Veritatis splendor https://blog.dnevnik.hr/timotej

utorak, 15.07.2008.

Grijeh i otkupljenje

     Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Gospodin, Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« Žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!« Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onoga dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.« Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svome mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. Uto čuju korak Gospodina, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - čovjek i njegova žena - pred Gospodinom, Bogom, medu stabla u vrtu. Gospodin, Bog, zovne čovjeka: »Gdje si?« reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrili.« Nato mu reče: »Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila, pa sam jela«, odgovori žena. A čovjeku reče: »jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: s njega da nisi jeo! - evo: zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratiti.« ... Zato ga Gospodin, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obraduje zemlju iz koje je i uzet. Istjera dakle čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao - da straže nad stazom koja vodi k stablu života. (Post 3,1-12.17-19.23-24)

1. O temi grijeha

     Kada smo nakon svršetka biskupske sinode, koja je bila posvećena obitelji, raspravljali u malome krugu o mogućim temama nove sinode, naš je pogled pao na Isusove riječi kojima Marko na početku svoga evanđelja sažimlje čitavu Isusovu poruku: »Vrijeme se ispunilo, približilo se kraljevstvo nebesko. Obratite se i vjerujte evanđelju.« Jedan se od biskupa zamislio nad ovim riječima i rekao da ima dojam kako smo ovu sažetu Isusovu poruku odavna prepolovili. Mnogo i rado govorimo o evangelizaciji, o radosnoj vijesti, da bismo ljudima učinili privlačnim kršćanstvo. Ali gotovo se nitko - mislio je biskup - ne usuđuje izgovoriti proročku poruku: obratite se! Gotovo se nitko ne usuđuje izreći u naše vrijeme ovaj elementarni poziv evanđelja kojim nas Gospodin želi potaknuti da se svatko osobno prizna grešnikom, krivcem, da čini pokoru, da postane drukčiji. Ovaj je subrat dodao da mu naše današnje kršćansko propovijedanje nalikuje vrpci sa snimljenom simfonijom u kojoj su odrezani početni taktovi s prvom temeljnom temom tako da je čitava simfonija okrnjena i nerazumljiva u svome odvijanju. Time je bila dodirnuta bolna točka našega današnjeg duhovno-povijesnoga stanja. Tema grijeha je postala jedna od najprešućivanijih tema našega vremena. Religijsko naviještanje je nastoji izbjeći svim silama. Kazalište i film riječ rabe ironično ili kao element zabave. Sociologija i psihologija je pokušavaju razobličiti kao iluziju ili kao kompleks. Čak i pravo sve više uklanja misao krivnje. Radije se služi sociološkom figurom koja misao dobra i zla smješta u područje statistike i umjesto toga razlikuje redovito ponašanje i ponašanje koje izlazi iz okvira redovitoga. Pritom se podrazumijeva da se statističke proporcije mogu i obrnuti: ono što sada izlazi iz okvira redovitoga i uobičajenoga, može jednom postati pravilo, odnosno, možda bi trebalo i težiti za tim da se to odstupanje od redovitoga učini normalnim. Slijedom toga, takvim se svođenjem na kvantitativno napuša ideja moralnosti. To je logično, ako za čovjeka više ne postoji mjerilo koje ga vodi, koje nije sam izmislio, nego ono dolazi iz najdublje dobrote stvaranja.
     Time smo već došli do stvarne srži ovoga događaja. Današnji čovjek ne poznaje nikakva mjerila i uopće ih ne želi poznavati jer u mjerilu vidi ugrožavanje svoje slobode. Ovdje bismo se mogli prisjetiti riječi francuske Židovke Simone Weil koja je jednom rekla: »Iskustvo dobroga zadobivamo samo kada ga činimo... Ako činimo zlo, ne spoznajemo ga - jer zlo bježi od svjetla.« Dobro spoznajemo samo kada ga činimo. Zlo spoznajemo samo ako ga ne činimo.
     Tako je tema grijeha postala potiskivana tema, ali se ipak na drugoj strani pokazuje da je samo potisnuta, ali je ostala prisutna. Čini mi se znakovitim to što je agresivnost postala u svakomu trenutku spremna na skok, agresivnost koju sve više doživljavamo u našemu društvu - onu uvijek vrebajuću spremnost da izgrdimo drugoga, da ga proglasimo krivcem njegove vlastite nesreće, da okrivljujemo društvo i svijet pokušavamo promijeniti nasiljem. Čini mi se da se sve to može pojmiti samo kao izraz potisnute istine krivnje koju čovjek ne želi priznati i uočiti. No budući da je ona, unatoč svemu, i dalje prisutna, mora je napasti i zgaziti. Budući da je tako, to jest budući da čovjek istinu može potisnuti, ali je ne može odstraniti, budući da zbog potiskivanja istine obolijeva, jedna je od zadaća Duha Svetoga da »svijetu dokaže zabludu s obzirom na grijeh« (Iv 16,8s). Pritom se ne radi o tomu da se ljudima zagorči život, da ga se suzi zabranama i negacijama. Jednostavno se radi o tomu da ih se uvede u istinu i tako izliječi. Čovjek može biti izliječen samo ako postane istinit, ako prestane potiskivati i gaziti istinu. Treće poglavlje Knjige Postanka, koje prethodi ovomu razmatranju, dio je ovoga djelovanja Duha Svetoga koje prožima svu povijest. On svijetu i nama dokazuje zabludu s obzirom na grijeh, ne da nas ponizi, nego da nas učini istinitima i zdravima, da nas »oslobodi«.

