Treba se odlučiti....

Sjedim za kompom i istražujem o svojoj mogućoj budućnosti.
Da ili ne trenutno je pitanje a najgore je što odlučujem o nećem što mi još nije niti ponuđeno.

Moje radno mjesto u firmi nije više sigurno. Radi nekih restrukturiranja postoji velika vjerojatnost da ću ostat bez posla. Pitanje je da li će mi moći nešto drugo ponuditi unutar firme nakon što se moje radno mjesto zatvori.
Jedna od opcija koje su mi bile unaprijed ponuđene je odlazak u Švedsku.
Obećanu zemlju za večinu ljudi. Ali ne i za mene.
Nekako nisam luda za time da se preselim. Preseljenje u drugi grad bi bio veliki šok za mene a kamoli ne preseljenje u drugu državu. Ajde da se tu radi o Mađarskoj gdje bih u petak poslije posla mogla sjesti u auto i za par sati biti na večeri doma sa svojima. Ne, tu se radi o zemlji u koju se putuje avionom, nakon aviona ulazim u vlak i putujem još vlakom da bih došla do unajmljenog stančića. Valjda.

Moji doma su bili za to da se prijavim na oglas za posao. Glavna je rekla da bi bila glupost ne pokušat i vidjet što mi nude. Da je možda bolje ići van raditi, da što me tu veže.
Veliki je trljao ruke od zadovoljstva planirajući kako će on nakon tri mjeseca se meni pridružiti u avanturi zvanoj Sverige.
Ja sam bila na li-la što da napravim i mislila si da možda bih mogla izdržat par godina dok si ne skupim neku lovu da si kupim stanček tu u mojoj metropoli.
Prvi intervju koji je btw. telefonski sam imala neki dan. Potencijalni budući šef me je nazvao i umjesto dogovorenih 30 minuta pričao mi je 60 minuta o prednostima rada u matičnoj firmi i kako bi izgledalo preseljenje.
Dao mi je cifre koje mi tvrtka osigurava za preseljenje, pričao mi je o godišnjem i kako zaraditi extra dane godišnjeg, rekao je kolki mi je regres, spomenuo porez koji mi se obračunava na plaći.
Naknadno u mailu mi je poslao raspon plaće gdje bi se moja plaća nalazila i web stranice gdje mogu pronać kako se kreće iznajmljivanje stanova i gdje mogu doznat još o prednostima života u Sverige.
Lagala bih kad bih rekla da me način postupanja prema radnicima nije zaintrigirao, da mi se ne sviđa njihov stil života. Ali pitam se da li bih se ja mogla uklopiti?
Tamo se propagira aktivan način života, sve je organizirano, sve je po špagici.Nema kašnjenja, nema zabušavanja, nema svega onoga što je kod nas tolko normalno a opet tolko iritantno.
Na prvi pogled kad sam izračunala kolka bi mi bila plaća nakon oporezivanja ostala sam malo zabrinuta. Cifra za naše uvijete je više nego dobrodošla. Mogla bih si s njom priuštiti puno lijepih stvari. Bez grižnje savjesti bih si mogla kupiti novu odjeću, ne bih razmišljala da li da cipele kupim na 6 rata ili da ih iskeširam. Mogla bih na godišnji i ne razmišljat da li bi to značilo da ću ući u minus slijedeći mjesec.
Za švedski standard to je normalna plaća. Plaća dovoljna da živiš normalno.
Ali pitanje je što je tu normalno.
Kao prvo morala bih si iznajmit stan. Cijena stana mi je gotovo jednaka polovici plaće.
Tu trebam dodati hranu, potrepštine za održavanje stana, higijenske potrepštine. Benzin ukoliko idem sa autom ili mjesečni pokaz ako nejdem. Plaćanje TV-a, plaćanje telefona/mobitela/interneta.
Trebam uzet u obzir povremenu kupnju odjeće jer ovo što bih nosila sa sobom se s vremena na vrijeme mora „ nadograditi“.
Sigurno bi se našli i neki troškovi koji mi sada ne padaju na pamet i kad sve to zbrojim ostaje mi cca 400€ za uštedjet. Možda malo više a možda i manje. U biti lijep iznos ali da li je dovoljan da se preselim i ostavim sve iza sebe?
Realno da nemam kredit koji imam i tu bih mogla uštedjeti cca 300€.
Dakle kad odbijem kredit razlika mi je 100 ili 200 €. Da li je to dovoljno?
Po ovoj računici moji ne bi mogli biti samnom jer bi onda po ovoj računici trošak života narastao na tolko da bi ili bila na pozitivnoj nuli ili čak u minusu.

Jednostavno neznam što da odlučim. Čekam svoje švedske veze da mi se jave kako bih popričala o stvarnim troškovima života i isplativsti preseljenja.
Kolko god mi je budućnost tu neizvijesna budućnost daleko od mojeg doma mi je više siva nego ružičasta.
Sva pozitiva života vani mi blijedi prema korijenima koji su ovdje pušteni.
Da li reči da i pitat se što mi budućnost nosi ili reči ne, isto se pitat što mi budućnost nosi, možda se brinuti da li ću jednog dana lupat glavom o zid i pitat se zašto sam odbila ali znati da sam svoja na svome?
Teška odluka a vremena je još malo….