Kravice ne mogu letjeti....

HAIKU SONG

One day, I looked up in the sky.
A bird came by and shit into my eye.
I didn’t laugh. I didn’t cry.
I was just happy that cows can’t fly.


Ja se osjećam ko da me je kravica pu-pupnula.
Ptičica bi bila preblaga.

Voljela bih kad bih se mogla isključiti barem na 24 sata i doživjet taj spokoj, neznanje i „sve-mi-je-ravno“ fazu i ne žifcirat se oko luposti i oko glupih ljudi i oko svega što me žifcira a vjerujte mene jako puno tog žifcira.
Voljela bih samo na jedan dan ne slušati gluposti oko sebe, samo jedan dan ne saznati o pretučenim ljudima nasred ceste usred bijelog dana usred države koja ima tako fenomenalno pravosuđe i u kojoj naravno nema kriminala, mafije ili korumpiranih dužnosnika.
Voljela bih samo jedan dan ne slušati o poskupljenju benzina,vode koju btw. plaćamo kao da nas ima barem 10-oro a ima nas 3 i ijetko smo doma i malo vode trošimo ali eto nisu svi stanari priavljeni i negdje curi a vodo-firmu zaboli jelte šta za nas sitne potrošaće, poskupljenje struje koja neće poskupit 50 već 20 % i time se netko hvali a netko drugi im odgovara da su se oni pu-pupnuli (joj što sam sretna što se osjećam samo ko da me kravica pu-pupnula).
Voljela bih samo na jedan dan ne osjećat se kao građanin ne drugog nego nekom 55 reda koji mora sve čekati da se obavi barem 2 tjedna jer oni koji obavljaju ne shvaćaju da sam ja (i meni slični) ta zbog kojih su oni tu i da nisam ja njihova budala i da ako žele moje nofce trebaju se počet ponašat kao da sam u najmanju ruku mala V.I.P. osoba a ne kao da sam ja tu zbog njih i da će oni to napraviti kad se njima prohtje. A u biti zašto i ne bi kad im se sve to dozvoljava!? Fenomenalan tržišni zakon....
Voljela bih na samo jedan dan ne razmišljati o svim onim bolesnicima koji žive u mojem susjedstvu i koji bacaju staklene boce na aute ali eto ništa im se ne može, koji imaju opasne pse koji slobodno šeću naseljem i napadaju ljude ali to je sasvim ok jer vlasnik je lokalni šerif i njemu nitko ništ neće(oni sa početka posta koji rade u fenomenalnom pravosuđu rade fenomenalan posao) ali on se nasnimava po TV-u i žali se na brutalnosti prema njemu.
Voljela bih kad bi samo jedan dan, samo 24 sata bila sva pinki i kad bi cvijeće fino mirišalo, muzika bila vesela, dan sunčan a ja sretna i bez ijednog problema.

U zadne vrijeme muku mučim sa bankama, trgovcima, nesposobnjakovićima koji misle da je "Dobar dan" vrhunac pristojnosti koju moraju imati prema klijentu.
Svaki dan trčim na posao bakćem se glupostima, trčim doma, trčim po gradu obaviti 1001 stvar potrebnu za papirologiju koja tek slijedi i pitam se da li mi je to trebalo?

Sanjam o jednom mirnom danu,nalik onome u Trumanovom show-u.
Do tada ću samo gledati u nebo i nadat se da je najgora stvar koja mi se može desit da me ptičica pu-pupne a da je najbolja stvar što kravice ipak ne mogu letjet.
Ili mogu li?