2. Čovjekova granica i sloboda

     Ovaj tekst pripovijeda svoju istinu koja nadilazi naše poimanje, poglavito pomoću dviju velikih slika: slike vrta, kojemu pripada i slika stabla, i slike zmije. Vrt je slika svijeta koji čovjeku nije divljina, ugroza i prijetnja, nego zavičaj koji zaštićuje, hrani i nosi. On je izraz jednoga svijeta koji nosi crte duha, svijeta koji je nastao po Stvoriteljevoj volji. Tako se ovdje susreću i prožimaju dva kretanja. Najprije to da čovjek ne iskorištava svijet, da ga ne želi učiniti svojim privatnim vlasništvom odijeljenim od volje njegova Stvoritelja, nego ga priznaje kao Stvoriteljev dar i izgrađuje ga u ono za što je i stvoren. Potom se - obrnuto - pokazuje da svijet koji je stavljen u jedinstvo sa svojim Gospodarem nije prijetnja, nego dar, znak Božje dobrote koja spašava i ujedinjuje.
     Slika zmije je uzeta iz istočnjačkih kultova plodnosti. To je prvotna slika ovih religija plodnosti koje su stoljećima bile istinska Izraelova kušnja, opasnost da napusti Savez i uroni u opću povijest ondašnjih religija. Kroz kultove plodnosti zmija govori čovjeku: nemoj pristajati uz toga dalekog Boga koji ti ništa ne može dati. Nemoj se držati toga Saveza koji je tako udaljen i koji ti nameće tolika ograničenja. Uroni u struju života, u njegovu opojnost i ekstazu, tako možeš sudjelovati u stvarnosti života i njegovoj besmrtnosti.
     U vrijeme kada je izvješće o raju zadobilo svoj konačan literarni oblik, golema je bila opasnost da Izrael od onih religija preuzme ono što je fasciniralo osjetila i duh i da tako iščezne i padne u zaborav onaj Bog obećanja i stvaranja koji se činio tako dalekim. Ovaj tekst možemo puno bolje razumjeti s gledišta povijesti kakvu primjerice poznajemo iz pripovijesti o proroku Iliji. »Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno« (Post 3,6). Zmija je u onoj religioznosti bila simbol mudrosti koja vlada svijetom i plodnosti u kojoj čovjek uranja u božansku struju života, osjećajući na trenutke da je stopljen s njegovom božanskom moću. Tako zmija postaje i simbol privlačnosti ovih religija za Izrael nasuprot tajanstvenosti Boga Saveza.
     U ogledalu Izraelove kušnje Sveto pismo predstavlja Adamovu kušnju, bit kušnje i grijeha u svim vremenima općenito. Kušnja ne počinje s nijekanjem Boga, s padom u otvoreni ateizam. Zmija ne niječe Boga. Štoviše, ona započinje s prividno posve smislenim informativnim pitanjem, koje u sebi zapravo sadrži podvalu i čovjeka uvlači u prijevaru, izvlači ga iz povjerenja i uvlači u nepovjerenje: »Zar ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« Prvo nije nijekanje Boga, nego sumnjičavost prema njegovu Savezu, prema zajedništvu vjere, molitve, zapovijedi, u kojemu živimo s ovim Bogom Saveza. Mnogo je uvjerljivoga u tomu kada se ozloglašava