Sudbina, početak i kraj?

Fragile
Like a baby in your arms
Be gentle with me
I'd never willingly
Do you harm

Apologies
Are all you seem to get from me
But just like a child
You make me smile
When you care for me
And you know...

It's a question of lust
It's a question of trust
It's a question of not letting
What we've built up
Crumble to dust
It is all of these things and more
That keep up together

Independence
Is still important for us though (we realize)
It's easy to make
The stupid mistake
Of letting go (do you know what I mean)

My weaknesses
You know each and every one (it frightens me)
But I need to drink
More than you seem to think
Before I'm anyone's
And you know...

Kiss me goodbye
When I'm on my own
But you know that I'd
Rather be home

by Depeche Mode - Question of Lust

Samo za tebe....

Vjerujem da sve što se dešava u ovom svijetu ima svoje zašto i svoje zato.
Vjerujem da sve što se moralo desiti da se desilo s razlogom. i lijepo i ružno.
Vjerujem da je svakome sudbina zapisana tamo negdje gore i da protiv sudbine nemožemo.
Tako je kako je. Sve je to s razlogom.
Ili kako bi rekli ako ti je suđeno nije izgubljeno.
Prije sam se stalno pitala zašto je to moralo biti tako ali da to nije bilo tako ne bi onda kasnije bilo ovako i sve se to vrti u krug. (i sad su upitnici iznad glava)
Počela sam vjerovati da sve ima svoj početak i kraj. I da se krug mora zatvoriti. ako se ne zatvori neće se završiti.
Da li to ima sve smisla ne znam ali imam osjećaj da je to tako.

Jednom daaaaavno sam radila “popis” dječaka koji su mi se tijekom mog života sviđali. Večinom je ispalo da su se imena ponavljala. Ok bilo je nekih koji se nisu ponavljala ali je ispadalo da su mi se onda te osobe nekad sviđale pa onda nisu pa opet za par godina kad sam ih srela su mi bili njami.
Možda je to bilo zatvaranje tog kruga? Ne znam.
Tad o tome nisam razmišljala.

Zadnji bivši prije nego je postao bivši, za njega sam mislila da je to to. Da je on onaj s kim ću provest ostatak života i da je to to.
No to nije bilo to. Kasnije kad sam o svim ljubavima ili onima koji su mi se sviđali razmišljala i došla sam do zaključka - joj gle baš kjut,jedan od dečkiju koji mi se sviđao se isto zvao (ok jedno slovo drugačije ali u principu je to to).
I rekoh gle mogao je to biti početak i kraj.
Taj dečko mi se sviđao kad sam išla u osnovnu i bio je prvi u kojeg sam bila zaljubljena.
Ne,ipak nije.
Moja prva velika ljubav (za koju se ja sjećam ako izostavimo navodnu zaljubljenost u jednog dečka kada sam imala godinu i pol-po pričanjima Glavne) je bio jedan bratov prijatelj.
Imala sam kojih 6 godina i bila sam jaaaaaaako zaljubljena u njega.
Ne sjećam se ali navodno sam jednog dana zaustavila doktoricu na cesti i rekla joj da me jako boli srce nakon što me pitala kako sam.
Žena se odmah uspaničarila jer ja sam bila samo dijete.
Pitala me gdje me boli i ja sam joj pokazala na srce.
Žena je malo razmislila i pitala me da li sam ja možda zaljubljena. Na to sam joj ja samo kimnula potvrdno.
Ona je pozvala moju mamu da dođe po mene i rekla joj što je bilo.
Svi su mi se doma smijali ali meni nije bilo smiješno.
On je dolazio k Velikome na igranje i ja sam svom silom htjela biti kod njih u sobi i igrat se s njima.
Naravno, ja sam bila mala dosada koja je stalno i samo smetala i tjerali su me iz sobe.
Nemoram ni pričat da je moj Najdraži mu rekao “Pazi se dečec da jednog dana nebuš kucal na vrata i zvao Tibicu van. A onda bum ti ja rekel a-a nema ništ. Tjeral si ju kad je bila mala sad nemože!”
Tog dečka nisam godinama vidjela. I onda jednog dana sa Glavnom u gradu naletim na njega. On me odmjerio od glave do peta i rekao kako sam izrasla u lijepu djevojku. Bilo je to kojih 10-ak godina nakon tog famoznog tjeranja iz sobe.
Glavna se samo nasmijala i pitala ga kaj je zaboravio kaj mu je Najdraži rekao-nema ništ dečec, tjeral si ju.
Svi su se smijali a meni naravno nije bilo smiješno. Meni je bilo neugodnjak jer sam se sjećala kolko sam bila luda za njim. Malo blesavo dijete.

Trenutno mi misli zaokuplja jedan dječak. Nije ono da mi je napet u “ljubavnom” smislu. Ne, nije. Ali mi je jako interesantan u psihičkom smislu. Interesantan mi je za razgovor. Nije ko svi ostali koje znam. Imam osjećaj da bi s njim mogla pričat i pričat. Ono nevezano i o svemu i svačemu.
Zaokuplja mi misli ali svijesna sam da od toga nema ničega jer sam sama tako odlučila. Ima više razloga.
I Sunce me moje zeza da se odlučim. I rekoh ma ne,nije to to. Psihički zanimljiv ali daleko od dostižnog.
I sve bi bilo ok da se nisam sjetila svog kruga.
On bi mogao biti kraj. Ako postoji taj krug i ako kraj mora biti kao početak, on bi mogao biti taj kraj. Imena se slažu.
No možda se sudbina ipak ne igra na taj način.