Tinns

Kad je Teica jučer došla kući… zazvonio je telefon! Zove Lidija… Je li bila kutija? Ona nije bila u školi!
Za čas zove Alan…Jel bila kutija?
Ne, nije bila … Ana ju svake godine stavi, a ove godine nije imala vremena!... I nitko ju nije stavio!
Tea se ljutila… ma zašto se nitko drugi nije sjetio… pa ne mora uvijek Ana misliti o svemu, nije ona jedina profesorica u školi!
I evo…. Nije bilo pisama za Valentinovo!
A baš je lijepo kad dođu pisamca u razred…

Mama, a imate li vi kutiju kod vas u školi?
Nemamo!
Ma , nemoj me zezati…. Kad ideš u školu? Evo sad ću ti je ja napraviti!!!
I tako je i kod nas u školi osvanula kutija za pisamca… najljepša od svih kutija koje su ikad napravljene!

I pita Tea Alana….A jel ima kod vas na faksu kutija?... Onda su se pola sata valjali od smjeha!
Poslije me pita Teica… ako ja upišem arhitekturu sljedeće godine… šta misliš … mogu li ja staviti kutiju… jel bi imao netko od profesora nešto protiv!?
I tako da znate… ako sljedeće godine na arhitekturi osvane kutija za pisamca na Valentinovo… moja Teica se uspjela upisati na faks koji želi!

Kada netko prvi put dođe u našu kuću, ne može ne primjetiti vitrinu punu pehara. Mi to više ne primjećujemo, ali to predstavlja jedan dio naših života.

To su Alanovi i Teini pehari. Oni znače godine putovanja, truda, upornosti...
Svaki od tih tridesetak pehara predstavlja jedan niz borbi, pobjeda... doći do kraja... doći do finala. Jedan niz mečeva koje su oni odigrali i koje smo mi odgledali. A, i jedno i drugo ima svoju težinu, mada se to, sa strane gledajući nebi reklo.

Tenis je priča za sebe!
I, sve što se o tenisu kaže, može se reći i o životu!
Jer... tenis je život u malom... koncentriran... višestruko zgusnut!

Dakle... kada je Alan imao osam godina, a Tea šest i pol, počeli su trenirati tenis!
Budući da ih je na trening trebalo odvesti i dovesti, otkrila sam da mi je pravo zadovoljstvo gledati te dječije treninge.

Alan je prvi došao do turnira. I... krenuo je začuđujuće dobro. Na turnirima do deset godina, dolazio je redovito do finala.
I baš to je izazivalo strahoviti pritisak... ne izgubiti!
Kad bi se ujutro spremao na turnir, uzbuđenje se očitavalo u svakom njegovom pokretu, bio je napet kao struna i podsjećao je na zvrk. Jedva bih dočekala da sjednemo u auto... pjevali smo cijelim putem... sat, dva, tri... i polako bi se smirio.
A ja sam jedva čekala da pređe u grupu do dvanaest godina, da igra sa starijom djecom i da nauči da je normalno meč i izgubiti.

Nedavno nas je jedan Alanov komentar vratio u prošlost.
Kad je Ljubičić, na jednom turniru, izgubio skoro dobiveni meč ( imao je 5: 2 u drugom setu), Alan je rekao “ Ovako nešto još nitko nije izgubio!”
A Igor nas je prisjetio. “ Sjećaš li se ti u Umagu, onog – Miha, mjenjaj taktiko!”
Svi smo se nasmijali.
Alan je na jednom međunarodnom turniru do deset godina, izgubio prvi set od jednog Slovenca i drugi je gubio sa 5: 0 i 40: 15.
Igrao je dobro i do tada, ali... kad te neće... neće!
I onda... dobio je jednu meč loptu, drugu, dobio je geim... pa drugi.
Nevjerojatan je osjećaj kada kao roditelj, moraš gledati takav meč.
Strepiš za svaki poen. Ne smiješ pokazati da se nerviraš. I... to je to, gdje roditelji polude. Počnu vikati na dijete. “ Ajde, trči! Što se vučeš? Kako to igraš?”
I naravno... dijete igra još gorje. Blokira se, ruka ne ide, ništa ne ulazi.
Nekada davno... i Igor je pao na taj štos.
To, valjda, svi moraju proći, ali vrlo brzo smo shvatili. Alan nam je pomogao!

Poslije jednog od prvih mečeva, Alan nam je rekao da mu jako smeta naše ponašanje.
“ Nemoj mi, tata, govoriti da trčim, pa trčao bih da mogu. Nekad, jednostavno, ne ide. A kad samo vidim da ti napraviš takvu facu, još mi je teže.
I ti mama... nemoj mi govoriti da je dobro, kad vidim da nije dobro!
I to me nervira!
Možete mi pljesakati kad nešto dobro napravim... to me pokrene i povuče naprijed...”

A i sam se on zna pobodriti!
“ To! Ajde sad! Majstore!”
Nevjerojatno je koliko snage to daje.