Savez, budi nepovjerenje, priziva slobodu i tako poslušnost Savezu optužuje kao sputavanje čovjeka koje nas odvaja od stvarnih životnih obećanja. Tako je lako uvjeriti čovjeka da ovaj Savez nije dar nego izraz zavidnosti čovjeku, da mu oduzima njegovu slobodu i ono najdragocjenije što mu život pruža. Ovim preziranjem Saveza čovjek staje na put na kojemu potom sam počinje izgrađivati svoj svijet. Drukčije rečeno: u tomu je uključen prijedlog čovjeku da ne smije prihvatiti granicu svoga bića, da granicu između dobra i zla, granicu ćudorednoga općenito, ne smije promatrati kao granicu, nego se jednostavno treba i može osloboditi tako što će je ostaviti po strani i ne obazirati se na nju.
     Ova sumnjičavost prema Savezu i s njome povezan poziv čovjeku da se oslobodi svoje granice u mnogim varijantama prožima čitavu povijest, a određuje i panoramu našega vremena. Spominjem samo dvije varijante: estetsku i tehničku. Započnimo s estetskom. Ona započinje pitanjem: što zapravo smije umjetnost? Čini se da je odgovor posve jednostavan: ona smije sve što može »umjetnički« postići. Ona smije imati samo jedno pravilo: samu sebe, umjetničko umijeće. I postoji samo jedna pogreška u odnosu na nju: umjetnička pogreška, umjetnička nesposobnost. Slijedom toga, ne postoje dobre i loše knjige, nego samo dobro ili loše napisane knjige, samo dobro ili loše snimljeni filmovi itd. Tu nije važno je li nešto dobro ili moralno, čini se, nego je važno samo umijeće: jer riječ »umjetnost« dolazi od »umijeće« (kaže se) - sve drugo je nasilje. Kako je to uvjerljivo! Ali to onda znači, ako želimo biti dosljedni, da tu postoji prostor u kojemu se čovjek može uzdići iznad svojih granica: kada se bavi umjetnošću, nema svojih granica; tada može ono što može. A to onda znači da je čovjekovo mjerilo samo njegovo umijeće, a ne bivstvovanje, ne dobro i zlo. Ono što može, to i smije - tako glasi pravilo.
     Što to znači, vidimo danas puno jasnije na drugoj varijanti, tehničkoj. No to je varijanta iste misli i iste stvari jer i riječ techne na njemačkome znači »umjetnost« i dolazi od »moći, umjeti«. Stoga je i ovdje pitanje: što smije tehnika? Dugo vremena se držalo jasnim: ona smije ono što može. Jedina pogreška koju ona poznaje jest umjetna pogreška. Robert Oppenheimer pripovijeda da je za njih, atomske fizičare, kada se pojavila mogućnost atomske bombe - »technicallv sweet«, tehnička draž, bila njihova fascinacija, poput magneta koji su morali slijediti. Htjeti ono što je tehnički moguće, umijeće, i ostvariti ga. Posljednji zapovjednik Auschwitza, Höss, u svome je dnevniku zapisao da je logor za uništenje bio mjesto nečuvena tehničkoga učinka. Trebalo je uvažavati red vožnje propisan od ministarstva, kapacitet krematorija i određenu temperaturu, i sve uskladiti da