03
ponedjeljak
travanj
2017
Just breathe...
Na stolu se nalazi jedna čaša puna vode. U prostoriji su dvije jako žedne osobe. Prva osoba je uzela čašu i dala drugoj da popije, vjerujući da će druga osoba ostaviti napola punu čašu vode. No druga osoba je popila vodu sve do posljednje kapi ne vodeći računa o tome kako treba podijeliti vodu. I tako je prva osoba ostala žedna.
Obožavam blogericu "Moj životni dizajn" Marijanu May i pravo mi je otkriće...i obožavam razmišljati o temama koje tako nesebično daruje i kojima pomaže (barem meni) proširivati vidike. Osvrtom na prethodnu priču, pojašnjava:
Čaša vode predstavlja sve ono što tražimo u odnosima s drugim ljudima: ljubav, poštovanje, razumijevanje, suosjećanje, iskrenost, dobrotu, darežljivost, poštenje.....
Ako samo jedna osoba pije vodu, druga ostaje vječno žedna....
Upravo zato što su ljudi u jednosmjernim odnosima, upravo zato se osjećaju iskorišteno...
Tamo gdje nije uspostavljena ravnoteža davanja i primanja, odnos nikada neće biti skladan....
Meni su njezina razmišljanja predivna duhovna hrana....podest koji se u potrebnim trenucima izdiže iznad svake situacije i daje mi pogled "odozgora", jednostavno objašnjenje uzroka te rješenja. Moj unutarnji mir mi je stvarno prioritet i ne kaže se bezrazložno da sve što ima cijenu našeg vlastitog, unutarnjeg mira je - preskupo.
Stoga, kako kaže sjajna Ingrid Divković:
"Došla sam u fazu života kada ljude jednostavno bez suvišnih emocija i dodatnih razmišljanja dijelim u dvije grupe:
*oni koji unose mir u moj život
*oni koji unose nemir
Za prve ću uvijek pronaći vremena. Za druge više nikada".
Oznake: soliloquia
komentiraj (6) * ispiši * #
30
četvrtak
ožujak
2017
Just breathe...
"Jednoga dana, bogataš dade košaru punu smeća jednom siromahu. Siromah mu se nasmije i ode. Isprazni je, očisti i zatim napuni predivnim cvijećem. Vrati se bogatašu i da mu košaru. Bogataš se začudi pa reče: Zašto mi daješ tu košaru napunjenu predivnim cvijećem, kad sam ja tebi dao smeće? A siromah mu odgovori: Svatko daje ono što nosi u srcu!"
Nedavno sam se našla na početku baš ovakve priče-crtice na koju sam naišla i dok ju nisam slučajno (iako ne vjerujem u slučajnosti) otkrila nisam znala kakav će epilog imati moja osobna priča. Tada sam ujedno shvatila da se želim vratiti blogu, pisanju i čitanju jer to je moja oaza, moje mjesto u kojem obnavljam sebe i u kojem učim ponovo disati.....
Prije nekoliko dana dostavljena mi je upravo jedna takva košara iz priče. Nisam znala da nije nimalo prekrasna dok nisam shvatila kakav smrad se širi iz nje.... Nisam ustvari pristajala samoj sebi priznati da sadržaj koji mi je lagano trovao otvoreno srce dolazi upravo iz darovane košare....
Nakon "otkrivene" priče shvatila sam da je epilog tu no....
Košaru sam očistila ali ju nemam namjeru vratiti. "Isporučitelj" ne zaslužuje razumjeti zašto ga se zaobilazi u širokom luku....nije svjestan svojeg vlastitog smrada.
Oznake: soliloquia
komentiraj (3) * ispiši * #