Alanovi mečevi su upravo takvi, da obično loše krene i onda gura, gura... okrene i izvuče meč.
A gledati tako nešto je strava!

I tako je i mali Miha, izgubio svoj, već dobiveni meč... jer, kad je Alan krenuo, krenulo je...

I dobar je bio Mihin tata... jer obično tate tada počnu...
A Mihin tata... “ Miha, mjenjaj taktiko!”
Ali nikakva taktika više nije mogla zaustaviti Alana!
Bio je to jedan od nevjerojatnih mečeva.

Malo bliža prošlost!


AH, TA DJECA!

Tea i Alan imaju svoje društvo. Igraju se, druže se, rastu i odrastaju zajedno. Često su u kući kod jednih, drugih, trećih...
Kod nas su jako često, pogotovo preko ljetnih i zimskih praznika.
Onda sam i ja kod kuće, a ne volim da divljaju bez odraslih... pogotovo kad su bili manji.

Smiju se oni, viču, galame... ali ništa to meni ne smeta.
A ni moje prisustvo njima baš puno ne smeta. Mnogo toga čujem, vidim i zaključim gledajući i slušajući tu djecu kako se igraju.
I oni često vole popričati o svojim razmišljanjima i dječijim aktualnostima.
Tako je, jednom, u goste u susjedstvo, došla jedna draga djevojčica, čiji su roditelji rastavljeni.
Kako su pričali o svemu, došao je red i na priču o tome kako se čiji roditelji slažu. Ona je pričala kako joj je bilo kad su se roditelji rastajali... zašto su se rastali... kako su se svađali...
Alan mi je kasnije pričao o tome kako su svi rekli da im se roditelji znaju dosta svađati, a on je rekao da se mi nikada nismo ozbiljnije posvađali.

Marko mu je rekao da to nije točno jer je njegov tata vidio mene, kako, jednu večer, sjedim na klupici u ulici u piđami i kućnoj haljini... jer me je tata potjerao iz kuće. Kaže da sam bila uplakana i Tea je bila sa mnom!
« Reci mi mama, je li to točno? I što je to bilo?»

Tako mi je bilo drago što naša djeca doživljavaju našu obitelj kao obitelj u kojoj nema svađa, što imaju sretno djetinjstvo.
Naravno da se Igor i ja znamo posvađati, ali to nije svađa... prava svađa! I najsretnija sam što djeca to tako i doživljavaju.
Jer, dječija psiha je strašna stvar. Nevjerojatno je što ona može složiti i iskonstruirati u njihovim malim glavicama.
Ali zato treba pričati, razgovarati o svakom problemu.
I bilo je takvih situacija, kad se u tim glavicama zakuhalo svašta, ali na sreću, uvijek su oni to izbacili van, porazgovarali o tome i sve se razjasnilo.

A, za tu večer!
« Da, Alane, znam kad je to bilo.
Zaista sam sjedila sa Teom na klupici u piđami i kućnoj haljini. I prošao je Markov tata i pozdravila sam ga.
Ali, to ti je bilo onda, kad sam bila na bolovanju... kad me je glava jako često bolila.
I tu večer me glava bolila, sjećaš se kad sam pitala Teu da se ide malo sa mnom prošetati.
Zaista su mi suze bile na licu. Mislila sam da se to u polumraku ne vidi.
I... nikad nisam razmišljala o tome kako neka situacija, gledana iz tuđe perspektive, može izgledati.
Ovo naše naselje je tako lijepo, mirno, domaće... svi se poznajemo, ali ubuduće ću malo više povesti računa o tome kakvu sliku pružam drugima...
Ali... ipak je smiješno zaključiti da me je muž istjerao iz kuće! Nije li?»

A onda sam se sjetila i dana kada sam Alana vozila na trening i priče, koju je tada iskonstruirala njegova mala glavica.
Imao je oko osam godina. Bio je tako zamišljen tih dana.
Ipak se odvažio.
« Mama, znaš li ti, što tata ima tamo gore u onom ormaru u dnevnom boravku?»
« Gdje gore?»
«Pa, tamo lijevo, među svim onim papirima!»
« Neke časopise?»
«Da!»
«Playboy?»
« Da! Ti znaš za to?... A ja sam mislio da te tata vara!»
« Da me vara?»
« Da! Ima već dosta dugo, kako sam ja to vidio. Mislio sam da te tata vara sa nekom drugom ženom... i da će te ostaviti. Jako sam se brinuo!»
«Alane... možeš biti posve siguran da me tata nikada nije prevario, a nisam ni ja njega. Tata i ja se volimo. Alane, mi imamo potpuno povjerenje jedan u drugog. Vjeruj mi, nema ni najmanje potrebe da brineš o tome da će nas tata ostaviti... ili ja njega. Nema šanse.
A ti časopisi. Ma, to nije ništa. Odraslim ljudima je to sasvim obična stvar. Tata je to, tko zna kada kupovao... oni stoje tu među starim papirima... i apsolutno ništa ne znače!»
I ponovo se osmijeh vratio na Alanovo lice...