besprijekorno funkcionira -sve je to tvorilo fascinantan i dobro razrađen program koji je kao takav opravdavao sama sebe. Mogli bismo dugo navoditi takve primjere. Svi proizvodi zloga, čiji neprekidan porast danas zaprepašteno i u konačnici bespomoćno gledamo, imaju ovaj zajednički temelj. No po posljedicama ovoga principa trebali bismo danas konačno uvidjeti da je to prijevara Sotone koji želi uništiti čovjeka i svijet. Trebali bismo uvidjeti da se čovjek nikada ne može povući u prostor pukoga umijeća. Sve što čini, čini samome sebi. Zbog toga je mjerilo koje je uvijek prisutno on sam, stvorenje, dobro i zlo, i ako zaniječe to mjerilo, vara sama sebe. Ne postaje slobodan, nego se suprotstavlja istini. A to znači: razara sebe i svoj svijet.
     To je, dakle, ono prvo i temeljno što nam se predočava u pripovijesti o Adamu, o biti ljudske krivnje, a to znači i o egzistenciji svakoga od nas. Omalovažen je red koji postoji u Savezu, Bog Saveza koji je bliz ljudima, a s njime i granica dobra i zla, nutarnje mjerilo čovještva, stvorenost. Gledajući odatle, možemo upravo reći: najdublji je sadržaj grijeha taj da čovjek hoće zanijekati svoju stvorenost jer ne želi prihvatiti mjerilo i granicu koji su u njoj uključeni. Ne želi biti stvorenje, ne želi nikakvo mjerilo, ne želi biti ovisan. Svoju ovisnost o Božjoj stvaralačkoj ljubavi tumači kao otuđenje od sama sebe. A otuđenje od sama sebe je ropstvo kojega se čovjek mora osloboditi. Tako sam čovjek želi postati Bog. Gdje to pokušava, sve se mijenja. Mijenja se odnos čovjeka prema samome sebi, mijenja se odnos prema drugomu. Za onoga koji bi htio biti Bog, drugi postaje ograničenje, suparnik, prijetnja. Odnos prema njemu postaje međusobno okrivljavanje i borba, kako to izvrsno prikazuje pripovijest o raju u prizoru razgovora između Boga i Adama i Eve (Post 3,8-13). Mijenja se, napokon, i odnos prema svijetu, pretvarajući se u odnos gaženja i iskorištavanja. Čovjek koji ovisnost o najvišoj ljubavi drži ropstvom i koji niječe svoju istinu - svoju stvorenost - nikada ne će postati slobodan, jer razara istinu i ljubav. Ne čini sebe Bogom - jer to ne može, nego karikaturom, pseudo-bogom, robom svoga umijeća koje ga razara. Sada je već jasno da je grijeh po svojoj biti odreknuće od istine. Stoga sada možemo razumjeti i što se misli ovim tajanstvenim riječima: »Ako budete jeli s toga drveta (tj. ako zaniječete granicu, mjerilo čovještva i stvorenosti), umrijet ćete« (usp. Post 3,3). To znači: čovjek koji niječe granicu dobra i zla, nutarnje mjerilo stvorenja, niječe istinu. Živi u neistini, u nestvarnosti. Njegov život postaje privid, stoji pod vlašću smrti. Mi, koji uvelike živimo u takvu svijetu neistina, ne-života, znamo koliko je raširena ova vladavina smrti, koja sam život pretvara u negaciju i mrtvilo.

