Noćne more....

Probudila sam se oko pola 6. Teško sam disala. Plitko i ubrzano.Srce je luđački tuklo.
Sanjala sam...prošlost, svoje demone, ono što me još proganja a nikako da nađem izlaza, da pobjegnem, da se riješim toga.
Bol u trbuhu bila je sve jača i jača. Hvatala sam zrak i previjala se od bolova.
Sjela sam u krevetu. Scene iz snova samo se mi se vrtile u mislima. Kako da se toga riješim? Zašto me to još proganja?
Suze su samo počele ići. Osjećala sam se jadno i potišteno.
Disanje još nisam uspjela unormalizirati.
Mrzim samu sebe. Mrzim sve.

Ponovno sam legla u krevet.pokušat ću još malo odspavati. Možda se smirim.
Osjećam kako lagano tonem u san ali niti spavam niti sam budna. Teško dišem.
Osjećam da mi mozak radi sto na sat, preokrećem snove, tražim riješenja a u biti samo se pitanja “zašto?” pojavljuju.
Ne znam kako da izađem iz tog košmara. Mislila sam da sam zatvorila vrata ali podsvjest mi i dalje ne da mira.
Disanje se opet ubrzava, srce tuče, hvatam zrak...budim se..povraća mi se...užasno sam uznemirena.
Panično več hvatam zrak....tražim Čupavca,dragam ga, to me smiruje....
Započeo je novi dan....kad sam budna lakše je...podsvjest me ne zamara...što će biti kad ponovno legnem?
Razmišljat ću o tome kasnije....