Ba-Ba Land

Htjela sam vam se već jučer javiti ali bila sam preeeeeeeeeumorna I nekak mi se nije dao doživljaj kvariti buljenjem u monitor.
Evo ovaj vikend sam napokon provela van ZGB-a i to jaaaaaaaaaako dobro!
U petak sam spakirala svoj ruksak sa vrlo nužnim stvarčicama tipa krema za sunčanje, labelo sa SP15,ručnika dva, kratke hlaćice i badići i isčekivala jutro.
U 6 je budilica zazvonila, trk u kupaonu, ubacivanje još par stvarčica u ruksak i ja i Bigi smo krenuli!!!!!
Sat i pol vožnje kolko su nam rekli da ima do našeg odredišta se pretvorio u gotovo 2,5 sata ali isplatilo se.
Oko 20 do 10 smo napokon prešli granu i ušli u Ba-Ba Land i krenuli u pravu pustolovinu-RAFTING!! Da, da dobro ste vidjeli RAFTING!
Bilo je FENOMENALNO!!!
Oko 10-ke smo stigli u mjestašce na Uni gdje smo se trebali skupiti i od kud smo krenuli dalje.
Prvo bus koji nas je vozio do polazne točke je bio....eh sad ak vam kažem da je rulja pjevala pjesme iz filma “ko to tamo peva?” mislim da će vam sve biti jasno ;))
Vozača smo bodrili da može on i u drugu prebaciti no nekak nas i nije doživljavao. Nakon 2 i nešt sata ( gle isto su nam obečali sat i pol) vožnje po okolici Bihaća došli smo napokon na start. Iz busa se trčalo van ne zbog oduševljenja, ekstaze zbog raftinga neg zbog pražnjenja mjehura opterećenog svim onim pivama koje su se uspjele strusiti u dva sata a vjerujte da je broj bio popriličan(bio je to pijani rafting za neke;)
Jedini problem kod istrčavanja je bio a di to obaviti?? Ajd muški su trebali sam izaći iz busa i to je bilo to ali cure su ipak trebale mali zaklon a u travurdi do struka i pitanju “a ima li tu negdje mina? “ i nije bilo baš lako se olakšati.
Pokupili smo odjela za raft-strgana na nekoliko mjesta, prevelika/premala par brojeva, kacige, prsluke, našli si skippera i krenuli. Prvih 15-ak metara(uzmi dodaj 100-200) smo veslali sam da osjetimo Unu, a onda smo se iskrcali opet na obalu jer je ispred nas bio ne slap nego SLAPČINA s koje se nitko ne spušta.
Skipperi su nas tam sve iskrcali a oni su išli bacat čamce sa slapa dolje. Usput su i oni skakali a tog slapa i naravno frajerisali se (hahaha koji izraz) pred sveopćom žemskom publikom koja je uzdisala, jecala, cvilila, skvičala, pljeskala....muški su samo komentirali “svaka im čast”...
Realno gledano sa tog slapa se nebi spustila ni da mi život ovisi o tome!nekak mi i nije gušt se baciti sa 20-ak metara stijene u nepoznato gdje ti je sa lijeve strane jedan greben a sa desne njih nekoliko.
Mi smo se spuštali sa strane po nekim kvazi stepenicama koje samo što se nisu raspale.
Nakon ponovnog ulaska u čamac krenuli smo napokon u pravu pustolovinu.
Prvi slap odmah nakon par metara, skipper viče da je taj slap opasan jer na njemu svi ispadaju i da se dobro držimo. Prošli smo ga bez frke uz malo vrištanja(ma nisam ja, ziher...khm khm...) Oduševljenje i adrenalin je rastao! Nakon tog prvog slapa svi smo bili nabrijani na dalje.
Drugi slap nije bio tak veliki a ni tak “opasan” ali je uspješno savladan ;)
Sve u svemu staza je bila duga oko 15 km( ma ziher je bila duža jer smo veslali 4 sata!) sa ne previše brzaca i slapova i virova-bar ne onolko kolko sam ja htjela!
Najbolji dio je bio kad su se svi počeli špricati.
Una i nije baš najtoplija rijeka i baš i nisam imala neke volje bacit se u nju i plivat(možda sam se zato i tak čvrsto s nogama zakačila za čamac i pokušala balansirat kak spada) ali od početka do kraja « utrke » sam bila skroz mokra !!!
Naime svima je bilo guba se polijevati i špricat. Prvo je moj čamac samo gledao druge kako se međusobno polijevaju a onda kad smo prolazili pokraj prvog čamca jedan iz čamca se samo okrenuo prema ostalima, nasmijao se i krenuo !!!! Zalili smo drugi čamac skroz na skroz, naravno i oni nas a skipper je samo vkao “ VESLAJ, VESLAJ!!!!”.
Kad smo mi počeli veslat skipper ih je nastavio “prat”-kak ih je tek on okupao!!! Ma mokri miševi su golaguza za njih!!!! Mislim da smo ih mogli cijedit kompletne-ili kak bih ja to rekla zažmikati!
A valjda sam se jedno 3-4 puta uspjela kompletno osušit i ponovno kompletno smočiti! Taman kad se osušiš opet neko iz grupe počne špricati i sve ovonanovo:))))
Imali smo 3 pauze od veslanja-jednu koju smo iskoristili za točenje izvorske vode u boce, drugu da malo odahnemo na nekom “otočiću” i treću da gledamo hrabre kako se penju na željeznički most i skaču s visine a valjda 10-ak 15-ak m u prehladnu Unu.
Uglavnom da skratim priču pred kraj smo imali dosta veslanja, nije bilo struje pa smo morali dobro upregnuti, pa su onda napokon došli zadnji slapovi, jača struja i virovi. Tu smo morali i posljednje atome snage isčupat iz petnih žila da savladamo slapove jer su to navodno najopasniji slapovi bili nakojima su neki ljudi i poginuli (srećom pa smo tek to saznali nakon rafta).
Borili smo se sa strujom, ušli na slap pod pravim kutom i GOTOVI!!!!!!!!
Odvalili smo 15 km, 4 sata veslanja bez ijednog pada u vodu, bez povreda, malo smrznuti ali i više nego zadovoljni svojim “postignućem”!!!!!!!
Gladni ko vukovi, mokri ko miševi, umorni ko zagrebački lijenjivci ali zadovoljni!
Navečer je bio super tulum a drugi dan povratak u ZGB iz Ba-Ba Landa.
Prešli smo Ba-Ba granicu i nakon par metara na teritorijalnim cestama RH čuli smo na radiu “back to life, back to reality, back to the here and now...”…