3. Istočni grijeh

     U izvješću Knjige Postanka, koji smo razmatrali, ovaj opis biti grijeha dobiva još jedan temeljni vid. Grijeh se ne opisuje općenito kao apstraktna mogućnost nego kao činjenica, kao nečiji - Adamov grijeh, koji stoji na početku čovječanstva i od kojega proizlazi povijest grijeha. Izvješće nam kaže: grijeh povlači za sobom drugi grijeh i svi su grijesi povijesti međusobno povezani. Teologija je za ovaj činjenični sadržaj pronašla riječ »istočni grijeh«, koja je zasigurno netočna i podložna pogrešnim shvaćanjima. Kako stoji stvar s tim? Ništa nam se danas ne čini toliko stranim, odnosno apsurdnim, kao prihvaćanje baštinjenoga grijeha, jer krivnja prema našemu poimanju može biti samo nešto posve osobno. Bog nije vladar koncentracionoga logora u kojemu postoji krvno srodstvo, nego je slobodni Bog ljubavi koji svakoga zove njegovim imenom. Što, dakle, znači »istočni grijeh« ako ga ispravno tumačimo?
     Da bismo ovdje pronašli odgovor, nije potrebno ništa manje nego ponovno naučiti bolje shvaćati samoga čovjeka. Moramo sebi ponovno posvijestiti činjenicu da nijedan čovjek nije zatvoren u sama sebe, da nitko ne može živjeti sam po sebi i sam za sebe. Svoj život ne primamo samo u trenutku rođenja, nego svaki dan izvana, od drugih, od onoga što nije moje »ja«, a ipak mu pripada. Čovjek nema svoje »ja« samo u samome sebi, nego i izvan sebe: on živi u onima koje ljubi, u onima od kojih živi i za koje postoji. Čovjek je odnos i ima svoj život, sebe sama, samo na način odnosa. Ja sam uopće nisam »ja«, nego samo u »ti«, samo sam u njemu ja-sam. Biti istinski čovjek znači: stajati u odnosu ljubavi, živjeti od nekoga i za nekoga. A grijeh znači: ometati ili razarati ovaj odnos. Grijeh je nijekanje odnosa jer čovjeka želi učiniti Bogom. Grijeh je gubitak odnosa, ometanje odnosa i zbog toga on nije uključen samo u pojedinačno »ja«. Kada razaram odnos, onda to događanje - grijeh - pogađa i druge nositelje odnosa, sve njih. Zbog toga je grijeh uvijek ogrješenje o nekoga drugog, nešto što pogađa i druge, što mijenja i narušava red svijeta. Budući da je to tako, vrijedi ovo: ako je ovaj sklop odnosâ među ljudima od početka narušen, svaki čovjek ulazi u svijet obilježen ovom narušenošću odnosa. Osim sa svojim čovještvom, koje je dobro, čovjek se od početka suočava i sa svijetom koji je narušen grijehom. Svatko od nas ulazi u zamršen svijet u kojemu su odnosi izokrenuti. Zbog toga je svatko od početka suočen s izopačenim i lažnim odnosima, ne prima ih onakve kakvi bi trebali biti. Grijeh poseže za njim i on ga čini, kao i svi drugi. Time postaje jasno i to da čovjek ne može osloboditi i otkupiti sam sebe. Promašenost je njegove egzistencije upravo u tomu što želi jedino sama sebe. Otkupljeni, tj. oslobođeni i istiniti možemo biti samo ako prestanemo htjeti biti kao Bog, ako se odreknemo bezumne želje za autonomijom i autarkijom. Možemo biti otkupljeni, tj. postati mi sami, samo ako primamo i prihvaćamo ispravne odnose. No naši međuljudski odnosi ovise o tomu hoće li biti očuvano mjerilo stvorenosti ili ne će, i tu je upravo opasnost da budu narušeni. Budući da je narušen onaj odnos koji je postavio Stvoritelj u svome stvaranju, samo Stvoritelj može biti naš Otkupitelj. Možemo biti otkupljeni samo ako onaj od kojega smo se odijelili iznova priđe k nama i pruži nam ruku. Samo biti-voljen može značiti biti-otkupljen i samo Božja ljubav može očistiti narušenu ljudsku ljubav, ponovno uspostaviti onaj sklop odnosâ koji je iz temelja otuđen i pokvaren.

