Gdje je granica i osmijeh na lice....

Plavuša me neki dan pitao ‘ko me to progoni u snovima. Rekoh mu da nije važno no on je ipak “inzistirao” da mu kažem jer ako sam svima mogla reči na blogu mogu mu onda reči. OK ono što su svi na blogu saznali sazno je i on i to je bilo to što sam htjela da se sazna ali Plavuši to nije bilo dovoljno. Na kraju sam mu ipak rekla čist da “smirim situaciju” ili vam da ne slušam cijeli dan to pitanje;)

No evo upravo me je to zabrinulo. Sad više nemam pojma šta bih mogla a šta ne pisat na blogu. Ako nešt napišem što je preintimno da li će se Plavuša uvrijediti? Ako napišem neke “maštarije” da li će htjeti sve to znat u detalje?Ako se neka meni bliska osoba preozna u blogu hoće li se ljutiti?
U biti gdje je granica za pisanje i tko ju postavlja?
Mislim si moj je blog pa mogu valjda pisat šta želim ali opet OK ak njega (Plavušu) spominjem unutra možda mu se neće baš sve svidjeti. No kako da znam kako će netko od spomenutih (oni koji se prepoznaju) reagirati?
Ili npr. ak napišem da su mi oni dani u mjesecu i da pi*dim da li će to biti malo preveliko otkrivanje intime? Ak napišem da mi hormoni divljaju i da bi najrađe Plavušu sad "napastvovala" da li će to biti prevulgarno za “nevini” blog? Nemam pojma....morat ću očito to ispitati....

Kak sam danas? Hmmmm...je*ežljivo bih ja rekla....
U svim pogledima.
Čudan dan....no ja sam vesela...slušam si mjuzu, klimam glavom u ritmu i pokušavam završiti jedan poslić.
Nekak je baš ok na poslu pa sam i ja smirenija.

Jučer sam razmišljala kak bi danas mogla pisati o osmjehu i kako se natjerat staviti jedan na lice. U mom slučaju teško. Recimo nekim ljudima je dovoljno da ujutro se pogledaju u ogeldalo i kažu da će im taj dan biti dobar i da osmjeh treba biti na licu. Ja nisam jedna od njih! Nekad sam možda i bila no ne sjećam se više.
Ja kad se pogledam ujutro u ogledalo ja vidim mrguda. Kad se pokušam osmjehnut to je ko da pokušavate gladnog uvjeriti da je potpuno sit.Kad napokon uspijem izmamit osmjeh na lice u očima se vidi neka tuga. Ja sam Tugimir Mrgudić! (evo sama sebi se sad smijem na ovo TM;)))))) dobro je kad mogu sama sebe nasmijati!)
No svejedno tu i tam se i meni desi da se smiješkam. Ne često(pogotovo ne u zadnje vrijeme) ali eto sranja se događaju(shit happened and it happened to me).
Danas mi je smiješak na lice izazvao jedan telefonski poziv. Ugodan razgovor i smiješak je tu.
Kasnije mi ga je izazvla jedna vijest....nekak mi je dobar dan...
Onda mail kojim mi je Sunce moje malo postavilo pitanjce koje me je oduševilo i eto razglabamo sad o toj “problematici”.
Ponekad mi smiješak izazove sunčani dan...obožavam sunce i toplinu...mogla bih satima stajati na istom mjestu lica dignutog prema suncu, čvrsto zatvorenih očiju i raširenih ruku uživat u suncu ko malo dijete.
Ponekad mi osmijeh izazove malo čupavo stvorenje od pliša koje sjedi na mom krevetu i kojeg grlim kad mi je teško.
Ponekad mi osmijeh izazove neka bezeveze situacija, neki miris, neki cvijet.....nešto sasvim nebitno ali meni opet tako......
Možda ipak nisam skroz mrgudna....možda je samo takav mi horoskop u zadnje vrijeme.
Možda mi samo treba malo odmora, malo ljubavi,malo vremena za mene i osmjeh će biti na licu....možda mi samo treba da se sjetim onih trenutaka i sve će biti :)))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))

Eto mislila sam da neću moći pisat o osmjehu jer mi se neće desiti...prevarila sam se...baš mi je drago:))))