.

Za mene je ovaj zemaljski život sa svim što donosi karta ... labirint, rebus...koji trebam riješiti kako bih na kraju puta stigla do cilja.I unatoč svemu nema garancije da neću skrenuti koji put u pogrešnom smjeru... Zato se ne uzdam u sebe i u svoje znanje - jer zapravo neznam ništa.

Ali znam da Bog moj je Bog Mira - i kad je Mir u mom srcu znam da je On blizu ...kad navali nered ne razmišljam o neredu već o tom dali je Mir i dalje u srcu mom.Samo trebam čekati i navala prođe... Zato ne trebam tablete da mi podignu raspoloženje i uljepšaju dan. Volim male stvari i sitnice...Volim čovjeku posvetiti vrijeme i slušati ga - jer možda ga sutra neće biti tu da ga čujem...Volim život !Nisam opterećena materijalnim jer sve što mislimo da nas od stvari čini vrijednijima - zapravo nas čini bezveznijima...Nije važno koliko košta mobitel koji nosiš ili koliko košta tvoja garderoba - to prolazi i uvijek iznova se troši da bi se sebe stavilo na nekakav pijedestal vrijednosti po kojima nas čovjek mjeri...

Bog nas gleda drugačije ... i nikada ne možemo mjeriti ni izmjeriti kako i koliko.A koliko je netko grešan ili nije ... svaki čovjek ima svoj put,svoj rebus i labirint ... kako se tko snašao ,kako je tko živio i živi i zašto mu je tako kako jest nije na nama da prosuđujemo ili sudimo - na nama je samo da čovjeka volimo !

Sve vas voli vaša tipkovnica.

Došli smo u posjed izvještaja ravnateljice,učiteljice,agencije ...a sa inspektoricom smo stupili u kontakt ( ona je nas zvala) nakon što je pročitala gore navedene dokumente.

Recimo - agencija nije našla nikakve propuste te na kraju pišu - zaključak:
- da su djelatnike centra upozorili na propuste i nedostatke te da očekuju da se isti otklone i da se nama omogući nastavak školovanja djeteta...Koje propuste ako nisu našli ništa?

Ravnatelj piše da imamo problem sa školom jer ne prihvaćamo činjenicu da je dijete bolesno???? Da imamo problema sa glavom i da se ne mirimo sa činjenicom da djete mora ići u tu ustanovu. Cili izvještaj se vrti oko toga.Pune tri stranice.No comment.Čak je napisala kako sada dolazi psihijatar u centar kako bi tretirao medikamentima određene kategorije djece i roditelja!

A učiteljica piše da je djetetu omogućila boravak u MEKOJ sobi za IZOLACIJU jer je dijete bilo razdražljivo i da smo mi prešućvali ISTINU oko njezina stanja.Djevojčica je ne samo mirna već premirna i sva medicinska dokumentacija koja postoji to navodi.Među ostalim i najnoviji nalaz koji smo danas dobili na ruke...

Kad su pisali izvješća nisu uskladili određene dijelove tako da kod agencije nema plana i programa za djevojčicu ,a ravnatelj i učiteljica pišu da ima.

I još jedna jako bitna stavka ; ravnatelj nije nikada obavijestio Socijalno kad su drugi roditelji ODVODILI svoju djecu - jer se odvođenje iz centra već događalo , kako roditelji nebi IZGUBILI određena prava ...???

Nikakvo pravo nismo izgubili osim što smo izgubili putne troškove za dovođenja djeteta u školu - 330 kuna mjesečno.

Ravnatelj je u međuvremenu dao otkaz i sada odrađuje otkazni rok s tim da je dobio posao u drugoj školi.Ovo mi je drago.Na njeno mjesto dolazi netko drugi.
Stvari se sređuju...

Od pravobraniteljice za sada još ništa jer kako se može primjetiti rok koji je trebao biti poštivan ( 15 dana ) se opet rastegao...............
Od službe do službe svakomu po 15 dana i eto ga.


Svima vama koji ste ostavili komentare šaljem veliki,veliki pozdrav.Računalo nam je doživilo kratki spoj i nije bilo više lijeka.Zbavili smo novu kutiju ,pa dok dur,dur...

Božićna priča...

Kad su pastiri već odavno bili otišli,a u siromašnoj je štalici nastala tišina,podigne Dijete glavicu i pogleda prema vratima.Ondje je stajao dječak,zaplašen i stidljiv.
"Dođi bliže", reče Dijete ,"zašto se bojiš"?
"Zato što ti nisam ništa donio", reče dječak.
"A ja bih vrlo rado od tebe nešto dobio",reče Dijete u jaslicama.
Mali se stranac na to uzruja:
"Ja ništa ne znam! Ništa ne posjedujem!Kad bih nešto imao,dao bih ti...Evo." I dječak je kopao po džepovima svojih starih hlača.
"Evo starog nožića,kojega sam našao.Evo ti ga!"
"Ne", reče Dijete, "zadrži nožić.Ja od tebe želim nešto posve drugo.Tri stvari ..."
"Vrlo rado",reče dječak,"ali što?"
"Daruj mi svoju poslijednju sliku koju si nacrtao."
Dječak se zacrveni,bilo mu je neugodno.Da ni Marija ni Josip ne čuju,dječak se posve približi Djetetu:
"Ali slika je bila tako loša,da je nitko nije htio ni vidjeti."
"Upravo zato",reče Dijete u jaslicama"upravo zato hoću tu sliku.Donesi mi uvijek sve ono što se drugima na tebi ne sviđa,što druge u tvom životu ne zadovoljava."
"A onda",nastavi Dijete,"želim da mi daš svoj tanjur."
"Ali njega sam danas razbio,"zamuca dječak.
"Upravo zato ga hoću",reče Dijete."Donesi mi uvijek sve ono što je u tvom životu slomljeno,da to opet zacijelim. I kao poslijednje,daj mi svoj odgovor roditeljima kad su te pitali,kako si razbio tanjur."
Sada se dječak ražalosti i zamuca:
"Rekao sam da sam tanjur nehotice gurnuo sa stola,ali to je bila laž.Stvarno sam ga u ljutnji bacio na kameni pod."
"To sam htio znati",reče Dijete.
"Donesi mi uvijek sve zlo svoga života,svoje laži i uzmicanja,svoj kukavičluk i svoju okrutnost.Sve ću ih uzeti.Ti ih ne trebaš.Želim te razveseliti i oprostiti tvoje pogreške.Od danas možeš doći svakoga dana k meni."

W.Baudet