To će biti taj dan...dan D!

Ujutro smo se morali ranije dignuti kako bi obavili šetnju prije odlasku vetu.
Operacija je sa večernjeg termina pomaknuta na jutarnji. Nervoza je u meni rasla svakog trenutka a znala sam da to nije dobro jer će i Čupavac to osjetiti.
Morali smo obaviti šetnju kako bi se Čupavac izmorio i kako bi se “ispraznio” za operaciju.

Dan je bio predivan. Strpala sam ga u auto i odvela na Bundek-našu malo oazu mira.
Prošetali smo puni krug i nakon sat vremena krenuli doma pa vetu.

U 10 smo stigli kod veta.
Izvadio mu je krv i stavio na analizu. Trebali smo čekati pola sata da vidimo da li mali ide ili ne na operaciju. Minute su prolazile jaako sporo a Čupavac je postao sve nemirniji i nemirniji.
pokušavao je pobjeć van iz ambulante, njškom je nabijao vrata, skrivao se ispod stolice...
Več je kod vađenja krvi izmaknuo capicu pa su mu morali drugu capu brijati i pikati.
Oko pol 11 vet je došao sa rezultatima.
“Krvna slika nije idealna ali ja bih ga svejedno operirao. U biti samo bijela krvna zrnca su mu povišena a sve ostalo je ok. Bubrezi su ok, jetra je ok, CK je ok, pluća su ok..”
“A CK je ok? super, pa što god taj CK bio..”
“Sorry to znači da je srce ok. Ako si za ja bi mu sad dao injekciju za uspavljivanje pa možemo početi.”
“Mislili ste za spavanje, anesteziju a ne uspavljivanje”
“(smješak) da mislio sam da bi ga sad anestezirao”.

Čupavca sam odnjela u ordinaciju gdje je dobio jednu konjsku u butić i zatim sam ga spustila na pod na strunjaču da zaspi.
Dobila sam zabranu pričanja (JA-O! jadna ja!) da se nebi mališa mučio da ostane budan.
Mogla sam ga samo dragati.
Čučnula sam pokraj njega i mazila ga. Polako ga je anastezija počela primati. No on se nije dao.
Mahao je glavom lijevo desno kao onaj psić na zadnjem staklu u autu kojem se glava trese dok se vozite.
Desna prednja capa mu je lagano pokleknula ali on se nije dao.
Nakon 15 minuta mahanja glavom došao je vet pogledao ga i prošaptao “Isuse,koji je to borac!”.
Dao mu je još jednu injekciju i otišao.
Nisam znala da li bi se plakala ili smijala. Smješno je izgledao kako se borio protiv toga da zaspi.
Bilo mi ga je žao i čitavo vrijeme sam u sebi govorila daj zaspi da što prije bude gotova operacija, nemoj se mućit.
Glava je napokon klonula ali oči su dalje išle ljevo desno.
Nakon cirka 30 minuta od prve injekcije mališa je napokon zaspao.
Vet ga je uzeo na ruke odveo u operacijsku salu i rekao mi da dođem u 12 po njega.
Izašla sam van iz ambulante i bila tak jadna. Ostavljam najdraže stvorenje u životu samog i odlazim do pet shopa kupit mu hrpetinu slatkiša i igračka kza nagradu kad se probudi.

U staklenim vratim a sam vidjela veta kako sjedi za stolom. Pozdravila sam ali nije bilo odzdrava. Nije niti došao do mene.
Čekala sam 2-3 minute. Ništa.
Naginjem se u sobu i pitam :” Da li je moj pas živ????”
“Da, zašto nebi bio?”
Vidim Čupavca kako mirno spava na strunjači.
Operacija je obavljena, sve je super prošlo, očistili su mu i zube.
Mogu ga uzet doma i kažu mi nek ga pustim da se sam probudi. Nek mu nedajem vode ili hrane dok sam ne traži.
Bit će malo dezorijentiran na početku ali nek se ne brinem.
Stavljamo ga u auto i polako bježim doma.

Ne znam da li da se smijem ili plaćem-sve je prošlo ok, mali je pored mene i sve će biti ok.
Samo nek se oporavi što prije.....