4. Odgovor Novoga zavjeta

     Starozavjetno izvješće o početku čovjeka, pitajući se i nadajući se, nadilazi sebe i onkraj sebe upućuje na onoga u kojemu je Bog izdržao naš gubitak mjerila, ušao u naše mjerilo, da bi nas ponovno doveo k nama samima. Novozavjetni je odgovor na izvješće o padu u grijeh najkraće i najsnažnije sažeto u predpavlovskome himnu koji je Pavao uvrstio u drugo poglavlje svoje Poslanice Filipljanima. Stoga je liturgija Crkve s pravom ovaj tekst stavila u središte liturgije Velikoga tjedna, najsvetijega vremena crkvene godine. »Težite među sobom za onim za čim treba da težite u Kristu Isusu! On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu. Zato ga Bog uzdiže na najvišu visinu i dade mu jedincato ime koje je iznad svakog drugog imena, da se Isusovu imenu pokloni svako koljeno, nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića, i da svaki jezik prizna - na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist« (Fil 2,5-11; usp. Iz 45,23).
     Ovdje ne možemo pojedinačno razmatrati ovaj izvanredno bogat i sadržajan tekst. Ovdje se želimo ograničiti na njegovu povezanost s pripoviješću pada u grijeh, na koju jasno cilja, premda se čini da pred očima ima nešto drukčiju verziju od one koju nam donosi Post 3 (usp. npr. Job 15,7s). Isus Krist ide obrnutim putem od onoga kojim je išao Adam. Za razliku od Adama, on je doista »kao Bog«. No, ovo biti-kao-Bog, jednakost s Bogom, jest biti-Sin i stoga je posve odnos. »Sin ne čini ništa sam od sebe.« Stoga se ovaj koji je uistinu jednak Bogu ne drži čvrsto svoje autonomije, svoga umijeća i htijenja. On ide obrnutim putem: postaje sasvim ovisan, postaje sluga. Budući da ne ide putem moći, nego putem ljubavi, može sići do ponora Adamove laži, do ponora smrti i tako uspraviti istinu, dati život.
     Tako Krist postaje novi Adam s kojim čovještvo iznova započinje. On - koji je iz temelja odnos i upućenost, Sin - ponovno uspostavlja ispravan odnos. Njegove su ispružene ruke otvoren odnos koji je u svakomu trenutku otvoren za nas. Križ, mjesto njegove poslušnosti, postaje istinsko drvo života. Krist postaje protuslika zmije, kako to kaže Ivan u svome evanđelju (Iv 3,14). S ovoga drveta ne dolazi riječ zavođenja, nego riječ spašavajuće ljubavi, riječ poslušnosti u kojoj je sam Bog postao poslušan i tako nama nudi svoju poslušnost kao prostor slobode. Križ je drvo života kojemu smo ponovno zadobili pristup. U muci je Krist uklonio od nas vatrenu oštricu mača, prošao kroz vatru i postavio križ kao stvarnu osovinu svijeta, na kojoj on sada i počiva. Stoga je i euharistija kao prisutnost križa trajno drvo života koje u svakomu trenutku stoji među nama i poziva nas da primimo plod istinskoga života. To uključuje činjenicu da euharistija nikada ne može biti samo neka vrsta njegovanja zajedništva. Primiti je, jesti s drveta života, znači primiti raspetoga Gospodina, dakle prihvatiti njegov život, njegovu poslušnost, njegovo »da«, mjerilo naše stvorenosti. Znači prihvatiti Božju ljubav koja je naša istina - onu ovisnost o Bogu koja za nas nije samootuđenje, kao što ni Sinu njegovo sinovstvo nije otuđenje od sama sebe. Upravo je ova »ovisnost« sloboda jer je istina i ljubav.
     Neka nam ovo korizmeno vrijeme pomogne da se iznova oslobodimo svoga nijekanja Boga, preziranja Saveza s njime, gubitka mjerila i laži svoga »samoodređenja«, da pristupimo k drvetu života koje je naše mjerilo i naša nada. Neka se dogodi da nas ponovno takne svaka od ovih Isusovih riječi: »Približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1,15).

J. Ratzinger, "U početku stvori Bog"

Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).

(Ivan Pavao ll)

<	srpanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)


Komentari da/ne?

Linkovi

CERC

Catholic Answers

Simple Catholicism

Tebe Tražim

KNI

Psalmi

103 Bog je ljubav

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

*

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)

*

Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.

Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)

*

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)

*

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)

*

Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)

*

Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)

*

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)

*

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)

*

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)

*

Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)

*

Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)

*

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)

*

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)

*

Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)

Pregled po autorima

Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)

Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku