Radovan Marčić: Hrvati općenito jako malo znaju, pa i o hrani / Novi list - Pravi datiranje
ponedjeljak , 24.12.2018.Svezak 14
Click here: Radovan Marčić: Hrvati općenito jako malo znaju, pa i o hrani / Novi list
Planirali smo i urediti dio s boksovima u kojima bismo zainteresiranim vinoljupcima čuvali butelje. U Mutnu rudničkoga okruga' u Srbiji. Zajedno s brojnim činovnicima, koji su također došli iz tih krajeva, ti su obrtnici i trgovci činili u našim gradovima snažne njemačke zajednice u kojima su njegovali stare običaje iz domovine.
Istovremeno, od strane Milicije provođena je represija i počinjeni su brojni zločini nad stanovništvom. U Beočinu u Srijemu 1702 Smičiklas spom.
Sibenski list, 19. ozujka 2015 - Brodu zajedno sa ustašama, noseći šmajser, kao jedan od povjerljivih, hapsio naše drugove, od kojih se neki danas nalaze u jedinici i optužuju ga. To su Bodega Abadia Retuerta sa sjedištem u mjestu Sardon de Duero, i Bodegas Mauro, sa sjedištem u mjestu Tudela de Duero.
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. Ante Starčević Ne nasjedajmo na manipulacije Frljića i sličnih kojima ništa sveto, pa ni život Aleksandre Zec Nedavno je u riječkome HKD teatru izvedena predstava 'Aleksandra Zec' autora Olivera Frljića. Mediji su uporno isticali kako su predstavi nazočili ministrica Zlatar Violić, Milorad Pupovac, Rade Šerbedžija i još niz likova koji u svojim životopisima imaju sive zone za razdoblje trajanja srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku. Već sama ta činjenica pokazuje da se radi o jeftinoj politizaciji smrti jedne djevojčice, dakle najtežega zločina koji ljudska ruka može počiniti. Posebno mi je drago da se Frljić i njegovi ofrljići brinu o sudbinama nevino ubijene djece, to čini svaki moralno ispravan čovjek. Ostaje, međutim, otvoreno i strašno pitanje zašto se ti dežurni dušobrižnici politički prepoznatljiva predznaka ne brinu i o tragičnim sudbinama djece koje su bile cilj udruženoga topništva bivše JNA i naoružanih srpskih civila? Zar su životi te djece manje važni jer su ubijena od spodoba koje su na kapama ponosno nosile crvenu zvijezdu petokraku? Osudu o takvim manipulatorima dječjih stradanja dat će povijest, a da bi se ona mogla objektivno ispisati, treba reći cjelovitu istinu o stradanjima djece. Ne na temelju političke svijesti analitičara, nego temeljenu na evidencijama i dokazanim istinama. A kakve je istina o djeci ubijenoj u srpsko-crnogorskoj agresiji? Posegnimo za nedavno objavljenim podatcima evidencije Glavnoga stožera saniteta RH u Domovinskom ratu u knjizi 'Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku'. Prema podatcima registriranima temeljem identifikacija i obdukcija, do završetka rata 1998. Na žalost, tome broju treba dodati i oko 800 ubijenih ali još nepronađenih civila, među kojima će biti još djece. Isto tako, tome broju treba dodati i djecu koja su poginula poslije rata od pronađenih eksplozivnih naprava, a takvih je bilo više od 50. Naravno da se ti podatci ne mogu naći u našim medijima ni udžbenicima, a njihovo tajenje jedan je od važnih poluga sijanja laži o Domovinskome ratu kao i bezočnome izjednačivanju agresora i žrtve. Istine radi, treba iznijeti sve podatke o stradanjima djece. Od agresorskih granata teško je ranjeno 1184 djece ili 12 posto od svih ranjenih civila! Takve podatke nalazimo samo u analizama najkrvoločnijih ratova, u kojima je agresor uperio topovske cijevi u civilne nastambe, a ne na vojne ciljeve. Protiv manipuliranja Tome u prilog govori i podatak da je od njihovih cijevi ubijeno više civila nego vojnika, a od svih ubijenih civila 47 posto bili su stariji od 60 godina života, a čak 45 posto su bile žene! Treba li snažnijega podatka o genocidnosti agresora? Može li se s takvim podatcima falsificirati povijest? Može, ako ju pišu gubitnici, a to se ne smije dopustiti. Dalja analiza stradanja djece u srpsko-crnogorskoj agresiji pokazuje da je 108 djece ostalo teškim invalidima, preko dvjesto tisuća protjerano ih je s ognjišta, bez jednog roditelja ostalo je 4 285 djece, dok ih je 54 ostalo bez obaju roditelja. U srpskim logorima, prema dostupnim podatcima, bilo je zatočeno 219 djece. Svi ovi strašni podatci ne nalaze niti djelić prostora u medijima ni u udžbenicima i zato se treba pitati je li smrt jednoga djeteta važnija od ostalih? Mala Aleksandra Zec stradala je od bolesna uma, i svakako zaslužuje vječni spomen i opomenu. A što je sa stotinama ubijenih njezinih vršnjaka stradalih od ruke agresora? S tisućama ranjenih, prognanih, deportiranih? O njima ne pišu oni koji nisu prošli katarzu poraženih, kajanje krivaca niti dobili zasluženu kaznu od pobjednika. Jedino je oružje protiv manipuliranja stradanjima najmanjih istina. Koliko god joj je put prema javnosti zapriječen, ona će pobijediti. Do tada, ne nasjedajmo na manipulacije onih kojima ništa, pa ni život djeteta, nije sveto. Mogli bi pisati o tisućama takvih svjedočanstva, o statističkim podacima koje neumoljivo govore da je u Titovoj Jugoslaviji od 1945. Što to vrijedi kada je Hrvatska još uvijek gluha na osudu najvećeg zločinačkog režima u povijesti čovječanstva. I vladari svijeta odrekli su svoga čeda komunizma, tako da je i Europski parlament 2006. Europski parlament je zatražio istragu i osudu svih komunističkih zločina što su prihvatile gotovo sve bivše komunističke zemlje, a danas članice EU Poljska, Rumunjska, Bugarska, itd. Prihvatila je istragu komunističkih zločina i Rusija osnovavši Komisiju za utvrđivanje Staljinovih zločina. Što se u Hrvatskoj događa? Ništa, osim što su komunistički zločinci postali antifašisti. O genocidu i masakru na Bleiburgu i koloni uplašenih nesretnika dugoj pedeset kilometara u slobodnoj Hrvatskoj se dosta pisalo, ali još uvijek istraživački nedovoljno. Kako su na taj zločin gledali njegovi sudionici, britanski časnici, govore dva primjera. Brigadir Scott je u svoj dnevnik 15. Činilo se da se nepovezani zvukovi puščane paljbe razliježu u različitim smjerovima, ali mislim da se radilo samo o junačenju tako dragom Jugoslavenima i, na sreću, po pravilu, sasvim bezazlenom. Primljena zapovjed zloslutne dvoličnosti, tj. Vladimir Bakarić, tada predsjednik Narodne Republike Hrvatske, hvalio kako je engleskom časniku poklonio jedan Packard u znak zahvalnosti što je izručio hrvatsku vojsku komunistima. Svi preživjeli svjedoci živjeli su u strahu, iako su uredno vođeni samo pod brojem, u pismohrani hrvatske emigracije. Krunoslav Draganović napravio je više od stotinjak takvih svjedočanstava i najzaslužniji što su prva istraživanja objavljena u Buenos Airesu pod nazivljem La Tragediade Bleiburg, za koja je ugledni hrvatski publicist Ivo Bogdan napisao opširni predgovor. No kako je dr. Draganović odjednom tajanstveno nestao iz emigracije, tako je Ivo Bogdan na najzvjerskiji način ubijen od strane UDBE 18. U daljnjim istraživanjima sudjelovali su Ivo Rojnica, Franjo Nevestić i dr. Dio svjedočanstva svjedoka br. Kad sam se malo pribrao od trešnje u kamionu, čuo sam viku: 'Neka sađu prva trojca i ostali neka čekaju'. Čim su prvi iskočili, dočekali su ih batinama, palicama, udarcima nogu, lupali su ih po glavi, po licu i u želudac tako okrutno, da nisam više mogao gledati tu strahotu. Nekima su oči iskakale iz raspolovljene lubanje. Među krvnicima bilo je malodobnika od 12 i 15 godina, žena i naoružanih civila. Usupnut ovim strašnim prizorom, nisam odmah ni primjetio jedan jarak od 3 metra duljine i 4 širine, a da mu se nije moglo vidjeti kraj ni s lijeve ni s desne strane. Bio je zatrpan do polovice leševima po trojce svezanih, jednih preko drugih, isprevrtanih, izobličenih, a nekima je manjkala polovica glave, goli. Među krvnicima došaptavanja, ruganje i smijeh. Ozada su ih turali na rub jarka. Tamo su čekali krvnici, naslonjene noge na leševe. Jedan daje nalog: 'Pucaj'. Krvnici pucaju u zatiljak i u isto vrijeme guraju u jarak na druge leševe. Tako su se redom ispražnjavali kamioni dan za danom... Morao sam, s drugom trojicom napuniti pištolj zapovjednika bataljona, Božidara Minića. Punili smo pištolje za njega. On je brojio metke, i navečer je izjavio, da je bio ubio 2040 ljudi. Vidjevši to, politički komesar, Petar Milenković, pohvalio se je da je on bio ubio oko 400 osoba, a njegov zamjenik Petar Kundak je nadodao: 'Moj zapovjedniče, ja ni manje ni više nego dvaput toliko. Tamo se svake godine na prvu nedjelju mjeseca lipnja, pa tako će biti i ove, održava velika spomen misa. Tek što smo obilježili masovne partizanske zločine u Bleiburgu, prisjetit ćemo se i stradanja nevinih Hrvata koje su poklali, brutalno ubili oni koji danas svako malo, kao nedavno u Kumrovcu, obučeni u odore fašističke JNA, i sa kapom na glavi na kojoj vrišti partizanska zvijezda petokraka, isto onakva kakvu su nosili zločinci i agresori tijekom hrvatskog Domovinskoga rata, urlaju o tome da su oni, a ne hrvatski branitelji u Domovinskom ratu stvorili hrvatsku državu. U toj maceljskoj šumi već godinama vlada tišina, muk i užasan strah. Vjeruje se da je tu, nakon križnih putova, našlo smrt oko 12 tisuća ljudi čije se kosti nalaze u oko 130 jama. Blakopokojni kardinal Franjo Kuharić na ovom je mjestu 1991. U vrijeme vladavine Broza, partizanska gamad, a kako ih drugačije nazvati, pedeset je godina šutjela i krila ova grobna mjesta. Samo na lokacijama Ilovec i Lepa Bukva otvorene su 23 jame iz kojih je izvađeno 1. Netko je vrlo brzo potom zaustavio daljnja iskapanja i prekid istraživanja. Gdje su sada razni frljići, čički, pupovci, nobile, fumići, pilseli, teršeliči, mesići, dežulovići, manolići, butkovići, ivančići, kosanovići i drugi, koji se deru, pa čak i prave kazališne predstave, kao taj lažljivi Frljić, bivši dečko Daniele Trbović? Što je s Uskokom i DORH-om kad su u pitanju maceljske žrtve? Što je na kraju krajeva s onim da svaki zločin ima svoga zločinca? U maceljskoj šumi dogodio se strašan zločin koji je naredio Josip Broz Tito. O tome se ne uči u školi, poštovani ministre Jovanoviću, niti se tamo vode školska djeca, kao u Jasenovac, da vide gdje su pretežno, na žalost, i od hrvatskog, a ne samo srpskog noža, stradali brojni nevini Hrvati, žene, djeca, starci, koje su prokletnici nakon što su se predali u Bleiburgu poput životinja tjerali po Sloveniji i Hrvatskoj, da bi ih brutalno ubili u ovoj šumi. Istraživanja i otkopavanje žrtava na ovoj lokaciji mora se nastaviti. Čak je i jedan Milovan Đilas, 1979. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini strah bio od komunizma. Ali, sad se opet vraćamo na ono što prokleti krvnici i današnji njihovi istomišljenici ne otkrivaju — imena zločinca! Tko je kriv, nitko nije kriv, idemo na stradanje srpske obitelji Zec, kao da su oni i samo oni nevini pobijeni. Dakle, neka nam fašistička gamad, a kako ih drugačije nazvati, odgovori tko je pobio sve te ljudi, a nadležne službe — kad će napokon netko odgovarati? Mediji, na žalost, ne pokazuju vidnije zanimanje za ove strašne zločine, koji su samo nastavak onoga što nam se događalo i početkom devedesetih. Svojedobno je Stjepan Brajdić, koji je preživio Bleiburg i Križni put, koji je početkom kolovoza 1945. Mitrovici, koji je cijelog života moralno-politički nepodoban, postavio i nekoliko zanimljivih pitanja, prije svega toj fašističko-partizanskoj bagri, koja je nakon! Dakle, znate li možda za neki neuništeni grob hrvatskog vojnika NDH, znate li da li je netko odgovarao za zločin uništavanja vojnih groblja i grobova poginulih u vremenu od 1941. Ako tko zna bilo koji odgovor, neka ga pošalje na adresu: Udruga Macelj 1945. Oni su u tvom narodu našli i sljedbenike. Spretni su i lukavi ti pravednici. Dolaze ravno od Lukavoga; kod njega pravdu i pravednost izučiše. Prijevara je njihov cilj, njihova pravda nosi obrazinu. Od svoje lukavosti pravo načiniše, a od svoga prava pravdu za se i za druge. Opominjem te i govorim ti zato: tvoja volja i tvoja snaga jedina su tvoja pravda. I ne priznaj ničiju drugu pravdu. Zato jačaj svoju moć, svoju snagu, jer to je jedina pravda pred kojom se oni klanjaju i od koje bježe. Kada ih potjeraš, vidjet ćeš te lazare kako brzo trče, te salaste trbonje kako dugo mogu gladni biti kada ih utamničiš. Zato ih ne žali, tjeraj te snishodljive varalice što ti sklopljenih ruku i licemjernoga osmijeha dolaze, tjeraj ih preko mora i gora. Sve ih iz svoje zemlje istjeraj zajedno s njihovim svecima i njihovim lažnim bogovima. Oltare im poruši, zatri im svaki trag u svojoj zemlji. Vjera u različite bogove od jednoga naroda pravi više naroda. A onima od njih koji bi htjeli u tvoju zemlju ući, njima koljena prebij, lazarima ih napravi i otpravi u njihove krajeve. Da se više nikad ne vrate. A ti i sam znaš da se tvoji najveći neprijatelji, lukavi Albion i Svrab, najčešće i najspretnije pravednicima prave. Znaj da su to narodi bez savjesti, zato im onemogući boravak u svojoj zemlji. Tobožnji pravednici dolaze k tebi i govore ti kako sva zla iz svijeta hoće ukloniti. O, kakve prijevare, kakve zamke vam spremaju, u kakve zablude vas uvode! Te varalice znaju da to nije moguće, a oni od tvojih koji im vjeruju su budale. Jer čovjek je biće iskušenja. Ne daj da te zavode i vode varalice i budale. U svijetu opstoje tri vrste zla: fizičko, moralno i metafizičko. Ukloniti fizičko zlo značilo bi čovjeku oduzeti i dušu i tijelo. Od kojih mu patnja, ali i uživanje života dolazi. A oni su u istoj kutiji i ne idu jedna bez drugoga. Bez njih bi čovjeku život bljutav bio. Ukloniti moralno zlo od čovjeka značilo bi od njega napraviti sveca. Onoga što ne prekrši nijedno pravilo, onoga što u svom odricanju od života ništa od života ne iskuša i ne ispita. Značilo bi od čovjeka napraviti krjeposnoga mrtvaca. O, teške li prijevare i zablude! A metafizičko je zlo negativna strana bitka, bez koje nema ni pozitivne. Zato vidite kako vas ti navodni pravednici varaju, kako vas zaluđuju. Za otkup grijeha svijeta oni ne za sebe, nego za tebe osnivaju međunarodne sudove. Ti bi svojom krvlju pred pravdom trebao otkupiti njihova razbojstva i zločine. Oni su bezbožnici, jer kad bi to bilo moguće, onda vam Otkupitelj ničemu ne bi služio. Krist je otkupio čovjeka za sve metafizičko zlo što ga počini do Krista. Ali čovjek to zlo i dalje čini i na svakome je pojedinačno da se za nj otkupi. Jer zlo je dijelom bitka, dijelom povijesti. Ono se nastoji ozbiljiti, odjeloviti se u svijetu i ozbiljuje se. Protiv njega rabite mač i vrlinu. To je vaša pravednost, zlo bježi jedino pred njima, jedino se njih plaši. No, tvoji pismoznanci prihvaćaju takvu, strančevu, pravdu gospodara svijeta i njome te žrtvuju. Oni tvoje junake i pravednike šalju u Haag iako znaju da su pravednici i nedužni i da tamo pravdu neće zaslužiti. Pače, i kad po haškom zakonu zakonito postupaju oni su nepravedni, jer su im takvi zakoni; oni nisu nepristrani, da ne govorimo o tome da nikad i nisu nepristrani. Zato, jačajte se, povećavajte svoju snagu da ne budete poraženi jer, doklegod budeš slab i kadgod budeš poražen bit ćeš i zločinac. Bez obzira na pravdu i pravednost. Kad osvajači svijeta biraju žrtve, biraju ih po kriteriju isplativosti, gdje će plijen biti najizdašniji, ali i po tome tko je najslabiji, najbespomoćniji. Iscrpljen sankcijama s genocidnim posljedicama. Treba očekivati da sljedeća žrtva bude Iran, gdje je također u izgledu bogati plijen, ali i država koja još nema oružje za masovno uništenje nuklearno oružje , a tek onda Sjeverna Koreja, i to zato jer je siromašna, a ima oružje za masovno uništenje koje može upotrijebiti u obrani. Pristajući na razoružanje po kriteriju NATO-a, vi ste svoju državu, turistički i ekološki atraktivnu, doveli u stanje lake i poželjne žrtve. Vi još niste shvatili da su zabrana nabave oružja i druge sankcije, nametnute od gospodara svijeta u Patriotskom ratu, imale genocidne ciljeve, da ste se samo vještinom i sposobnošću Drugoga i ministra Hojka Šuška spasili od totalnoga uništenja. I ne samo da ćeš biti zločinac, nego ćeš agresoru na svoju državu i narod morati i plaćati odštetu za to što te je razarao i pri tome imao troškove i ljudske gubitke. Zar ne znaš za primjere iz stare i novije povijesti? Zar nisu Vijetnamci morali SAD-u platiti ogromne odštete jer su napadači prikazani kao žrtve, zar nisu Irokezi također morali prepustiti im zemlju zato što su imali troškove pri nasilnom tjeranju s njihove zemlje, zar Kinezi nisu morali platiti odštetu zbog Boksačkog ustanka, a Haiti Francuskoj 1825. Za svaki ispaljeni metak u Kravatana tražili su naknadu, odštetu od tri dinara. S druge strane, iako je Međunarodni sud presudio da SAD ima platiti odštete za velika razaranja što su ih proizveli 1980-tih godina agresijom na Nikaragvu, a zatim to potvrdili i Vijeće sigurnosti i Opća skupština OUN, SAD - ne obazirući se na sve te svjetske instancije - nikada nije platio nikakvu odštetu. Sila ima svoje pravo. Zar ste vi dobili kakvu odštetu od Svraba i Karadaga iako ste bili žrtve agresije? Pače, vi njima plaćate odštetu popravljajući im kuće i dajući im druge vidove odštete. Ako vas sud u Haagu izjednači da ste se međusobno razarali - nećete dobiti nikakvu odštetu. Zato jer su pobjednik i oštećenik oni za koga gospodari svijeta kažu da je oštećenik, a ne onaj tko stvarno jest. O, nedužni narode kravatanski! Ne daj se u ruke tuđe pravde. Jer čovjek je nesavršeno biće i nije gospodar pravde. On nije sposoban uspostaviti pravdu na zemlji; on uvijek uspostavlja samo svoju pravdu. A naročito pravdu političku, koja je posve relativna jer je to pravda jačega, pravda sile. Sjeti se pravde što ti je nametaše Albion, Karlovi sinovi i Indijanocidija koja je Albionu poslušna. Čovjek je nesavršeno biće, biće dobra i zla, a u politici upravo zlom najčešće i postiže svoje ciljeve. On i dobro i pravdu okreću u zlo radi koristi svoje. A vi od sebe tražite nebesku pravdu! Onu što vam je nametnuše vaši neprijatelji, a vaši pismoznanci prihvatiše i među vama je šire i opravdavaju! Zar ne vidjeste kako ne dopustiše da se sudi njihovoj vojsci, vojsci pod njihovim zapovjedništvom i za najgnusnije zločine što ih počiniše prema vašem narodu? Za silovanja i žena i muškarca i djece i odraslih i starih? A trebali su donijeti mir za Patriotskog rata SFOR, KFOR i dr. Međutim, nebeskom se pravdom ne postižu politički ciljevi na zemlji. Tko vjeruje i slijedi tu pravdu na zemlji, ona od njega nužno pravi žrtvu. Plemenito je slijediti tu evanđeosku pravdu, ali na žalost i štetno. Naročito podmukli pismoznanci i drugi unutarnji neprijatelji od tebe traže takvu pravdu. Jer ti žele propast. U svakom sporu, pa tako i u Patriotskom ratu oni tebe nalaze krivim. Prepoznaj ih i obračunaj se s njima, inače ćeš propasti. Poslije ovoga opominjućega govora Prorokovođa bi umoran. Ta, nije ni čudno s obzirom na njegovu starost. Odluči sutra nastaviti govor. Podiže ruke u vis, raširi ih narodu na pozdrav i odu i on i narod na odmor. Tako bi i prođe i trideset prvi dan učenja Ispravnoga puta. BOJKOT RASISTIČKOG SVJETSKOG NOGOMETNOG PRVENSTVA Ovo što se desilo našem Josipu Joe Šimuniću je nešto prestrašno. Sa tim pozdravom, ZA DOM SPREMNI! Tako je bilo i 1941. Naime, jedni su vršili pokolj sveg nesrpskog i nepravoslavnog življa — Srbi, a komunisti-partizani tj. Prije nego što su stigli među osam tisuća masakriranih Hrvata i katolika i još više muslimana nalazile su se četiri časne sestre koje su prije koju godinu uzdignute na čast oltara poznate kao bl. Jurini Crnci su došli po prvi put na tu povijesnu granicu Domovine Hrvata nakon tisuću godina. I nisu je htjeli prijeći jer tamo nije Domovina nego nečija Otadžbina. Takvo obećanje, tada niti jedan narod u Europi odnosno u kršćanskom svijetu, nije dao. Niti Angli ni Sasi ni Franci ni Gali ni Germani. Ni danas, tisuću godina nakon toga obećanja, niti jedan narod na svijetu, a pogotovo u Europi nema tu snagu niti odvažnost koji proizlaze iz morala, pa niti tako razvijenu svijest o nasljedovanju Krista da bi se usudio dati takvo obećanje. Ni Englezi Britanci , ni Francuzi ni Talijani ni Njemci, ni Portugalci, ni Nizozemci ni Belgijanci ni Austrijanci itd.. Upravo to nekima od njih omogućuje rasističko i šovinističko djelovanje u Europi i izvan nje. Provala u zemlju drugih naroda i ubijanje njegovih pripadnika tj. Ništa od ovoga navedenoga Hrvati nikada u svome opstojanju na zemlji nisu učinili. Štoviše, gotovo 900 godina živili su kao robovi u svojoj domovini okupiranoj od više stranih vladara, a time, prema gornjemu, i rasističkih naroda. No i danas je domovina Hrvata djelomično okupirana, a u Republici Bosni i Hercegovini, kolijevci i srcu Hrvata, Hrvati nemaju mira niti danas. Čak štoviše, jedan anglosaksonac-američki građanin im je indirektno, po jednom kardinalu, zaprijetio istrjebljenjem. Iz gore navedenoga jasno je da pridjeljivanje rasizma i šovinizma Hrvatima na bilo kojem području ljudskog djelovanja, a od ispada Britanskog premijera posebno intenzivno na nogometnom, predstavlja ništa drugo nego duševni teror engl. Odnosno to je mentalno rasističko orgijanje po duši Hrvata od strane upravo najvećih rasista i šovinista kako bi prikrili svoje stvarne namjere, jer nogomet je danas veliki posao, a tek onda malo sport. A najveća namjera ovih dana, sredina svibnja je sasvim jasna najvećih rasista prema Hrvatima je skretanje pozornosti sa isključive odgovornosti Engleza-Britanaca tj. Britanske-Engleske okrunjene glave, jer je vrhovni zapovjednik britanske-engleske vojske, sa holokausta nad Hrvatima učinjenog pred kraj 2. Neki taj holokaust, istrjebljenje Hrvata, svode na ratni zločin. No taj ratni zločin ne zastarjeva. Jedan od tih ratnih zločinaca je kasnije postao Britanski premijer, valjda kao nagrada za dobro služenje kruni. Stoga je očita namjera Britanskog premijera zaštita Britanske-Engleske okrunjene glave od kaznenog progona i dosuđene za ovu priliku i više nego opravdane smrtne kazne ili u najmanju ruku,... Taj kazneni progon, pošto je Hrvatska članice Europske unije je realan. U stvari pitanje je zašto nije pokrenut? Kako se kazneni progon i uhićenje te britanske-engleske okrunjene glave ne bi desio očito je potrebno izvršiti neko skretanje pozornosti. Tu svrhu ima rasističko mentalno orgijanje nad Hrvatima kako bi se žrtva holokausta lažno okrivila i tako opravdalo istrebljenje Hrvata te izbjeglo kažnjavanje najodgovornijih. Rasizam prema Hrvatima u nogometnoj djelatnosti započeo je ispadom, pridjeljivanje rasizma Hrvatima, britanskog premijera, u to vrijeme Gordona Browna, zajedno sa crnim nogometašem mislim da se zvao Rio Ferdinand? Desilo se to zbog negodovanja navijača na nogometnoj utakmici Hrvatska-Engleska. Takav beznačajan događaj, a takav ispad! Tasj ispad je zbog svega gore navedenoga ništa drugo nego rasističko mentalno orgijanje. To negodovanje hrvatskih navijača koje neki novinari nazivaju hukanje i pridjeljuju ga, skupa s Britancima-Englezima, nama kao čin rasizma. Koja je razlika između negodovanja Hrvata i hukanja drugih, za ovaj slučaj uzmimo Engleze? Iz gore u tekstu navedenoga sasvim je očito zašto takvo negodovanje hrvatskih i nikojih drugih navijača u svijetu, a napose u Europi, NE može biti ništa drugo nego negodovanje niti mu smije, ponavljam: niti mu smije, biti pridijeljen rasizam. Pogotovo ne od Britanskog premijera koji je u službi britanske-engleske okrunjene glave pa niti od ne znam kako crnog nogometaša. Također iz gornjeg dijela ovoga teksta može se dokučiti zašto hukanje u Engleza nije samo negodovanje nego je hukanje kojemu se mirne duše može pridijeliti rasizam. Da to bude očito neka se taj engleski crni nogometaš priupita odakle on tako crn među tako bijelim englezima? Preciznije, Neka pita britansku okrunjenu glavu o odnosima između njegovih praočeva u Africi i njihovih praočeva, okrunjenih glava? Samo kao napomena: već više stotina godina britanske okrunjene glave napadaju i vode ratove prema drugim narodima na svim kontinentima, odvode ih u roblje i pljačkaju njihova blaga i prirodna bogatstva. I onda izađe u medijima kako se tadašnji izbornik Slaven Bilić, s pravnom diplomom u ruci, čak i nakon Bleiburga i križnoga puta, divi Englezima-Britancima i nj. Posebno napominjem da je u V. Tu vjersku diskriminaciju provode upravo Britanska okrunjena glava i Britanski premijer. A iz te vjerske proistječe i rasna diskriminacija prema Hrvatima katolicima. Unatoč tome, veliki vjernici, katolici, tada najpoznatiji i najistaknutiji u novinama i dr. Nažalost, naši tadašnji nogometni djelatnici, a prije svega Predsjednik Vlade i Predsjednik Republike Hrvatske učinili su težak propust jer nisu ništa poduzeli. A da makar i jedan Englez baci makar dio kore od banane prema nekom crncu to jest rasizam. Zlostavljanje Hrvata u nogometu, mentalno rasističko orgijanje, nastavljeno je na Eurposkom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini. Prema pisanju novinara Michel Platini, predsjednik UEFA-e, je odredio da će Hrvati biti kažnjeni za izgred paljenje baklje , a da Poljska policija nije objavila rezultate svoje istrage. U tom trenutku to je bio čisti rasizam iako je bilo očito da je baklja zapaljena među hrvatskim navijačima. Ubrzo je Poljska policija izvijestila da je baklju zapalio Rus obučen u prepoznatljivu hrvatsku navijačku majicu. Time se razotkrilo ono što se trebalo i pretpostaviti: podmetanje Hrvatima na velikoj poslovnoj!! Nakon toga nije uslijedila ponizna isprika predsjednika UEFA-e Francuza Platinija, a što nalaže red, kućni odgoj i kulturna profinjenost kojom se Francuzi tako hvale. Umjesto isprike, novinari pišu da je Platini ostao ustrajan u kažnjavanju nevinih Hrvata. Time je samo potvrdio svoj rasizam i nastavak, može se reći, sada već osmišljenog na međunarodnoj razini, mentalnog rasističkog orgijanja prema Hrvatima. Zatim je uslijedilo paljenje Hrvatskoga stijega u Beogradu na službenoj FIFA utakmici, kvalifikacijskoj za nogometno SP u Brazilu 2014. Nije mi poznato da su kažnjeni Srpska reprezentacija, srpski navijači, Srbi i Srpski nogometni savez. Ako nisu to je čisti rasizam FIFA-e prema Hrvatima. To je za kaznenu prijavu i osudu FIFA-e i osobno njenog čelnika Seppa Blattera koji je Švicarac. U ovome slijedu događaja uopće ne iznenađuje ta rasistička osuda toga nekakvog Suda. Iz svega je jasno da se Hrvate želi na svim nogometnim razinama UEFA, FIFA onemogućiti u, manje sportskom, na oduševljenje navijača, a još više u poslovnom, nogometnom uspjehu. Jer tim poslovnim uspjehom mali narod, Hrvati, uzimaju dio novca, u milijunima eura, velikom narodu npr. Englezima plasman na EP ili Španjolcima plasman na bolju poziciju na EP-u u Poljskoj i Ukrajini. Zbog svega toga držim da bi bilo dobro bojkotirati predstojeće nogometno svjetsko prvenstvo u Brazilu jer je obilježeno rasizmom FIFA-e prema Hrvatima. Bojkot se može provesti neigranjem prve utakmice protiv domaćina Brazila i obrazložiti to podrškom ne samo za Josipa Šimunića nego i osobnim doprinosom samih nogometnih reprezentativaca u obrani i isticanju moralno najuspravnijeg i najdostojanstvenijeg naroda u cijelom kršćanskom, ai i jednobožačkom svijetu. Pa da se bojkotira i cijelo prvenstvo, ukoliko ne presudi glad i žeđ za novcima, ne držim pretjeranim i to baš zbog svega namjernoga zla učinjena nama Hrvatima. Taj bojkot definitivno je jedna žrtva jednog dijela vlastite slave nogometaša jer je svima neosporna čast i slast, nastupanja na svjetskom prvenstvu. Međutim, trebaju znati da govor o domoljublju i rodoljublju kad-tad dođe na test u konkretnom životu i tada to traži žrtvu. Neka se ne varaju, Vatreni 1998. Marko Babić vratio se iz Švicarske i branio Vukovar bez dana obuke , te od neprijatelja, Srba i Anglosaksonaca, neočekivano dugom obranom Vukovara slomili kičmu JNA, srpske velikosrpske snove i masonske snove o nepostojanju države Hrvatskoga naroda. Ti branitelji, svoju žrtvu u Obrani domovine protiv rata Srba i Crnogoraca koji su nahuškani od anglosaksonaca , podnosili su s krunicom oko vrata, s uzvikom iz usta i natpisom na ramenima ZA DOM SPREMNI! Krešimir Duvnjak, Zagreb, nezaposlen KRIVE PROSUDBE MILANA KOJUNDŽIĆA Čuveni Belgijac Victor D'Hondt skrivio rezultate izbora za EU parlament, ali ne svakome koji se pojavio sa svojom listom, ali Savezu za Hrvatsku izgleda svakako, kako se reagira iz njihova stožera, a posebno iz Stožera Zavjeta za Hrvatsku, kao članice Saveza. Gospodo, treba imati na umu kako je to moglo biti i obratno, tj. A da se to ne bi događalo, lipi naši lijevi, desni i ostali, borite se da se izmijeni izborni zakon, a ne napadati vjetrenjače nekakvim inženjeringom. Po meni, najveći krivac neprolaska određenih kandidata odnosno lista je politika nositelja tih lista i pojedinaca. Pri osnivanju stranke Hrvatske zore, u mojim objavljenim člancima, prorokovao sam neprolazak njihovih kandidata na prvim izborima. A evo to je za njih prvi izbor za EU parlament. A sad kažem, ne prorokujem, kako je lako moguće da se to dogodi i na sljedećim izborima za Sabor odnosno za predsjednika RH. Tu ne treba dar prorokovanja za pogoditi istinu. Naime, vidljivo je kako su prolazili i prolaze osnivači novih stranaka, a koji su bili kandidati na izborima u svojim bivšim strankama, tj. Milan Kujundžić pobjedio na stranačkim izborima za predsjednika HDZ-a makar s jednim glasom više od Karamarka, ne bi bilo problema za istoga, kao što je ovaj problem na izborima za EU parlament. Ali, budući da je izgubio izbore u HDZ-u sa sto i jedanaest glasova manje od Karamarka onda je riječ o gubitku ili porazu. Nositi se s porazom, pozitivno, pa ostati u stranci bio bi znak da je taj ljubitelj svoje stranke kojoj je zamalo postao predsjednik. Ali netko hoće biti predsjednik pa makar u drugoj varijanti; onda mu ne preostaje nego da osnuje svoju stranku i kroz nju dokaže svoju ljubav prema Hrvatskoj kao predsjednik, a ne kao poraženi u stranci koju sada ocrnjuje, da je njoj kao i onoj lijevoj vrijeme prošlo. Da, ipak je u pravu gospodin Kujundžić: HDZ-u je prošlo vrijeme u kojoj je isti bio član, ali samo za njega i njegove sljedbenike. Upravo o tome može se pročitati u objavljenom članku u Hrvatskom fokusu, kao i o onoj čuvenoj kao Kujundžićevoj izreci, glede Tita: povijest povjesničarima portal Hrvatski fokus, 2. No, ovdje ću kratko ponoviti citirati , a riječ su iz intervjua kojeg je gospodin Kujundžić dao Hrvatskom tjedniku 18. Nemojmo to narodu nametati, moramo se baviti time kako zaposliti ljude, kako zaustaviti iseljavanje naše djece, a Josipa Broza, Antu Pavelića i sve ostale ostavimo u tužnu hrvatsku povijest gdje se time trebaju baviti povjesničari, iz toga moramo nešto naučiti. Da, da pustimo maršala Titu na trgu u Zagrebu ispred HNK i njegove zločince udbaše , da i dalje veličaju njegovo ime i da nekažnjeni žive silovatelji u Vukovaru smijući se svojim žrtvama u prolazu! Pustimo udovice žrtava iz Bleiburga, pustimo prognane iz Zrina, Boričevca, Španovice i one po jamama u Sloveniji, Hrvatskoj do Makedonije, neka ih povjesničari pronađu i utješe! Ah, da ne nabrajam zulume Titinih nasljednika, koji hapse i bacaju na psihijatriju jer Goli otok ne funkcionira ljude koji se ne sviđaju režimu. Pustimo ih da se mladež iseljava! Pustimo ih da rasprodaju vrijedne nekretnine i da ljude tjeraju sa posla i ne zapošljavaju sposobne za rad! Pustimo ih da 100 posto povećaju cijene, tamo gdje se sjete! Pa eto, pustili ste gospodine Kujundžiću Titu povjesničarima, a Hrvatskoj, koju Tito nije mogao smisliti da bi mogla postati država, a lakše mu je bilo zamisliti Savu kako teče natrag prema svom izvoru; po njegovim nasljednicima izgleda sve otiče niz Savu prema Beogradu, centru balkanske regije, kao što su nekoć tekli leševi žrtve partizanskih ubojica iz i oko Jasenovca nakon 9. I tako sve do 1953.! Čak imamo i osuđenika, našeg branitelja, iz Domovinskog rata Veljko Marić , tamo u pravcu gdje teče Sava, tj. Pa mogu reći, da je to vrhunski uspijeh 6,88 % glasača. Da, prepoznali su vrijednost izreke: Povijest povjesničarima, a maršal Tito trgu HNK u Zagrebu! Točno na dan komemoracije najvećeg genocida nad hrvatskim narodom u Blaiburgu, 17. Proslava rođendana Josipa Broza Tita, kao vrhunac perverzije tzv. Titov životopis izaziva jezu. Ne samo da je prepun kontradiktornosti, već je sablažnjujući i zastrašujući. Istina, previše je u njemu protuslovlja i nejasnoća da bi se u sve moglo točno pouzdati. Je li Tito bio Hrvat, Židov, Nijemac iz Mađarske, Mađar, Čeh, ili je iz obitelji Ambroz koja je živjela u Međimurju blizu Mađarske granice, možda je i manje bitno. Važno je to da je taj sebeljubivi egocentrični egoist nanio najveću patnju i zlo hrvatskom narodu, da je njegov revolucionarni put ispunjen truplima hrvatskih domoljuba, da je iza njega ostala duhovna i materijalna bijeda, strah, progoni i smrt. Postoji li uopće u povijesti čovječanstva čovjek koji je nanio toliko zla vlastitom narodu? O njegovim djelima i nedjelima mnogo je napisane literature kao što mu je i autor ovog teksta posvećivao veliku pozornost u svojim knjigama. Bilo je tu i izvrsnih članaka. Međutim, o bitku Brozove genocidnosti, o genezi zla tog izopačenog uma, odnosno o njegovoj svezi s anglosaksonskom masonerijom ništa nije rečeno. Masonerija je bila Brozova životna pratilja, vodilja, uzdanica i zaštitnica, a on klon njenog projekta. Stoga, podsjetimo se tog važnog segmenta Titovog djelovanja. Istina, ne postoji niti jedan službeni dokument o pristupanju Josipa Broza Tita ni jednoj masonskoj loži. Međutim, očito je da je Tito bio visokorangirani mason, i da je cijeli njegov život bio simbioza metafizike masonstva i zlokobnog komunizma kao čeda masonstva. Prema tvrdnjama nekih njegovih suradnika, Tito je već prigodom posjeta Africi 1920. Dvadesetih godina prošlog stoljeća, potvrđeni su sasvim određeni kontakti Tita sa slobodnim zidarima iz zagrebačke zakutne Velike lože Libertas, što je na kraju i prouzročilo da ga na Bombaškom procesu 1928. Tito je na procesu imao određenu zaštitu od Bakarića i mogao je priznati ono što niko nije smio - da je član Komunističke partije Jugoslavije. Mnogi su skloni tvrdnji da je Tito bio član švicarske lože Alpina, u koju ga je uveo ugledni židovski mason, Henry Haas, otac Titove supruge, Herte Haas. Henry Haas se rodio u Grazu, bio je mariborski advokat, utemeljitelj Esperantskog društva Maribor, kao i član austrijske tajne službe Abwher. U to vrijeme je navodno i Tito radio za Abwher. Tito je kao višestruki agent od 1934. Tu definitivno prestaju sve dvojbe o Titovom članstvu u masonskom bratstvu, poglavito na posijano sjeme velikog budućeg izniklog prijateljstva između Tita i jednog od najutjecajnijih masona 20. Toj tvrdnji najbolje idu u prilog događaji neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Jugoslavenski masoni dočekali su s uhićenjem komunističku Jugoslaviju, vjerujući kako će Tito uspjeti ostvariti njihovu trajnu opsesiju, uništiti Rimokatoličku crkvu i stvoriti Hrvatsku starokatoličku crkvu odvojenu od Vatikana. Na Tita su gledali kao na najvećeg uma s južnoslavenskih prostora, većeg i od Strossmayera. Stvorena je zajednička fronta komunističke vladajuće klike i jugoslavenskih masona. Stoga je razumljivo da je za predsjednika Narodne skupštine FNRJ izabran bivši predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, visokopozicionirani predratni mason dr. U najužem komunističkom državnom vodstvu, osim Josipa Broza Tita, također apsolutnu dominaciju imaju masoni, od kojih su mnogi prije rata obnašali zapažene dužnosti: Mojsije Pijade, Ivo Andrić, Viktor Novak, Vladimir Bakarić, Koča Popović, Edvard Kardelj, Milovan Đilas, braća Dizdarević, Josip Vidmar, Vladimir Ribnikar, Džemal Bijedić, Vladimir Velebit, Oskar Davičo, Ivan - Stevo Krajačić, Vasa Čubrilović, Srđan Prica, Miko Tripalo, Gustav Krklec, Miroslav Krleža i mnogi drugi. Kad su komunisti na čelu sa strahovladarem Titom došli na vlast u N. Hrvatskoj, likvidirali su golemu većinu uglednih intelektualaca, akademika, sveučilišnih profesora i svih onih koji su svojim znanjem i ugledom odskakali od komunističkog idealtipskog čovjeka. Zbog navodne kulturne suradnje s okupatorom, došao je na red i osvjedočeni neprijatelj masonstva u Hrvatskoj, nadbiskup Alojzije Stepinac. Pogaženom i osramoćenom hrvatskom narodu trebalo je istrgnuti i njegovu zadnju uzdanicu, duhovnu okrepu, koju je nalazio u svom voljenom nadbiskupu. Javnosti je dobro poznat ultimatum najvećeg hrvatskog herostrata, Tita, upućen nadbiskupu Stepincu o nužnom odvajanju Katoličke crkve u Hrvatskoj od Vatikana. Na taj način, stvaranjem samostalne Hrvatske katoličke crkve sa svojim vjerskim poglavarom neovisnim od Vatikana, ostvarile bi se masonske tlapnje i snoviđenja. Katolička crkva bi poput Srpske pravoslavne crkve postala državna crkva, jedan vid neformalnog ministarstva, pod izravnim utjecajem Titovog režima. Daljnji tijek bi nezaustavljivo vodio u približavanju tih Crkava, a tako i završno sjedinjenje hrvatskog i srpskog naroda u jedan jugoslavenski sinonim za velikospski narod. Pošto je Katolička crkva ostala vjerna nadbiskupu Stepincu i rimskom Papi, raskrčio se put Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je nastavila svoje poslanje iz doba Kraljevine, poslanje velikosrpske dominacije. SPC je ponovo postala povlaštena državna crkva, saveznik komunističkih zločinaca i velikosrpskih ideologa pod masonskom krinkom jugoslavenstva. Za nju je, kao i za angloameričko masonstvo, između jugoslavenstva i velikosrpstva stajao znak jednakosti. Najbolje to vidimo u jednom članku njenog službenog glasila Pravoslavlja od 22. Sve je slično, samo što je danas mnogo veće nego u vreme Stevana Nemanje. Nemanja je od Rašana, Zečana, Humljana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas težimo da se po vremenu od Srba, Hrvata i Slovenaca, i mnogih drugih, stvori jedna veća, jedinstvena jugoslovenska celina. Da je kojim slučajem nadbiskup realizirao tu masonsku opsesiju, postao bi hvaljen i slavljen od komunističkih vlastodržaca upravo onako kako je rekao Milovan Đilas:... Nadbiskup Stepinac, koji je dobro znao da je masonstvo najveći neprijatelj hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi, a da je komunizam duhovno čedo masonstva, nije izdao svoja načela i nije se pokorio Titovom bjesomučnom ultimatumu. Zato je morao biti uklonjen! Razvidno je, da vodeći jugoslavenski komunisti nisu bili ujedno i slobodni zidari pod izravnim patronatom britansko - američkog masonstva, već isključivo marksistički ateisti, osnovni bi im cilj bio, kao i u Staljinovoj Rusiji, uništiti svaku Crkvu, a ne samo Rimokatoličku. Jugoslavenska masonsko — komunistička strahovlada okomila se isključivo na Rimokatoličku crkvu! Osim toga, Staljin, koji se je odmetnuo od masonstva, je sovjetske masone poslao u Sibir, dok ih je Tito vješto ukomponirao, kako u vanjsku politiku, tako i u domaći politički preodgoj. Početkom Hladnog rata oko SSSR-a se stvarao hermetičko izolacijski polumjesec zbog kojega je sovjetsko gospodarstvo bilo na koljenima. Staljin je tražio bar mali ulazni ventil kojime će se ubrizgati život u sovjetsku posrnulu ekonomiju. Velikoj Britaniji se vratila pod kontrolu žila kucavica, transverzala koja preko hrvatskog Jadrana vodi za Daleki i Bliski Istok. SSSR se vrlo brzo razvio u vojnu super silu, a mnoge države poslije Drugog svjetskog rata koje su se oslobodile od kolonijalnog ropstva, pretežito britanskog, od svog oslobodilačkog pokreta stvarale su komunističke diktature. Te države su sa posebnim simpatijama gledale na doktrine ravnopravnosti, kao i druge socijalističke floskule kojima je manipulirao militantni SSSR. Ubrzo su postale prijetnja svjetskom masonstvu, poglavito stoga što su u komunističkom SSSR-u pronalazile svoga zaštitnika. Eventualnim članstvom u Varšavskom ugovoru te države bi izmakle dometu multinacionalnih korporacija u vlasništvu masonskih oligarha kojima je bio cilj da putem globalne financijske i ekonomske šok terapije preuzmu apsolutnu kontrolu nad njima. Jednu od najvećih masonskih obmana 20. Pokret nesvrstanosti je dio tog projekta, koji je ujedinio sve nezavisne zemlje u osmišljeni izvanblokovski sustav koji se tobože trebao oduprijeti svjetskom globalizmu i imperijalizmu. Sve te egzotične i ratoborne zemlje odlijepile su se od svog uzora SSSR-a, te su poput zrelih jabuka upadale jedna za drugom u košaru ekonomske ovisnosti masonske svjetske kaste. Zbog iznimne zasluge u provođenju ovog bestijalnog projekta Tito je uskoro postao najpopularniji svjetski državnik s odlučujućom i nezamjenjivom ulogom u Pokretu nesvrstanosti. Na svakom samitu nesvrstanih zemalja prva konferencija se održala u Beogradu 1961. Simbolika bijelih rukavica vrlo je važna kod slobodnih zidara i ona predstavlja čistoću duha onoga koji ih nosi, a tijekom rituala obvezno ih na rukama nosi Veliki majstor. Tito je nosio i bijele rukavice dok je na svom Galebu krstario svim morima i oceanima svijeta uz dvjestotinjak dvorjana, podanika i članova posade. Putujući Planetom kada god je bilo moguće putovao je sa Zapada na Istok, što ima poseban značaj u masonskim ritualima , Tito je u masonsku mrežu socijalnog darvinizma hvatao sve otrgnute zemlje, a s njihovim vođama je prijateljevao i uživao u svakojakim nastranim hedonizama. Čudne je državnike imao za svoje prijatelje, čak i one s kojima nitko nije želio imati posla, kao primjerice s ugandskim diktatorom poznatim po ljudožderstvu, Idi Aminom. Svoj nedodirljivi autoritet Tito je najodlučnije dokazao na Samitu nesvrstanih u Havani 1979. Fidel Castro je inzistirao da se nesvrstane zemlje značajnije približe Sovjetskom bloku. Dovoljno je bilo da nesvrstani mesija, Tito, prekori Castra dignuvši u vis svoju bijelu rukavicu i da se Castrov prijedlog jednoglasno odbije uz frenetičan pljesak svih nazočnih. Okupivši pod masonsku kontrolu sve zemlje trećeg svijeta, masonski nad stališ eugenika se itekako znao odužiti svom bratu Titu, kao i nesvrstanoj zvijezdi vodilji, Jugoslaviji. Velika loža Nova Jugoslavija osnovana je 1955. Naime, kada bi Tito zalazio u Krležin ured ili u prostoriju gdje je bio Krleža, nikada se Krleža nije dizao sa stolice već mu je Tito prilazio i prvi pružao ruku. Nasuprot tomu kada je Krleža dolazio u prostoriju u kojoj je za stolom sjedio Tito, Tito bi se odmah digao sa stolice. To je samo jedan detalj masonskog ceremonijala poštivanja Velikog meštra. Prema istraživanju poznatog njemačkog novinara Carla Gustava Strohma, Jugoslavija je u trideset godina od raskida s Inforbiroom do Titove smrti dobila, što vrlo povoljnim dugoročnim kreditima, što otpisom kamata i glavnice, što bespovratnim zajmovima, više od deset milijardi darovanih dolara. Ako se izračuna ondašnja vrijednost dobivenih dolara, prema ekonomskim računicama taj novac je bio dostatan za plaće svih zaposlenih u Jugoslaviji u vremenu od tih trideset godina. Praktički, zaposlenici u komunističkoj Jugoslaviji morali su zaraditi samo za tzv. Darovan je Titovoj Jugoslaviji socijalni mir. Ne samo da zombizirana masa obespravljene većine nije imala pravo na drugo mišljenje, već je savršeno bilo funkcioniranje tog zločudnog sustava u kojemu je ta većina i šutke prelazila preko svakojakih zločina komunističke partijske manjine. Svakako je najveći razlog bio strah za vlastiti život. Međutim, bit Titovog komunističkog terora je upravo u njegovoj raširenosti kojom je Tito dopuštao paralelnu vlast tisućama svojih suradnika, uvukavši ih na taj način u zajedničko sudioništvo u zločinu. Pored svih tih podanika, Titov režim je prisilio veliku većinu građana, poglavito u Hrvatskoj, da prokazuju, izdaju, budu doušnici, i tako ih moralno ponizio kao sudionike u zločinu. Prema tomu, Titov komunizam nije održavala na životu samo relativno malobrojna, bogato plaćena i vrhunski privilegirana partijska kasta, nego i panično ustrašena masa anonimnih građana koji su radi svog moralnog pada bili stalno ucjenjivani. Gotovo da bi se moglo reći da je u jugotitoizmu većina terorizirala manjinu, onu koja se čvrsto vezala za Katoličku crkvu, iz čega proizlazi i činjenica da je broj hrvatskih intelektualaca disidenata u Hrvatskoj bio zapanjujuće malen, a broj kolaboracionista s komunističkim režimom zastrašujuće velik. Na daleko je poznat njegov raskalašeni i hedonistički način života još iz predratnog vremena kada je teško nabrojiti sve žene s kojima je bio, koje je napuštao zajedno sa svojom djecom, i nikad za njih nije ni pitao. Cijela njegova obitelj, kao i najbliži partijski suradnici postali su privilegirana i nedodirljiva kasta koristeći se svim blagodatima super-luksuza u najskupljim vilama, luksuznim automobilima, jahtama i sl. Sam Tito raspolagao je sa četrdesetak najraskošnijih rezidencija u kojima je Jovanka stalno mijenjala namještaj, brinula o Plavom vlaku, brodu Galeb, te o Titovom izgledu i imidžu u javnosti. Imidž čovjeka s najskupocjenijim odijelima, kubanskom cigaretom u ustima, štapom sa drškom od bjelokosti i markantnim crtama lica, izazivao je u obespravljenoj i ucijenjenoj većini strah, strah od mogućeg grijeha prema tom nedodirljivom nadčovjeku, koji je vremenom prerastao i u bolesnu ljubav prema Titu, kao ljubav pogana prema svom silnom krvožednom bogu Molohu. Upravo u toj morbidnoj ljubavi prepoznajemo i današnja kulturna društva Josip Broz Tito kao i njene trkaće falusoida s đavoljim crvenim pentagramom. Jedan od uklonjenih, general Ivan Gošnjak koji je službeno umirovljen 1967. U pismu od šezdeset stranica traži od Tita dvadeset odgovora. Jedna od zanimljivosti Gošnjakovog pisma je priznanje kako su jedino on Gošnjak , Jovanka, Koča Popović, Lazar Koliševski i Josip Kopinić znali zašto je ustvari 1966. Ne zbog navodnog prisluškivanja kako je stajalo u službenom priopćenju, već zbog njegovog izvješća o masonima u Jugoslaviji kao i o njihovoj aktivnosti u SFRJ. Među ostalom u tom Rankovićevom izvješću je opisan sukob između Jovanke i Koliševskog koji je spriječio da Tito ide na javnu skupštinu masona u Maroko 1961. Gošnjakovo pismo nije nikada ni došlo do Tita. Nisam znao, druže Tito, dok nisam pročitao izvještaj a dao mi je Marko , da su Kardelj, Bakarić, braća Dizdarević, Krleža, Vidmar, dr. Savić, Koča, Velebit, Augustinčić, Z. Kocbek, Ivan Ribar, Ivo Andrić, A. Belić, Ivan Krajačić-Stevo, Srđan Budisavljević, Crnjanski, Vasa Čubrilović, Oskar Davičo, Džemal Bijedić, M. Gregorić, Hristić, Isaković, Mladen Iveković, Ribnikar, braća Levi, Moša Pijade, H. Druže Tito, sada mi je jasno zašto je Marko morao otići, zašto sam ja morao da budem smenjen! Komunistički sustav nije se urušio sam od sebe. Upravo kako su masonski eugenici predvidjeli nakon Drugog svjetskog rata da će Rusija kapitulirati krajem 20. Pošto su multinacionalni masonski globalni igrači preobratili gospodarstvo trećeg svijeta, došao je red na komunističke zemlje sovjetskog euroazijskog sidrišta. Uvukavši se u redove mitskog poljskog sindikata Solidarnost, masonstvo je principom domina efekta, usmrtilo svoje čedo, komunizam. Istodobno je prestala ikakva potreba za Pokretom nesvrstanosti. Najveći jugoslavenski zločinac, Tito, kojega je njemački istražitelj i povjesnik Gunnar Heinsohn u svojoj studiji Lexikon Der Volkermorde iz 1998. Da je kojim slučajem dočekao pad svog titoizma, završio bi kako i dolikuje hrvatskom krvniku, poput svog kolege Nicolae Ceausescua, ili bar poput Ericha Honeckera. Znakovit je bio Titov pogreb. Ustvari, nikada se nije na jednom mjestu okupilo toliko moćnih slobodnih zidara. Pažljivom promatraču, lako je bilo uočiti da je cijela ceremonija pokopa sličila na masonski obred. Jedan detalj je također ostao zapamćen. Zbog navodne spriječenosti, američki predsjednik Jimmy Carter je na pogreb poslao svoju već ostarjelu majku. Čovjek bi se s čuđenjem upitao zašto baš majku pored toliko uglednih političara u Bijeloj kući, kad ne bi poznavao tajne masonstva. Naime, poznato je da je glavni graditelj Salomonovog hrama, Veliki majstor Huram Abi, bio sin biblijske udovice Naftalije. Masoni, u svojim inauguracijama, upravo svog Velikog majstora smatraju udovičinim sinom, Huramom Abijem. Stoga je Carterova majka u tom svečanom masonskom obredu odigrala ulogu udovice Naftalije koja ispraća svog sina na vječni istok. Tito je pokopan u Kući cvijeća, ispod fino obrađene bijele mramorne ploče, jednog od glavnih simbola masonstva bez ijednog ideološkog obilježja. Stoga nas ne čudi što je po izboru britanskog promasonskog lista Time, Tito izabran među sto najznačajnijih ljudi koji su obilježili 20. Korišteni dijelovi iz knjiga: Masoni i okultisti i Masoni protiv Hrvatske Sramna prva protuhrvatska epizoda Generala Gledajući sinoć prvu epizodu seri-jala 'Generali', slušajući uvodne riječi Ivice Đikića i ex-gradonačelnika Knina iz Beograda!? Doduše, očekivali smo, uzalud, da nam autor serijala Hrvoje Zovko ponudi nešto novo, pozitivno i zanimljivo iz biografije naših heroja Domovinskog rata a kad tamo slušali smo od onog krivokletnika Stipe Mesića već godinama otrcanu priču o građanskom ratu dogovorenom između Miloševića i Tuđmana. Upravo je Stipe Mesić zajedno s Račanom, 2000. Ili, slušali smo sinoć i nesuvisla blebetanja nekakve anonimne francuske novinarke Vanine Kanban o Anti Gotovini kao pustolovu, navodnom uličnom razbojniku i pljačkašu pariških draguljarnica; toliko puta ponavljanu priču iz pera EPH-ovog piskarala Davora Bule-Butkovića! Ustvari, apsolutno ništa novo nismo čuli osim perfidnog pokušaja da se Domovinski rat još jednom 'grubor-ski' oblati! Ex-gradonačelnik Knina iz 'Olujnog' vremena, Srbin Drago Kovačević, u nekoliko navrata tijekom emisije pokušao nam je uz 'fascinantne' snimke crnog dima nad Kninom opisati sve strahote prekomjernog granatiranja koje je trajalo 'preko svake mjere' par sati! Naime, grad je po nalogu krajinskih vlasti već bio skoro sasvim ispražnjen a tijekom veoma precizne topničke pripreme HV-a poginuo je samo jedan jedini četnik preodjeven u civila ali s puškom u ruci. Sve u svemu oslobođeni Knin nakon granatiranja s vojne točke gledišta ostao je praktično netaknut! Kukavičja 'krajinska' vojska na čelu s Milom Martićem već je i prije te 'strahotne kanonade' poput preplašenih zečeva bila u sramotnom bijegu na sigurno, prema Banjoj Luci. U bezglavoj 'bežaniji' oklopnjaka generala Mile Novakovića pregažena je takozvana kolona užasa 'civilne traktorijade' pri čemu je izginulo 92 ljudi; više civila nego što ih je u 'Oluji' ukupno i stradalo! Sudionik emisije, bivši JNA-general Petar Stipetić istakao je svoje veliko zalaganje u zaštiti srpskih civila zaboravljajući pritom da je i predsjednik Franjo Tuđman svaki deset minuta putem radija pozivao te iste srpske civile da ostanu u svojim kućama. Za Stipetića general Gotovina nije bio stručno po JNA-školovanju!? Zaboravio on pritom da je general Gotovina sa svojim jedinicama u izravnom okršaju spriječio još jedan mogući Mladićev genocid u prenapučenom Bihaću i 'strateški' izbio nadomak Banja Luke koja je bila pred padom na realnom dometu topništva HV-a!? Bivši JNA-oficir Petar Stipetić poput Mesića, nastojao je i sinoć pobjedničku Masleničku akciju devalvirati na nepotrebnu i beskorisnu žrtvu Hrvatske vojske premda je ta akcija za sve hrvatske branitelje i domoljube značila radikalnu prekretnicu u Domovinskom ratu. A pontonski most u Novskom ždrilu iako je tijekom 1993. Sve u svemu, tužna, žalosna, površna ali i tendenciozna prva epizoda TV serijala, nešto poput Frljićeve drame 'Aleksandra Zec' kojom se jedan individualni zločin iz čisto kriminalnih, mafijaških pobuda nastoji maksimalno apostrofirati i izjednačiti s masovnim ubojstvom preko četiri stotine nedužne hrvatske djece tijekom Domovinskog rata! Nikakvo čudo kad je autor ovog serijala 'kontroverzni' novinar Hrvoje Zovko a gosti-protagonisti Stipe Mesić, Petar Stipetić, 'amicus' haaške kurije Ivo Josipović, Srbin Drago Kovačević… uz 'promotora', bivšeg 'Feral'-ovca Ivicu Đikića-današnjeg glavnog urednika antihrvatskih 'Novosti' koje su pod ingerencijom petokolonaša Milorada Pupovca. Dokle tako, dokle će hrvatski gledatelji iz svog džepa plaćati ovakve medijske bljuvotine? REŽIMSKO ULIZIVANJE RH ČETNIČKOJ SRBIJI! Nema nikakve dvojbe da se Srbiju može slobodno zvati četničkom Srbijom. Oni nikada nisu prihvatili Titinu smrtnu kaznu Draži Mihailoviću zbog ustaničke prevlasti protiv NDH i Hrvata. Oni slobodno podižu spomenike svome generalu jer je cijelo vrijeme rata ratovao protiv Hrvata isto kao i njegov ubojica maršal Tito. Dok se Srbi ponose sa svojim generalom u Hrvatskoj se kažnjava Hrvate i na spomen Jure i Bobana a da i ne govorimo o spomenu poglavnika Ante Pavelića. Evo sada pri ovoj sumnjivoj poplavi Slavonije, za koju brojni svjedoci tvrde kako je nasip Save miniran, što se vidjelo visokim bljeskom vode kao i podzemnom eksplozijom koja je na nasipu napravila rupetinu od 14 metra dubine. I sam predsjednik srpske vlade Aleksandar Vučić kaže što bi bilo od Beograda i Srbije da nije bilo provale u Slavoniji kao i BiH što mnogi vjeruju da je bilo dogovoreno na početku poplave u Obrenovcu, a posebice se mislilo i na Šabac u kojem bi bila potopljena srpska kemijska industrija. No što je tu je! Ali i pored takvih sumnji hrvatski jugonostalgičari se ulizuju četničkoj Srbiji na sve moguće načine. Oni bi im iz nekakve srboljubivosti lizali ne samo lica nego i turove. To se pokazalo pri slanju hrvatskih helikoptera i posada u pomoć poplavljenima, kao i novca do stotina tisuća eura a također i materijalne pomoći i živežnih namirnica. A tamo se nalaze i hrvatski mladići koji im pružaju pomoć u raščišćavanju posljedica poplave. Ako je to istina, što po nekim portalima piše, onda se radi zaista o teško nezahvalnim susjedima. I jesu li Srbija i Beograd na toj razini da im Zagreb i Hrvatska šalju nekakvu pomoć i namirnice. Nije Srbija valjda spala na to da joj Hrvatska treba slati pomoć dok su joj to najavili i Rusija i EU i Arapi. No oni se vade na bratsku pomoć hrvatske sirotinje koja često od svojih zalogaja šalje i izravno ili putem ovih telefoniranja za poplavljene, koji tu svrstavaju i Srbiju kao da nije bilo srpske agresije i obrambenog krvavog Domovinskog rata. Zar se ne radi o mizernom ulizivanju vladajućega režima četničkoj Srbiji koja je sigurno daleko moćnija i bogatija od ove ratom iscrpljene RH. Jedino je ispravna pomoć poplavljenima u BiH koji su u još težoj situaciji od poplavljenih u RH. Sve što radi na svome položaju miriše na uništenje hrvatskog naroda. Svatko čezne za tim da se u potpunosti nekome preda, da ima duboku duhovnu vezu s drugim, da bude ljubljen potpuno i ekskluzivno. Nikada nećeš biti sjedinjen s drugim dok se ne sjediniš sa mnom, zasebno od svega i svakoga, zasebno od svake želje i čežnje. Ja želim da prestaneš planirati, prestaneš željeti, i dozvoliš mi da ti predam najuzbudljiviji plan koji postoji, onaj koji ti ne možeš niti zamisliti. Ja želim da ti imaš najbolje. Molim te dopusti mi da ti to dam. Samo nastaviti mene gledati i očekuj najveće stvari. Nastavi doživljavati i učiti stvari koje ti Ja govorim… Samo moraš čekati. Ne gledaj okolo na stvari koje su drugi dobili ili koje sam im Ja dao. Ne gledaj okolo na stvari koje misliš da želiš. Samo nastavi gledati za mnom i u mene, ili ćeš propustiti ono što ti želim pokazati. I onda … kad budeš spreman, iznenadit ću te s ljubavlju puno ljepšom nego si ikada mogao sanjati. Vidiš, dok se ti pripremaš i dok onaj kojeg sam za tebe namijenio priprema, ja i u ovom trenutku radim na tome da oboje budete spremni u isto vrijeme. Sve dok oboje ne budete samo sa mnom zadovoljni i životom koji sam za vas pripremio, nećete moći iskusiti Ljubav koja je oličenje vašeg odnosa sa mnom i ovom savršenom Ljubavi. Predragi, ja želim da vi imate ovu divnu ljubav. Ja želim da vidite u živo sliku vašeg odnosa sa mnom i da konkretno uživate vječno jedinstvo ljepote, savršenosti, i Ljubavi koju vam dajem sa Sobom. Znajte da vas ljubim neizmjerno. Vjerujte i budite zadovoljni. Bez obzira na ideološke predznake, nacionalne države su tijekom 20. Hrvatska je potpunim gubitkom nacionalne slobode 1918. Kako bi međunarodnu javnost upoznao i s tom dimenzijom nacionalne povijesti, auktor Ernest Bauer 1910. U prerađenom obliku pojavila se na njemačkom jeziku pedesetih godina prošloga stoljeća u Austriji. Zbog još strožega i nastranijega odnosa komunističkoga režima prema hrvatskom vojništvu, ovaj mali pregled hrvatske ratne povijesti nije ugledao svjetlo dana u Hrvatskoj, premda ga je u razdoblju Hrvatskoga proljeća Matica hrvatska pokušala objaviti. Tako se priča o hrvatskoj vojsci pojavila u svojoj matičnoj državi tek u razdoblju obnove njezine državne nezavisnosti. Zbog tada nedovoljno istraženih ili pak nedostupnih činjenica u mraku je znatnim dijelom ostalo rano hrvatsko srednjovjekovlje, u kojem se tek navode sukobi s Mlečanima u borbi za hrvatski Jadran te Tomislavove vojne proti Bugarima i Ugarskoj, kao i brojčano stanje hrvatske sile, koje navodi Konstantin Porfirogenet. U kasnijem srednjovjekovlju Bauer podsjeća na provalu Tatara, a potom prelazi na stoljetne ratove s Osmanlijama. Manje-više svim prikazima nedostaje vojnička dimenzija, odnosno možebitni opis bitke i raspored vojnih snaga. Nešto detaljnije je prikazan poraz na Krbavskom polju 1493. Nema detaljnije opisa pohoda i proboja u vojničkom pothvatu Krste Frankopana opkoljenom Jajcu, koji se unatoč turskoj sili probio do grada i dopremio opskrbu već iscrpljenim braniteljima. Naglašeno je tek veliko značenje tog nedvojbeno darovitoga vojnog stratega iz loze moćnih Frankopana. Od mnoštva bitaka Bauer je još izdvojio obranu Klisa te hrvatsku pobjedu nad Turcima kod Siska 1593. Poglavlje turskih ratova završavaju ustrojavanjem Vojne krajine, koja je u svojim temeljima počivala na tradiciji hrvatskih kućnih zadruga. Dok su na istoku branili svoje katoličko kršćanstvo od osmanske islamske najezde, hrvatski ratnici na europskim bojištima sudjelovali su kao saveznički ratnici u borbi protiv protestanata. Nije bilo znatnijega bojišta po Europi na kojem svojim brzim, malim i pokretnim postrojbama nisu vodili uspješne borbe. I ovdje je auktor izostavio, odnosno nije razradio pitanje taktike i vojnoga nastupanja, nu ipak je na posredan način opisao strateški upad Hrvata u Berlin dok u njem nije boravio pruski kralj. Po Bauerovu mišljenju ovo je razdoblje mnoštva ratnih bitaka karakteristično po tom što Hrvati iz vojničkih uspjeha nisu polučili gotovo nikakvu političku korist za vlastite političke probitke. Na kraju su, zapravo to svoje političko nezadovoljstvo morali još platiti smaknućem najjačih plemićkih obitelji Zrinskih i Frankopana, koje je smaknuo habsburški dvor, samo zato što su pokušali raditi u interesu vlastite hrvatske države. Razdoblje u kojem Hrvati sudjeluju u Napoleonovoj vojsci također je karakteristično kao sustav međusobnoga ratovanja, na štetu vlastite državnosti. U političkom smislu vrijedna su, a geopolitički i danas gotovo aktualna sučeljavanja velikih sila za prevlast na hrvatskom jugu. Rusko pozicioniranje u Boki kotorskoj te francuski nastup prema Dubrovniku otvorili su put crnogorskim pljačkaškim pohodima u dubrovačko zaleđe. Hrvatski ratni uspjesi na habsburškoj strani pak nisu urodili težnjama naroda za ujedinjenjem Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom. Distanciran je i auktorov pogled na Jelačićev pohod na Ugarsku. Naime ovdje je auktor gledao više na pitanje odnosa Ugarske i Beča, a manje Jelačićev ratni pohod iz pozicije Zagreba, kojem je Lajos Kossuth prijetio brisanjem s lica zemlje. U takvim okolnostima nije mogao ocijeniti ulogu mladoga časnika iz Gline, koji dolazi u Zagreb, preuzima na vlastita leđa teret cijeloga hrvatskog političkog pitanja i vojnim pohodom pokušava spasiti hrvatsku državnost. Potpuno je netočan i prigovor banu Jelačiću kako je bio nerealan i nepraktičan, jer upravo ovaj hrvatski ban u datim okolnostima iskoristio politički oslonac onoga tko mu ga je htio dati i silnice između Beča i Pešte usmjerio u borbu za opstanak Hrvatske. Odgovor na pitanje zašto ban Jelačić kasnije, nakon rata pak nije mogao napraviti više, treba ipak potražiti i u drugim razlozima, a ne samo u banovoj osobnosti. Bitke tijekom Prvoga svjetskog rata, u kojima su sudjelovali Hrvati tek su registrirane, a nedovoljno precizno je ocijenjena i uloga hrvatskih ratnih zapovjednika. Bauer i Pavičić su u okolnostima i svom vremenu pokušali odgovoriti na pitanje hrvatske vojne povijesti, nu sadašnje vrijeme, odmak i dostupnost građe dobre su okolnosti za povijesna istraživanja. Naravno, ako za to postoji i politička volja. S obzirom na stanje, vjerojatno će i hrvatska vojna slava pričekati svoj dan još određeno vrijeme. Zahtjev za lustraciju moralno i politički kompromitiranih osoba u razdoblju komunizma iz javnog života i tijela vlasti i uprave Republike Hrvatske Republika Hrvatska nije do danas provela ništa od Rezolucije parlamentarne skupštine Vieća Europe broj 1481. Time je ostala kao jedina među svim dotičnim članicama Europske unije koja nije u praksi osudila komunizam. Samo formalno Hrvatski sabor je 30. Tako su se komunistički kadrovi zadržali u svima strukturama vlasti, medija i javnosti, što se ne može dalje trpiti radi općeg napredka i dosezanja demokratskih standarda i civilizacijskih stečevina EU. Hrvatska je jedina država u EU gdje nije osuđen niti jedan komunistički zločinac. Jedina u kojoj je, primjerice, televizija pod izravnom kontrolom režima. Komunistički kadrovi, tekovine i strukture su izravno preneseni u neovisnu Hrvatsku i sada u Hrvatsku kao zemlju članicu EU. Većina hrvatskog naroda se stidi, što u Hrvatskoj postoji i djeluje i vlada komunizam jer je komunizam u svima svojim varijantama najveće ratno i mirnodobsko zločinstvo nad ljudima i nad svim dobrima, odkad se znade za ljudki rod. Službena međunarodna statistika tvrdi da su komunisti poubijali najstrašnijim metodama najmanje 150 milijuna ljudi i više od trostruko toliko ljudi su mučili, svestrano zlostavljali, progonili... Komunisti svih naziva i njihovi okorjeli epigoni i izravni potomci su glavni krivci za gospodarsko i sveopće propadanje Hrvatske. Ovo je temeljno komunističko načelo, u kojemu je dominantan genocid i tortura na ljudima. Komunistima je njihov ideolog Karl Marx usadio u svijest da Hrvate, što će reći i Hrvatsku treba uništiti. U svima oblicima mirnodobskog štetočinstva komunisti vode sada Hrvatsku u propast, a mlade, školovane i vrlo sposobne Hrvatice i Hrvate ta propast prisiljava na odlazak u tuđinu. Tome treba doći kraj i Hrvatska mora krenuti iz ovog općeg propadanja i rasula u državu rada, reda, mira, općeg napretka, ljudskog zadovoljstva, demografske obnove i sigurnog, čovjeka dostojnog života... Rezolucija Parlamentarnog Vieća Europe 1481 za lustraciju komunista Da bi Hrvatski narod svih geneza i država Hrvatska mogla ostvariti prekid zaostajanja i sveopćih padova i usmjeriti se k opstanku i razvoju, Hrvatska mora izvršiti lustraciju komunista slijedom Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i srodnih proglasa, koje je usvojio Hrvatski sabor. Slijedom Rezolucije 1481 i svih drugih europsko-unijskih smjernica za lustraciju komunista iz vlasti i važnih društvenih uloga ne prijeti komunistima nikakva životna opasnost, nego oni ne mogu obavljati važne društveno-političke funkcije u svim oblicima i razinama vlasti jer su zadržali komunistički pristup u ponašanjima i poslovima, a to je protivno suvremenom razvoju u Hrvatskoj na svima poljima. Komunisti se ne će sami odreći svojih, na ovaj ili onaj način ostvarenih funkcija, raznih privilegija, s kojima vode Hrvatsku i hrvatski narod u sve težu bijedu, nego komuniste u svima oblicima njihovog predstavljanja kao na primjer: SDP izravna slijednica KPJ , antifašisti, titovci itd. Današnji predsjednik RH Ivo Josipović, komunistički epigon, koji prijateljuje sa srpskim fašističkim četnicima, zaljubljenik u crvenu zvijezdu ne može biti niti na izbornoj listi za budućeg predsjednika RH. Ivo Josipović mora biti isto kao i njegov predhodnik, udbaš Stjepan Mesić lustriran. Predsjednica ili predsjednik RH mora biti Hrvatica ili Hrvat bez komunističke ideologije i hipoteke. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori - HAZUD u Baselu suglasno sa zajedničkim uljudbenim naslijeđem Europske unije, dotično slijedom EU rezolucije 1481 za lustraciju komuni-zma poziva na osnivanje Pokreta za lustraciju komunizma u Hrvatskoj - PLKH. PLKH treba svoj forum i odbor, koji će predvoditi Hrvatski narod u lustraciji komunizma u Hrvatskoj i treba povjerenike, koji će na svim područjima u Hrvatskoj praviti popise komunista za središnji popis komunista, kojima bi se pravno onemogučilo kandidiranje za izbore za vlasti u Hrvatskoj. Hrvatska se mora radi sebe, radi Europe i radi svijeta ograditi od komunističke ideologije, od komunizma i od komunista. Ne može Hrvatska kao država, u kojoj dominiraju komunisti biti članica Europske unije. Poziv za dragovoljno učlanjivanje u PLKH Ovim činom HAZUD. Kad se prijavi dovoljan broj Hrvatica i Hrvata iz različitih zvanja sazvat ćemo Osnivačku skupštinu u Zagrebu i izabrati Odbor ili Forum i povjerenike Pokreta za lustraciju komunizma u Hrvatskoj - PLKH. PLKH motreno od EU i od Hrvatskog sabora je legalan i poželjan Pokret za lustraciju komunizma u Hrvatskoj pa očekujemo da odbornici PLKH budu za svoj rad plaćeni. Na Osnivačkoj skupštini PLKH bit će predstavljen i usvojen Statut i drugi službeni dokumenti, temeljeni na EU rezoluciji 1481 i Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. Prijedlog za formalno-pravno osnivanje PLKH podnosi HAZUD. Naime, činjenice govore da se Hrvatska demokratska zajednica nikako ne može smatrati strankom desne, nacionalističke provenijencije već u najboljem slučaju strankom desnog centra ili po mnogim pokazateljima posljednjih godina čak strankom centra. Činjenica je također da jedina stranka koja makar približno odgovara definiciji nacionalističke desnice Hrvatska čista stranka prava u svom višegodišnjem postojanju izbornim rezultatima između ostalog i ne samo svojom krivnjom, a tu prije svega mislimo na medijsku blokadu i neopravdano stigmatiziranje nije prerasla stranku zanemarivih izbornih rezultata. U svijetlu neoborive činjenice da danas u Europi sve veću ulogu imaju stranke upravo izrazito domoljubnog, nacionalističkog predznaka npr. Stranka koja bi u svom programu imala zakletvu hrvatskom narodu da će provesti ono što smatra najnužnije za spas hrvatske ideje pa i hrvatske države: lustraciju, zabranu prodaje hrvatskih bogatstava strancima, nacionalizaciju strateških resursa, proglašavanje gospodarskog pojasa, zabranu prekomjernog uvoza poljoprivrednih proizvoda, ponovno uvođenje obveznog vojnog roka, uvođenje domoljubnog odgoja kao obveznog predmeta, neodložno provođenje mjera demografskog oporavka, procesuiranje odgovornih za nacionalnu izdaju hrvatskih interesa i sl. Ovaj članak sa navedenom smatram vrlo važnom temom nudim na raspravu putem komentara i reakcija na portalu. Ovisno o reakcijama Bilo naroda mora se slušati - A. Govor na predstavljanju knjige Mladena Ivezića Titov Jasenovac Svakog autora knjige može se prepoznati po bibliografiji i po citatima koje on koristi u svojoj knjizi. Vrijednost Ivezićeve knjige Titov Jasenovac, leži u velikom broju citata i velikoj bibliografiji. To je ujedno i Ivezićeva osobna karta, kojom on stručno demistificira jugoslavensku historiografiju, tj. Dodatnu snagu njegove knjige čini izbor bibliografije, u kojoj on ne navodi ustaška vrela ili neke desničarske izvore, već pretežno koristi citate iz knjiga partizanskih i komunističkih djelatnika i njihovih povjesničara. Odmah se uočava, na temelju službenih izvora bivših komunističkih historiografa, da je u bivšoj Jugoslaviji vladala velika konfuzija glede stvarnog broja žrtava ustaškog Jasenovca, koja je varirala, na temelju iskaza samih jugoslavenskih kroničara i političara, od milijun i pol do 70 tisuća, pa sve do nekoliko stotina ljudi! Autor ujedno dolazi do zaključka da je jugoslavenskim komunistima bilo logično, nakon svibnja 1945. Trebalo je stoga stalno demonizirati cijeli hrvatski narod da bi se lakše prikrila masovna ubojstva Hrvata koja su jugoslavenski komunisti činili nakon Drugog svjetskog rata. Kakve to ima veze sa našom današnjicom? Često se zaboravlja da je upravo komunistička demonologija i lažirana historiografija. Često se zaboravlja da je upravo komunistička demonologija i lažirana historiografija, usmjerena protiv Hrvata, bila glavni pokretač raspada Jugoslavije, srpske pobune i JNA agresije na Hrvatsku. Nije situacija danas ništa puno bolja. Nije situacija danas ništa puno bolja. Najbolje je opet uzeti za primjer bivšu Jugoslaviju, i to neposredno prije njenog raspada. Lažiranoj komunističkoj povijesti o Jasenovcu prethodio je medijski i intelektualni rat hrvatskih i srpskih povjesničara i novinara. Demonologije i hagiografije, čiji su glavni krivci komunistički jugoslavenski historičari, na štetu hrvatskog — ali i srpskog naroda - morali su preći 1991. Današnja antifašistička demonologija ima daljnju svrhu demoniziranje cijeloga hrvatskog naroda. Ono što uistinu zabrinjava je činjenica da su se oni olako odrekli svojih jugo-komunističkih okvira, zamijenili komunizam religijom kapitalizma, fingiranog pro-amerikanizma, ali uz daljnju demonizaciju Hrvata i daljnju nijekanje komunističkih masovnih zločina. Usprkos vlastite države, niti jedno pitanje nije u Hrvatskoj riješeno glede realnog hrvatskog i srpskog žrtvoslovlja tijekom Drugoga svjetskog rata - upravo zato jer bi tada komunisti i njihovi potomci postali pravno obilježeni kao sudionici i nasljednici jednog terorističkog pokreta. Kaznena prijava DORH-u protiv Tomislava Badovinca Nakon partizanskog cirkusa u Kumrovcu, gdje se u subotu obilježavao nekakav Dan mladost, u čast i slavu komunističkom zločincu Josipu Brozu Titu, hrvatski branitelji su rekli —dosta je! Naime, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. Neupitno je da je prvi Sabor i prva Hrvatska utemeljena na III. Na taj način Badovinac je javno iznio laž i klevetu, a ono što je iznimno važno uvrijedio je žrtve hrvatskog Domovinskoga rata, hrvatske branitelje, njihove obitelji, prvog hrvatskog predsjednika, vojskovođu i pobjednika Domovinskog rata dr. Franju Tuđmana te sve one koji su se na bilo koji način uključili u obranu i stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Kakve veze ima ZAVNOH, to partizansko sjelo, sa stvaranjem hrvatske države 1991.? Partizani su tada donijeli odluku o Hrvatskoj, ali u okviru Jugoslavije, dok su se hrvatski branitelji borili i izborili protiv Jugoslavije i protiv Hrvatske unutar Jugoslavije. Badovinac se pravi da to ne razumije, jer kad bi priznao stvaranje hrvatske države 1991. Pa, ako su partizani stvorili hrvatsku državu 1944. Badovinac i njegovo društvo već godinama manipuliraju, prave se da se bore protiv fašizma u Hrvatskoj, a njega nema, već ima samo Mesića, Pupovca, Stanimirovića, Manolića, Boljkovca, Nobila, Perkovića i sličnih, od kojih su neki od njih, kako se vidi i na ovogodišnjem tom nekakvom Danu mladosti u Kumrovcu, izludjeli i mlade, pa čak i djecu, koje roditelji oblače kao partizane i komuniste, sic! Jedan ministar Jovanović ni ovog se puta nije oglasio, kao da je odjednom oglušio i oslijepio. I pjevali su pjesme kakve su pjevali četnici u Domovinskome ratu. Tvrditi da nije točno da je Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu može samo psihopata. A zatvarati oči i uši pred naletom ljudi koji nikada, pa ni 23 godine od početka srpske agresije ne priznaju hrvatsku državu i bacaju u blato hrvatske žrtve ravno je — zločinu. Takav bal danas ne dopušta Slovenija, ali ni jedna druga zemlja koja je u Europskoj uniji. Ali zato dopušta — Hrvatska. Pozivamo i ostale Udruge proizašle iz hrvatskog Domovinskog rata da također predaju Kaznenu prijavu DORH-u i protiv ovakvog skupa i protiv Badovinca, jer dosta je da nam ovakvo zaluđeno društvo soli pamet, kao da se napušilo bijeloga praha. A ministru Jovanoviću još bi poručili da se više ne javlja. Nije vidio da Srbi pale hrvatsku zastavu u Beogradu, a sad ne vidi ni hrvatske zastave s petokrakom, kao ni mahanje jugoslavenskih zastavama. No, kako bilo da bilo, DORH je na potezu! Evo opet se bliži nova jugokomunistička orgija u Kumrovcu. Hrvatski se narod neće osloboditi titoističke tragedije sve dok se njegovo ime bude slavilo po Kumrovcu i nalazilo na Kazališnom trgu u Zagrebu i bilo gdje drugdje na tlu Hrvatske. Spomen na ime maršala Tita izaziva novo krvarenje starih rana milijuna Hrvata. I kada će se Hrvati osloboditi toga imena najvećeg zločinca u povijesti hrvatskog naroda, kojemu su dodijeljena tri odličja narodnog heroja na hrvatskim žrtvama. Prvi orden dobio je za ustanak u NDH, drugi za genocid bleiburške tragedije i treći za slom Hrvatskog proljeća. Onaj koji je međunarodnim ocjenama svrstan među deset najvećih zločinaca svijeta XX stoljeća još uvijek se slavi u Hrvatskoj pod vladajućom klikom. I još uvijek se ponavljaju njegove krvoločne riječi protiv hrvatskoga naroda iz njegove genocidne ere nad Hrvatima. Tijekom njegove ratne partizanije po NDH nad Hrvatima je vladalo krvoločno razdoblje. Ubijalo se masovno sve Hrvate koji mu se nisu htjeli priključiti. Rušene su katoličke crkve, ubijani svećenici, razarane prometnice i mostovi. Sijana je mržnja među Hrvatima na sve moguće načine. Nakon rata izvršen je najveći zločin u povijesti Europe i njezinih naroda. Pobijeno je preko pola milijuna, protjerano na stotine tisuća te zatvarano cijelo vrijeme njegove vladavine nebrojeno mnoštvo Hrvata. Na Bleiburgu se predalo Englezima milijunsko mnoštva hrvatske vojske i hrvatskoga naroda, koji se povlačio s tom vojskom koje su Englezi izručili krvniku maršalu Titu 15. Izjavljivao je također kako Stepincu neće prijeći kardinalski šešir granicu dok je on predsjednik SFRJ, a u vrijeme Hrvatskog proljeća kako će prije Sava poteći prema Ljubljani nego što će Hrvati imati svoju vojsku i državu. Još u službenom izvješću iz vremena 1952. A tek koliko je Hrvata pobio kasnije sve do kraja titoističke vladavine. I ove će godine jugokomunistički orgijaši slaviti Tita valjda posljednji put u Kumrovcu i Hrvatskoj. Nadamo se da će jednom i veliki njemački narod ukinuti odličje koje mu je dao Willy Brandt, nakon ove istrage nad Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustačem! Nema slobodne Hrvatske sa imenom zločinca Tita po njezinim trgovima! Povodom predstavljanja knjige Titov Jasenovac Jučer je u Velikoj dvorani rezidencije Družbe Isusove u Palmotićevoj predstavljena najnovija knjiga mr. Mladena Ivezića Titov Jasenovac Samizdat, Zagreb 2014. Predstavljači su bili p. Vladimir Horvat, DI, povijesni istraživač Jasenovca, prof. Tomislav Sunić, hrvatski diplomat i sam autor. Dvorana je bila premala da primi sve zainteresirane, pa su mnogi ostali u predvorju dvorane i dvorištu rezidencije družbe, pomno prateći vrlo zanimljiva izlaganja. Na predstavljanju ove knjige uočene su istaknute javne osobe, primjerice biskup Valentin Pozaić, mons. Stjepan Razum, Gordana Turić, režiser Jakov Sedlar, odvjetnik Željko Olujić, Vice Vukojević, dr. Ružica Ćavar i još neki drugi. Zanimljivo, bilo je i mlađe publike koja se tek sada suočava sa cjelokupnom dramom podvala, mitova i dogmi o Jasenovcu. Brojne krivotvorine koje su i danas u javnom prostoru U dvorani među slušateljstvom primijećeni su i neki poznati istraživači, koji svojim radom također doprinose rasčišćavanju crvene komunističke, danas antifašističke magle, u više od pola stoljeća jugokomunističkog optuživanja Hrvata za ustašoidnost i izmišljeni holokaust i genocid u Jasenovcu. Intrigantne knjige strukovnog povjesničara Mladena Ivezića i njegova marna istraživanja upravo te pojmove demantiraju. Najnovija knjiga Titov Jasenovac je nastavak Ivezićeve knjige Jasenovac - brojke Vl. Ona nepobitno utvrđuje postojanje logora Jasenovac poslije svibnja 1945. Također postoje dokazi i za nastavak korištenja logora Jasenovac do 1951. Povijesni istraživač i suautor knjige Ogoljela laž Jasenovca Naklada EČ, Zagreb 2008. Vladimir Horvat, DI, u uvodnom dijelu napomenuo je da je logor Jasenovac bio radni logor, sa svojom administracijom. Pa je tako bilo zapisano tko je sve kroz logor prošao, kako ušao i kako izašao, odnosno umro ili kažnjen u logoru. Logor je nastao na drvnoj industriji i industriji ljevaonice crkvenih zvona, pa se proširio u svojoj radnoj aktivnosti na izradu pušaka, prve hrvatske strojnice, kao i izradu određenih zrakoplovnih dijelova za njemačku tvrtku Steier. Za svu tu proizvodnju potrebna je bila radna snaga, koja je u logoru bila dobro hranjena kako bi mogla kvalitetno proizvoditi, imala je zdravstvenu zaštitu, liječnika, zubara, postojala je i razonoda, igrao se nogomet i održavale glazbene priredbe. Dakle logor nije bio namijenjen istrebljivanju, već za proizvodnju u kojoj su radili kažnjenici. Sve to posve je različito od onoga kako su kasnije logor opisivali oni koji su htjeli stigmatizirati NDH i nametali neistinu da je logor bio koncentracijski i za istrebljenje nepoželjnih rasa i nacionalnosti. Poslije rata se stvari u logoru mijenjaju, ali se logor nije ukinuo rekao je p. Ustvrdio je da se od partizana logor nastavio koristiti kao sabirni za zarobljenike s križnog puta i za likvidiranje protivnika Titovog režima. Strojevi za proizvodnju su odseljeni u Srbiju, a logor se po komunistima koristi kao mjesto odmazde. Postoje dokazi o tome, pa i oni da se pri radnim akcijama u '60-tim godinama, naišlo na ostatke žrtava čiji su predmeti ukazali da se radi o ostacima hrvatskih vojnika, kao i slavonskih civila. Vladimir Horvat je zaključuje kako su postojala tri logora Jasenovac. Tomislav Sunić je rekao da se svakog autora knjige može prepoznati po bibliografiji i po citatima koje on koristi u svojoj knjizi. Vrijednost Ivezićeve knjige Titov Jasenovac, leži upravo u velikom broju citata i velikoj bibliografiji. Upozorio je kako je gotovo nevjerojatno na temelju službenih izvora bivših komunističkih historiografa utvrditi broj žrtava Jasenovca jer da je u bivšoj Jugoslaviji vladala velika konfuzija glede stvarnog broja žrtava ustaškog Jasenovca, koja je varirala, na temelju iskaza samih jugoslavenskih kroničara i političara, od milijun i pol do 70 tisuća, pa sve do nekoliko stotina ljudi! Sunić je rekao kako se ujedno dolazi do zaključka da je jugoslavenskim komunistima bilo logično, nakon svibnja 1945. Trebalo je stoga stalno demonizirati cijeli hrvatski narod da bi se lakše prikrila masovna ubojstva Hrvata koja su jugoslavenski komunisti činili nakon Drugog svjetskog rata, pa i u samom logoru Jasenovac, istaknuo je prof. Pojam Jasenovca koji su namjerno lažno širili lijevo-liberalni krugovi iz mitova je prerastao sada u dogmu i prekasno je očekivati da će iz tih krugova doći do promjena ili kajanja zbog neistina. Konačno se upitao o što je na tom polju u 25 godina hrvatske države radila hrvatska diplomacija, čiji je i on dio jedno vrijeme bio, kako bi se ta demonizacija Hrvata u svijetu raskrinkala i prikazalo stvarno stanje povijesnih srbokomunističkih krivotvorina. Usprkos vlastite države, niti jedno pitanje nije u Hrvatskoj riješeno glede realnog hrvatskog i srpskog žrtvoslovlja tijekom Drugog svjetskog rata - upravo zato jer bi tada komunisti i njihovi potomci postali pravno obilježeni kao sudionici i nasljednici jednog terorističkog pokreta, zaključio je dr. Sam autor Mladen Ivezić, povjesničar po struci, studentski je kolega prof. Ive Goldsteina, s kojim je u dijametralnom ideološkom i znanstvenom prijeporu. Ivezić je naveo nekoliko zanimljivosti iz logora Jasenovac. Zanimljiva je i ona dokumentirana sa dva izvorna pisma Židovske bogoštovne općine u Zagrebu iz travnja 1943. Tim se dopisima moli od hrvatskih vlasti tj. Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH kao i od Prečasnog Prvostolnog Kaptola da se udome Židovi iz drugih zemalja u Hrvatskoj, s prijedlogom novog logora u Sesvetskom Kraljevcu! Naime, Židovska općina za svoje sunarodnjake moli da ih se spasi i udomi, kako bi se spasili od progona u susjednim zemljama. Ivezić se pita, kako to da niti jedan od lijevo-liberalnih istraživača Jasenovca nikada ranije nije objavio ni protumačio te dokumente. Jasno, jer se je potrebno onda upitati, kakva je to genocidna NDH i Jasenovac bili u travnju 1943.? Možda je najdojmljiviji onaj događaj iz 1942. Njihovi su se grobovi nalazili u središtu logora, zbog opomene, kako bi idući novi čuvari nad tim grobovima prisezali na poštenje i upozorenje na kaznu zloporabe svog položaja. Daljnje dokaze i navode zbog čega knjiga nosi naslov Titov Jasenovac treba svakako prepustiti čitatelju, kako bi sami došli do svojih zaključaka Pitanje arhiva logora Jasenovac Ono što je ovim predstavljanjem ostalo premalo istaknuto, odnosno naglašeno jest to da je NDH imala svoju arhivu. Tako je i logor Jasenovac imao svoju administraciju sa ulaznim i izlaznim knjigama zatočenika, sa knjigama počinjenja smrtnih kazni, sa knjigama umrlih od raznih bolesti, sa knjigama pohrane vrijednosnih stvari pri ulazu u logor. Sva ta dokumentacija u svibnju 1945. Sva je arhiva NDH, prije uzmicanja prema Bleiburgu, ostavljena u Nadbiskupiji na Kaptolu u Zagrebu. Po prevratu i dolasku partizana arhiva se otima sa Kaptola i tko zna po čijem nalogu otuđuje i odvozi u Beograd. Postavlja se pitanje kada će ona biti vraćena današnjoj Republici Hrvatskoj kao pravnoj državi nasljednici? Ta arhiva bi nepobitno utvrdila i dokazala mnoge činjenice, pa tako laž i istinu o Jasenovcu. Ne bi li to trebao biti jedan od krucijalnih zadataka sadašnje ministrice Ministarstva vanjskih poslova RH da se imperativno i uvjetovano zatraži od Beograda vraćanje svih dokumenata i arhiva NDH u Zagreb? Dosadašnja istraživanja raznih istraživača donose mnoge nepoznate činjenice i nepobitno dokazuju da je Jasenovac poslije svibnja 1945. Ta istina sve više izlazi na vidjelo, pa je i knjiga Mladena Ivezića Titov Jasenovac još jedan veliki i neprocjenjivi doprinos tom nastojanju u traganju za istinom o Jasenovcu. Ako je Ivo Josipović znao, a znao je, trebao je izvijestiti svoje birače Aleksandar Vučić je u Srbiji proglasio ratno stanje. Uvijek se, ako to nisu još uvijek razumjeli, prečanski Srbi žrtvuju, milom ili silom, za račun onih pravih. Roknuli su i Savu u, sada, srpskom dijelu Srijema, tik uz hrvatsku granicu. I nakon što je puknuo nasip kod obližnjih Račinovaca, ubrzo i kod Rajeva Sela. Mislio sam kako Hrvatsku o tome nisu izvijestili, a novinarima su potpuno zabranili pristup na sva poplavljena područja, mislim s pravom, pa je istinu bilo teško doznati. Ako je doista drama u potapanju kemijske industrije Zorka u Šapcu, ako se tu nadaje katastrofa regionalnih razmjera, dobro. Inače potapanje Beograda me ne zanima, pogotovo stoga što pritom ne mora biti žrtava. Toplo je, malo se smoče, pa svi na Avalu. Međutim, ako su oni o tome obavijestili valjda prvoga Ivu, onda je on o tome trebao izvijestiti nas, i one koji su ga birali i one koji nisu. Takve i tolike tikve tajno saditi sa Srbima jednostavno je nepošteno. Čak ni to nije najvažnije, najvažnije je, nakon što su nas Srbi izvijestili o puštanju vode koja će nam se vratiti, angažirati zamrlu građevinsku operativu, desetke buldožera ako treba, možda stotine u gradnju privremenog nasipa oko Strošinaca i Soljana, prije Drenovaca i Vrbanje. Ne mogu vjerovati kako su mještani prepušteni sami sebi i slaganju vreća oko mjesta. KOJE SU TO GLASINE PREDSJEDNIČE!? Čuli smo predsjednika Ivu Josipovića putem HTV-a kako savjetuje da se ne nasjeda glasinama u svezi katastrofalne poplave. On ne reče o kakvim se to glasinama radi za koje kao predsjednik RH sigurno da zna. Među građanima ima svakojakih nagađanja ili vjerovanja. Kako je uopće moglo doći do pucanja nasipa kod Gunje, koji je obnovljen prije četiri godine uz trošak od 22 milijuna kuna što nije mala suma. I sam predsjednik Zoran Milanović se pita kako se to moglo dogoditi i da će se to morati istražiti sudskim putem u RH jer se radi o katastrofi neviđenih razmjera. U Slavoniji je tako jedino bilo onda kada je Slavonija paljena kao očišćena zemlja od hrvatskoga naroda. I sve ono što kruži u narodu koji širi te tajnovite glasine je kako su neki mineri uhvaćeni na nasipu, s punim torbama eksploziva dinamita, pa je valjda i sam predsjednik mislio na njih. I kome bi bilo u interesu takvo miniranje nasipa sa prepunom Savom, nije nepoznato. I zato je čudno da se nasip provalio na novoizgrađenom dijelu kod Gunje ili pak na drugoj strani spram Orašja i Odžaka, a dobro se zna koji narod živi na tim ravnim područjima. I dok se cijela Hrvatska digla na noge za spas izbjeglih ljudi koji su tek obnovili ono što im se događalo prije dvadesetak godina, eto opet moraju s vrećicama u rukama bježati glavom bez obzira u nepoznate prostore po ovoj svojoj hrvatskoj zemlji. I dok se na sve načine zbrinjava izbjeglo mnoštvo ovoga puta od vode, dotle narod iz Bosanske Posavine istoga imena očajno čeka da im stigne kakva pomoć iz RH. I vozači jednoga kombija u Odžak s pomoći, vrećama, kutijama i bocama vode, kažu da su jadni potopljenici bili u suzama radosnicama kada se i njih netko sjetio. Nije se osvećivati onima koji su prigrabili hrvatski povijesni Srijem za kojega je Andrija Hebrang položio mučenički život u tome zloglasnom beogradskom zatvoru. Mnogi Hrvati s pravom te prostore zovu njegovim imenom Hebrangovo, koje je sada pod udarima podivljale rijeke Save. Hrvati nikada ne bi smjeli zaboraviti a niti prežaliti u budućim europskim pravima svoje Hebrangovo. Sada je bitno spašavati mnoštvo koje se našlo na potopu. Veliko hrvatsko srce opet se širi prema svojoj ravnoj Slavoniji i tim ugroženima ma kako se zvali i kome pripadali jer je takva hrvatska plemenita duša bila kroz cijelu povijest. Hrvati pomažu i pomagat će svima u nevolji sa obje strane Save pa makar to neki i ne zasluživali. Ipak bi bio red da se objasne Hrvatima glasine o čudnim vodenim provalama nasipa Save kod Gunje da bi se ubuduće malo bolje čuvali od izazivača katastrofa po našoj plemenitoj zemlji Slavoniji, ili bilo kojem drugom dijelu Lijepe naše. Nije se moglo dovoljno razumjeti predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića kako tvrdi da Hrvatima nije potrebna pomoć niti od EU u koju ulažemo milijarde kuna svoje članarine. Otkuda Zoran najednom postade tako bogat i šarmantan predsjednik da njegovoj državi ne treba nikakva pomoć niti u ovakvim katastrofalnim poplavama. Neki misle da je to termin za izpitivanje i razsvljetljavanje tih zločina, drugi opet da to znači, odkrivanje, osuđivanje, kažnjavanje itd. Nu ona ni u kojem smislu nema to značenje i uobće ne pripada u taj kontekst. Ta čišćenja vršila su se na različite načine; škropljenjem ili pranjem vodom, trljanjem glinom, krvlju,te javnim ispovijedanjem grijeha i itd. To znači da je lustracija samo neka vrst posebnog procesa kojim se u najširem smislu zakonom i drugim propisima označava određen način razodkrivanja zločina totalitarnih sustava ali ne i odstranjivanje iz javnoga života i kažnjavanje onih koji su ih počinili kao i onih koji te zločine prikrivaju i opravdavaju.. To zapravo znači da svi oni koji su počinili zločin i oni koji ih slijede i slave ne moraju za ništa odgovarati. Samo sada na drugačiji način, drugačijim metodama. S koje god strane to pogledamo riječ lustracija je podpuno neprikladan termin i kako izgleda, namjeran misnomen za bilo kakvo kažnjavanje komunističkih zločina. Tako na internetu među državama koje su od 1996. Među onima koje to nisu učinile upisane su neke bivše sovjetske republike, a one u kojima su počinjeni najgrozniji zločini; Hrvatska i današnja Bosna i Hercegovina uobće se ne spominju. Well, reći će naši prijatelji Englezi, -... Pa recimo da je i ta lustracija bolja nego ništa, treba iztaknuti da se Hrvatska nikakvom lustracijom, nikakvim pranjem komunističkih megazločina ne će riješiti umreženog potomstva ideološke baštine onih o čijim zločinima je riječ. Dakle, ono što moramo i možemo pred narodom i svijetom prikazati jest zločinačka prošlost otaca onih koji danas vladaju Hrvatskom, imajući, pritom na umu da se i nakon toga neće ništa promijeniti ako za te zločine nitko ne bude primjereno kažnjen. Kao i sve druge tako površne međunarodne zakone tako i ovaj o lustraciji komunističkih zločina izgleda da svak razumije na svoj način. Tako, od svih zemalja koje su takvu lustraciju tobože provele jedino su Češka i Slovačka poduzele barem nekoliko vrijednih koraka.... Za razliku od svih susjednih država, nova vlast nije o komunističkim zločinima donijela presudu uporabom sudskih procesa i parnica nego je jednostavno izglasala zakonsku odluku kojom će se DRŽAVA LUSTRIRATI OČISTITI OD KOMUNISTIČKIH ZLOČINACA. Prema tom zakonu, izglasanom 4. Ali, iako je poslije razkida između Češke i Slovačke taj zakon prenesen u njihove države, on je 2000. Riječ je o puču koji su komunisti izveli tako što je ministar unutrašnjih poslova, komunist Vaclav Nosek, sve policijske snage napučio komunistima. Vrlo identično s onim što od 2000te godine čine komunisti u Hrvatskoj. A zločini koje su nad hrvatskim narodom počinili Titini ušljivi komite mnogostruko su nadmašili sve zločine svih totalitarnih sustava,pa i onog staljinističkog u SSSR-u. Evo samo nekoliko od tisuća i tisuća primjera: Na jednom sastanku koncem srpnja 1945. Imeđu srpskih i hrvatskih sela je toliko razplamsala da se skoro tuku. U Kostajničkom i Dvorskom kotaru neki kažu da to nije naša država i naša vlast, jer su Srbi u komandama, Srbi su svugdje, a Hrvati nigdje. Ne zato što ja možda žalim neprijatelja, ja ne žalim ni moga oca, nego zato što se u narodu kuje, ruje. Mi moramo nastojati da nadjemo nov način sa kojim ćemo iste neprijatelje odstraniti. Mi imamo vojne sudove.... Samo u periodu između 12. Koji nisu, kako naš narod kaže ni mrava zgazili. Ljudima koji su morali umrijeti samo zato što su bili Hrvati. Vojni sud komande grada Zagreba sastavljen od kapetana Ranogajec Vlade kao pretsjednika, majora Rapaić Ljubodraga i redova Borovac Jovana kao članova suda, Radan Dr. Ota kao zapisničara, a u prisutnosti Popović Dr. Zdravka sudskog istražitelja kao zastupnika optužbe o krivičnom predmetu protiv okrivljenog Filipović-Majstorović Miroslava i družine, radi djela iz čl. GERMOGEN MAKSIMOV što je a primio položaj, ime i naslov metropolita zagrebačke, a kasnije i patrijarha tzv. Ovo je svojevrstni paradoks samo prirođen Velikosrbima, srbokomunistima i njihovim slugama. MIFKA SPIRIDON što je a kao svećenik srpsko pravoslavne crkve prihvatio se je u 1943 godini na vlastitu inicijativu, a posredstvom Germogena položaja i naziva svećenika tzv hrvatsko pravoslavne crkve u Zagrebu,.... Ista sudbina snašla je i biskupa evagelističke Crkve u Hrvatskoj dr. A kakva je razlika bila između njih najbolje pokazuju napr. Ova je presuda izvršna. Tokom istrage ustanovljeno je da posjeduje slijedeći imetak pol vile na Gvozdu br. Stoga na temelju čl. Svi mi znamo da su crveni vampiri sumarno, bez ikakva suda pobili nekoliko stotina tisuća nevinih Hrvata. To svjedoče nebrojene masovne grobnice razsijane od Bleiburga u Austriji do Niša u Srbiji, a za mnoge se još ni danas ne zna. Zna se također da su mnoge od tih zločina počinili srbski i vlaški četnikopartizani kao Koča Popović, Simo Dubajić, Rade Bulat, Čanica Opačić i niz drugih, ali kad pogledamo samo nekoliko niže navedenih primjera, lako ćemo doći do spoznaje da su najmonsruoznije zločine činili tkzv. Na sam dan ulazka crvenih vampira u zagreb 8. Je li onda teško odgonetnuti da su to bili leševi nevinih civila koje je povampirena banda iz obijesti pobila i ostavila po ulicama grada? Za te zasluge jedna od širokih ulica u Zagrebu danas nosi njegovo ime. Pošto su nam kazali da će sutra poslati komisiju vjerojatno Englezi ili Amerikanci nap. FEDERALNA DRŽAVA HRVATSKA 2. Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo gdje su se dizalatakova groblja. Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako. Takvav barbarizam nije zapisan nigdje u povijesti čovječanstva. To nisu činili ni Atilini Huni, ni Đingis-kanovi Mongoli, ni Hitlerovi nacisti, ni Mussolinijevi fašisti. To su samo činili Titini crveni ušljivci. Nije dosta o tim monstruznim zločinima govoriti, pisati, ni plakati, a još manje od počinitelja i njihovih sljedbenika očekivati bilo kakvu izpriku. Njihovi zločini su toliko monstruozni da ih se ne može ničim oprati. Jedino primjenom Lex Talonisa pomoću kojeg bi se sve još žive boljševičke mastodone poput Boljkovca, Manolića i sve druge prijekim postupkom objesiti na prvi pogodan stup moglo bi se oprati barem nekoliko kapi iz rijeka krvi nevinih hrvatskih žrtava. Jedino primjenom tog zakona njih se može osuditi točno onako kako su oni sudili stotinama tisuća nevinih žrtava.. A, prema onoj koja kaže da je zločinac i onaj tko odobrava zločin, parazitima koji, dok žive i uživaju na grbači naroda i ne samo da opravdavaju njihove zločine, nego ih sami malo drukčijim metodama;progonima i prisiljavanjima na samoubojstva tisuća branitelja, porobljavanjem naroda, šurovanjem s zakletim hrvatskim neprijateljima itd. Nismo toliki divljaci da bi poput njih i preoravali bilo čije grobove. Izvan domovine nema sigurnosti Prorokovođa je zapazio da se Kravatani sa strahopoštovanjem odnose prema međunarodnom poretku. Bespogovorno ga uzimaju ne samo kao politički, nego i kao moralni autoritet, autoritet istine i pravde uspostavljen za dobro svih naroda, te da mu se bespogovorno i nekritički pokoravaju. No, kako on rijetko kada ili gotovo nikada nije zasnovan na moralnim vrijednostima, bilo je potrebno upozoriti Kravatane da sintagma međunarodni poredak krije samo kodirani interes gospodara svijeta, daleko od bilo kakve istine i pravde, sintagma dvolična i nemoralna. Trebalo ih je upozoriti da zbog svoga neznanja ne bi i dalje griješili i od toga imali štete. Stoga Prorokovođa, jer on je rođen pod palminim drvetom, reče: - Što je to međunarodni poredak? Ništa drugo do politički poredak nametnut od osvajača svijeta ostalome svijetu. Nametnut po kriteriju moći i sile: s koliko moći i sile raspolažeš, toliko i vrijediš, takvo mjesto zauzimaš u hijerarhiji toga poretka. Taj poredak određuje koliko ćeš suvereniteta imati, kad si pobjednik a kad poraženi, kad ćeš biti zločinac a kad pravednik, kad si barbarin a kad civiliziran. Jer se temelji na takvim kriterijima, on je uvijek bio i uvijek će biti antidemokratski. Važno je ne samo da to znate, nego da se toga držite kao vječne istine. One nacije koje to ne spoznaju ostaju vječno lutajuće nacije, jer se ne znaju orijentirati u političkom vremenu i prostoru unutar koordinata moći međunarodnoga poretka, pa su zato često i svojom krivnjom žrtve. Od početka pisane povijesti čovječanstva poredak moći se nameće kao međunarodni poredak. I uvijek je opravdavan potrebom održavanja reda za dobro naroda. Oni prisvajaju moralni monopol: oni su mesijanski pozvani da budu povijesni predvodnici, sama Providnost ih je pozvala da prave red, mir i moralni i materijalni napredak svijeta. Dakako, oni djeluju u interesu osvojenih i ostaloga svijeta, oni su idealisti i nositelja dobra, za razliku od drugih koji su nositelji zla, oni ne izrabljuju i ne tlače; pače, oni oslobađaju. Svoje osvajanje prikazuju kao moralni univerzalizam dobra. Oni su u posjedu, oni su nositelji cijele istine. Međutim, istina je pak upravo obratna; oni su univerzalisti zla, oni jednako bešćutno, tlačiteljski i izrabljivački postupaju prema svim osvojenima, nemaju solidarnosti prema ugroženim narodima i manjinama. Nemaju ni humanitarne solidarnosti, jer raščlamba svih njihovih humanitarnih akcija pokazuje da su inspirirane isključivo njihovim nacionalnim interesima, a ne zaštitom manjinskih prava i ugroženih naroda glađu ili bolesti, ili pak nekim drugim nedaćama. Pače, suvremeni međunarodni poredak - politikom oružja i droge - upropaštava male i nemoćne narode. Tako su upropaštavali i vas u Patriotskom ratu. Tako zapadni osvajači ni s kime nemaju nikakve solidarnosti: ni rasne, ni vjerske, ni nacionalne, ni kulturalne, ni civilizacijske. Ni prema zapadnim narodima, kao ni prema onima nezapadnima. Za njih su svi samo objekti osvajanja, pljačke, tlačenja i izrabljivanja. Zar nisu europske narode, među njima i vas Kravatane, jednako osvajali, tlačili i izrabljivali Talijani, Hazari, Vinerci itd. Bez vjerske, donekle i kulturalne solidarnosti, ponašali su se prema kršćanima u Libanonu, Istočnom Timoru nisu na vrijeme zaštitili zločin muslimana nad kršćanima , isto tako u Sudanu nisu zaštitili crnce progonjene na rasnoj i vjerskoj osnovi, kao i u drugim sličnim slučajevima. Od Asirije, Babilonije, Hetita, Kineskoga carstva, staroga Egipta i Perzijanaca, Aleksandra Velikoga, Rimskoga i Bizantskoga carstva, Franačko carstvo, Tursko carstvo, Mongolsko carstvo, Englesko carstvo, imperij Velike Britanije, Rusko carstvo uključujući i SSSR , francuski, španjolski, nizozemski i drugi imperiji, sve do Japana i SAD kao, za sada, jedine imperijalne sile. Suma moći i sile svih nacija je materijalna snaga međunarodnoga poretka. Tko tom snagom upravlja - taj uspostavlja i međunarodni poredak. Iako jednom uspostavljen, međunarodni poredak teži eternalizaciji, samo je relativno stabilan. On je dinamična veličina, mijenja se kako se mijenjaju akteri moći u njegovoj strukturi i hijerarhiji. No, kako smo vidjeli, akteri moći s vrha hijerarhije poretka, osvajači svijeta, relativno su konstantni. I kako se povremeno remeti ravnoteža moći, tako se i stvara ili samo želi stvoriti, odnosno promovirati Novi svjetski poredak. Tako je poslije I. Glavna promjena je bila početak raspada Britanskoga carstva i zauzimanje od SAD njegove uloge u svjetskom poretku moći. Isto tako po završetku II. Padom komunizma devedesetih godina XX. Taj novi poredak stvaraju same SAD pod nazivom globalizacije i bez konkurencije, te i bez OUN-a, pa i protivno njima, a proglašavaju ga 1991. U tomu joj pomažu i okolnosti slabljenja moći nekadašnjih svjetskih sila. Ne samo Albiona, nego i Karlovitije koja je izgubila kolonije, izbačena iz Bliskoga istoka, Alemanija se još nije oporavila od poraza u dva svjetska rata, Polovija bitno oslabljena poslije raspada SSSR-a, itd, U povijesti su poznati i drugi slučajevi stvaranja novoga svjetskog poretka, kao onaj poslije Vestfalskoga mira iz 1648. Bečkim kongresom, zatim poslije Berlinskoga kongresa 1878. Dakako, bilo je pokušaja i od drugih da zasnuju novi poredak, svjetski ili regionalni, kao np. Dio međunarodnoga političkog poretka je i sud u Haagu, osnovan za kažnjavanje ratnih zločina počinjenih na prostorima bivše Jugoantije u ratovima 1990-1995. On je trebao biti glas probuđene savjesti i pravde istoga toga međunarodnoga poretka. Trebao je legitimirati međunarodni poredak kao demokratski. Međutim, njegovi su ciljevi daleko od bilo kakve pravde, pravednosti i humanosti. On gospodarima svijeta služi za ciljeve pokoravanja i osvajanja. Prvi cilj toga suda je dokazivanje vjerodostojnosti gospodara svijeta: njihova volja, koja proizlazi iz njihove snaga mora se poštivati pod svaku cijenu. Drugi je cilj pacifikacija Balkana radi uspostavljanja političke stabilnosti potrebne slobodnom kretanju njihova kapitala i uništavanja nacionalnih ekonomija. Sudionike rata treba zastrašiti tako da im više nikada ne padne na pamet tražiti pravdu mimo one koju gospodari svijeta dopuštaju. Poglavito treba kazniti buntovničke narode koji su svojim zahtjevom za stvaranjem samostalne države ugrozili međunarodni poredak. Takvima se, za primjer svima drugima, mora utuviti u glavu da se kane umišljaja da je ikome stalo do njihovih ljudskih i manjinskih prava, do njihove državne samostalnosti, a još manje suverenosti. Cilj je toga Suda da se učini očitim svakome za opomenu, da međunarodni poredak počiva na prevlasti zakona sile nad zakonima pravde. Uostalom, ni pravda ni zločin nisu ono što jesu po općeljudskom shvaćanju morala, prava i pravde, nego ono što takvima kvalificiraju gospodari svijeta, što oni kažu i odrede. O, naivni i pravedni Hrvati! Vidite li kako iz vaše želje i humanoga ali naivnoga prijedloga vašega vođe, Drugoga, da se osnuje međunarodni sud u Haagu za kažnjavanje ratnih zločina počinjenih od Svrabi i Karadaga u ratovima 1990-1995. Taj Sud vas pretvori u zločince i agresore. Nikad, stoga, dovoljno opreza prema osvajačima svijeta! Sve vaše žive ratne vođe su u Haagu, a mrtvi su također okarakerizirani kao ratni zločinci, dok su glavni ratni vođe Svraba, planeri i realizatori genocida i etničkoga čišćenja na slobodi, pače i vojni i ratni savjetnici osvajači svijeta. Za slobodu i demokraciju u svijetu najopasniji je unipolarni međunarodni poredak. Poredak na čijem je vrhu samo jedan osvajač i gospodar svijeta. Zato je proces, koji je upravo u tijeku i koji SAD nastoji svim sredstvima spriječiti, proces stvaranja multipolarnoga svijeta, svijeta sa što više osvajača, za svijet pozitivan politički događaj. Pojavom novih osvajača i gospodara svijeta obuzdava se unipolarna razorna moć SAD kao svjetskoga gospodara i stvara međunarodni poredak kao stanje - sila nasuprot sile. Stvara se poredak međusobne neutralizacije sila. Međunarodni poredak sila nasuprot sili trebao bi stvoriti odnose među silama nultoga zbroja i zamijeniti poredak jedan protiv svih, jedan protiv nemoćnoga svijeta. To bi malim narodima omogućilo kakav-takav manevarski prostor za biranje saveznika i eventualno preživljavanje demokracije. Stvarne a ne formalne demokracije neoliberalizma, demokracije bez naroda s jakim vođama. Takva multipolarnost omogućila bi stvaranje ravnoteže snaga balance of power , koja bi pak proizvela ravnotežu straha balance of fear od međusobnoga uništenja; time bi kao negativna moć koliko-toliko osiguravala mir i sigurnost svijeta, slobodu od tlačenja i izrabljivanja. Koliko će Haag - s namjernom nepravednošću i naglašavanjem proizvoljnosti u određivanju zločina i krivnje u funkciji zastrašivanja - biti učinkovit, pokazat će budućnost. Bilo je i suđenje u Nümbergu, pa svejedno nije ni na koga djelovalo. No, osvajači svijeta se svejedno pouzdavaju u primjerno, iako nepravedno, kažnjavanje i zastrašivanje. Pri tome uopće ne kriju namjeru da svoju volju nametnu svijetu. Pače, javno objavljujući svoju snagu i povremeno je demonstrirajući intervencijama u žarištima sukoba - bivša Jugoantija, Irak, Afganistan, Nikaragva, Venezuela i još prije Koreja i Vijetnam - podcjenjuju ostali svijet. Međutim, globalizaciju kao novi međunarodni politički i gospodarski poredak ostali svijet doživljava kao globalni državni terorizam. Stoga će on zasigurno izazvati i globalnu reakciju, globalni antiterorizam, makar ga gospodari svijeta nazivali globalnim terorizmom. Kako vidite, svijet pulsira politički. Tijekom povijesti se smjenjuju razdoblja političkih turbulencija, konflikata, ratova i razdoblja političke konsolidacije i stabilnosti. Europa je poslije sloma komunizma ušla u razdoblje političke stabilnosti koje će, vjerojatno, potrajati duže. Oblikovan je novi europski politički poredak, ideološki jedinstveno i kompatibilno fragmentiran na političku ljevicu, desnicu i politički centar, s marginalnim ekstremnim političkim i stranačkim orijentacijama. Taj novi politički poredak je okvir koji zajedno s unutarnjim specifičnim političkim okolnostima svakoga naroda bitno suodređuje ostvarivanje političke sudbine svakog pojedinog europskog naroda. On će negativno reagirati na svako njegovo narušavanje sve dok se ne istroši, dok se ne stvore uvjeti za novi poredak. To znači, pri svakom planiranju promjene međunarodnoga položaja Kravatanije morate računati s ograničenjima što ga taj poredak čini. Jer, taj poredak je stvoren voljom osvajača svijeta, i to ne samo onih europskih, nego i SAD. To ujedno znači da u dogledno vrijeme ne možete računati na savezništvo nikoga od stvaratelja toga poretka. Vaš pretpostavljeni saveznik, i mogući, potencijalni budući saveznik Alemanija, u razdoblju stabilnoga mira neće žrtvovati svoje savezništvo u europskom kondominiju Albiom - Karlovitija - Alemanija, kao ni narušavati svoje odnose sa SAD-om radi vas i vašega interesa. Prema tome, vašu želju da ne budete dijelom Zapadnoga Brda možete ostvariti samo oslanjanjem na vlastite snage, što znači samo promjenom postojeće nesposobne garniture na vlasti i dovođenjem nove nacionalno osvještene garniture, koja će to diplomatskim sredstvima i ostvariti. Novo vrijeme traži novu političku strategiju. Razdoblje nestabilnosti vi ste iskoristili za razbijanje Jugoantije i stvaranje samostalne Kravatanije. To ste ostvarili svojom ratničkom vrlinom. To je vrijeme diplomatske lukavosti, podmuklosti i otrova, a ne bojnoga polja. Bojno polje su sad špijunaža i diplomatski saloni. Neherojsko vrijeme, u kojemu vaše ratničke vrline ne mogu ništa postići. To je žensko, buržujsko vrijeme bogaćenja i uživanja, općeg pada morala i umiranja vrlina. Ali, i vrijeme propadanja postojećega i klijanja novoga postliberalno demokratskoga vremena... Tako bi i prođe i trideseti dan učenja Ispravnoga puta. Zašto bi starodrevni hrvatski pozdrav trebao biti zabranjen, ako ga je rabila Hrvatska vojska od NDH, ustaše i domobrani, dakako i civili. Ovdje se ne ću posebno baviti hrabrošću ustaša i i žrtvom života za domovinu Hrvatsku, nego samo istaknuti, da su ustaše i domobrani bili jedina vojska u Drugom svjetskom ratu, koja se je borila za spas života Hrvatskog naroda i obranu domovine - ratne države Hrvatske, koja je bila onakova kakove su sve države u ratu. Hrvatski narod je bio osuđen na totalni nestanak po dvama glavnim planovima: 1. Po Marxovom genocidnom planu Hrvate je trebalo totalno izbrisati s lica zemlje. Taj Marxov plan su sprovodili Titovi marxistički partizani, koji su poubijali i prognali najmanje milijun Hrvata i denacionalizirali oko tri milijuna muslimanskih Hrvata u nove nacije: Neopredijeljeni, Muslimani i Bošnjaci. Hrvatska vojska ustaše i domobrani su spasili Hrvatski narod od totalnog genocida srbskih fašista marxističkih komunista. Po kakovoj to pravosudnoj paragrafiji i logici se može kažnjavati pozdrav, ako ga je netko upotrebljavao, ako toga nekoga osuđuje fašistička srbska ideologija i marksistička komunistička ideologija. Starodrevni hrvatski pozdrav Za dom spremni! Starodrevni hrvatski pozdrav Za dom spremni! Pozdrav Za dom spremni! FIFA nije nadležna za izricanje kazne i nagrade za hrvatski pozdrav Za dom spremni! Za pokretanje sudskog postuka po predmetu starodrevnog hrvatskog pozdrava Za dom spremni! Hrvatsko pravosuđe mora kazniti pokretače i sijače mržnje u redove Hrvatskog naroda kao što su: Milorad Pupovac, Zoran Pusić, Vesna Teršelič... Oštećenu stranku se treba osloboditi svake kazne i platiti joj oštetu, kao što to radi pravosuđe najdemokratskije države u svijetu - Švicarske, u koju se Hrvatska treba ugledati. U najdemokratskijoj državi svijeta Švicarskoj Hitlerov pozdrav nije kažnjiv! Prilaže se najkraće protumačena preusuda Švicarskog vrhovnog suda i Švicarskog saveznog suda u slobodnom ne doslovnom! Priznavanje ili propaganda Za osuditi bijaše slučaj jednog čovjeka, koji je 2010. Svi nazočni, prolaznici i policija su zauzeli ozbiljan stav. Švicarski Vrhovni sud kaznio je toga čovjeka radi rasne diskriminacije ukorom i uvjetnom novčanom kaznom. Švicarski Savezni sud vidi stvar drugčije. Ukazuje na to da pravo stanje rasne diskriminacije neće biti ispunjeno već kroz samo otvoreno priznavanje nacionalsocijalizma. Počinitelj nije širio rasnu diskriminirajuću ideologiju niti je za takav cilj vrbovao druge ljude. Iz toga proizlazi: Tko javno među istomišljenicima podiže ruku za Hitlerov pozdrav, nije pred Zakonom rasist jer on ne vrši nikakvu propagandu. Čovjek u Rütli-slučaju prema mišljenju Švicarskog Saveznog suda nije namjerno uvjeravao prolazne šetače o nacionalsocijalizmu i radi toga se presuda ukida. Pouka za hrvatsko pravosuđe, za hrvatske nadležne vlasti i medije... Nižu se jedna za drugom. Svaka duža od prethodne. Svaka nova, teža od prethodne. Ali, unatoč jadu i bijedi, unatoč ratnim strahotama, nada je uvijek postojala. Nada u svakoj novoj zori i u svakom novom danu. Nada za neki novi produžetak. Čak i u mom rađanju. Znam da me nitko nije u to pakleno vrijeme očekivao. Ali isto tako znam da sam Božjom voljom došla tu … gdje i jesam. I tako… godina za godinom. A onda rekoše: Došlo oslobođenje… Ali, kako za koga!!! Jer, prenosile su se priče kako ubijaju, siluju. Ruše, pale i kolju… Osloboditelji. Otac i sestra bježe prema Popovači. Tamo ih hvataju i razdvajaju. Muškarce na jednu, a žene, djecu i djevojke, na drugu stranu. I onda tako razdvojene, prebacuju u logor Prečko. Sestri mi se tada gubi svaki trag, a oca iz Prečkog prebacuju u mostarski zatvor, Ćelovinu. A tu ga, po kratkom postupku, kao narodnog neprijatelja, osuđuju na smrt. Na sam dan smaknuća, osvanuo je moj otac potpuno sijed. A od onog muškarca u naponu snage, pretvorio se u starca, otupjelog i slomljenog. U samo jednoj jedinoj noći. No dolazak u zatvor jednog od njihovih glavešina, spašava mu život. Dotični je stvarno bio očev šef na željezničkoj stanici. Garantirao je za njega. Ipak ima dobrih i poštenih ljudi, Bogu dragom hvala. Doduše, moj otac je često po njegovoj naredbi, ne govoreći nikome ništa, ubacivao neke pakete u vagone. Nije ni sam znao za koga su, niti što je u njima, pa nije nikome ništa ni govorio. Držao je jezik za zubima. Radi što ti se kaže i šuti. Što čuješ, ne čuješ. Što vidiš, ne vidiš — govorio je tada često moj otac. Ali, nakon očeva izlaska iz Ćelovine i dolaska kući, odvode i moju mamu, pod optužbom da je navodno pomagala škripare. Došli su oni tako, jednog tmurnog dana, mjeseca studenog. Došli neki čudni ljudi, mračni i mrki. Ljudi odbojna lica na kojem se nije moglo ništa pročitati. Došli u crnim dugim kožnatim kaputima, banuli bez kucanja, na prepad. Počeli kopati po stvarima, i kao strvinari uništavati sve što im je došlo pod ruku. Ne znam koliko su vremena divljali po kući, ali znam da smo se mi, nas tri sestre, stisnule oko maminih skuta. Stajale smo kao ukopane u kutu hodnika, drhteći od silnoga straha. Osjećale smo da se dešava nešto ružno, ali nam ni na kraj pameti nije bilo, da bi se nešto loše moglo dogoditi našoj mami. Ta, naša je mama oličenje dobrote, poštenja i plemenitosti! Mama nas je očajnički pokušavala smiriti, ali svjesna onog što joj se sprema, sve nas je poslala k teti Luci, njenoj najboljoj prijateljici. A mi, ukočene od straha i odvojene od nje, počele smo očajnički plakati. Cvilile smo kao napuštena štenad. Nije nam pomogla ni utjeha tete Luce, moje krsne kume, po kojoj sam ja i dobila ime. A takav strah osjetile smo još samo jedanput. I to na sam dan ulaska partizana u Mostar. Opet je samo mama bila s nama. U strahu od silne pucnjave i bombardiranja, svi smo se oko nje skupili. Kao pilići oko kvočke. Odjednom, niz dvorišno stubište, začu se težak bat vojničkih čizama. Ubrzo se na ulaznim vratima pojavi vičući jedan mlađi čovjek u partizanskoj uniformi, okićen bombama oko pasa, s puškom u ruci, i mračna prijetećeg pogleda. A sada opet isto. I još nešto mnogo, mnogo gore. Prolazili su dani strepnje, muke i iščekivanja. Nada je u nama, unatoč svemu, polako tinjala. Zar joj srce nisu već dovoljno ranili? Kroz kakve je tek muke prolazio moj jadni otac, to je samo on znao. Nakon svog pakla, proživljavao je još jedan mnogo, mnogo gori, znajući što mi sve mamu tamo čeka. Tuga se uvukla u našu kuću. Neki su je od nas nosili javno, a neki duboko zapretanu. A tako je još više boljelo. Bol nam se skamenila. I tu ostala, zauvijek. A u kući, sve prividno isto. Ako ih je u ovim olovnim vremenima moglo i biti. Mama je stavila masku, a otac kao otvorena knjiga. Stalno zabrinut i potišten. Uprtio se svim jadima i tugama i uputio u tešku i neizvjesnu budućnost. Kao da su mu sve lađe ovoga svijeta potonule. I nikad se u našoj kući, pred nama, nije pričalo o tome. I nikad nismo na našoj mami primjećivali njen jad i očaj koji je skrivala duboko u sebi. I nikad je nismo čuli da plače. Ali smo zato, mi djeca, često prisluškivali njihove tajne razgovore, ne sluteći da bi ih svaka njihova prepričana riječ, mogla stajati života. Sreća naša da nas je mama naučila da ono što se govori u kući, treba zadržati za sebe. Kakav je to bio užas! Što su nam sve radili, ne mogu ti ni ispričati. Tu ću priču, na mojoj zadnjoj ispovijedi, povjeriti samo svećeniku kada me bude ispovijedao. Dosta ih jada ubilo! Držali su me krvopije i po četrdeset osam sati, do pasa u hladnoj vodi. U ledenom i napola smrznutom izvoru. Najgori je bio neki Jovo iz okoline Niša. Nikad ga neću zaboraviti. Prešao je iz četnika u partizane četrdeset četvrte, kao i većina njih. Da se može nastaviti iživljavati nad nama. Gazio me, i ne samo mene, navlačio za kosu i udarao vičući kao lud. Ideš li im pomagati? Pi--a ti, da pi--a materina! Slomiću ti i ruke i noge, pa nećeš moć ni maknut! Govori, bre, kome si nosila hranu? Jedva sam se, takva jadna i prebijena, odvukla do kraja ćelije i naslonila glavu na zid. A nismo imali ni ležajeve. Spavali smo zbijene na golom betonu, grijući jedna drugu. Bez ikakvih šumova, osim krikova. Samo jad, bol i strah. Mogao si ga napipati. Antikristi, ništa drugo, već antikristi! A još su im gore bile žene. Takvu brutalnost koju smo mi doživjele, baš od njihovih žena, živ čovjek ne može ni zamisliti. Jedna od nas zatvorenica, neka Ivanka sa Širokog Brijega, ostala je bez prsta, jer je na njemu Stojanka, čuvarica u zatvoru, navodno partizanka ali od četrdeset četvrte, vidjela prsten. Nikad se u životu nisam toliko prepala. Plače ona jadna, plačemo svi mi. Krv joj lipti na sve strane… A naša se ledi u žilama. I kako danas, tako i sutra. Pogrom se nastavlja … I nikad kraja… Trenutno je na djelu bio još jedan četnik kojega su partizani zarobili na Neretvi. Utisnuli su mu na čelo zvijezdu petokraku, k'o govečetu žig, kojeg će nositi do kraja života. Ali, snašao se on. Postao je drug i osloboditelj. Daj nam snage da izdržimo ovu nepravdu! Nemoj mi vatru na živu ranu stavljati! Ta, nisam jadan od dobra, preko noći posijedio? Znam ja dobro kako ti je. Znam… —Marijane, molim te, ne prekidaj me, jer ako ovo ne izbacim iz sebe, puknut ću! Znaš, cijelo sam to vrijeme… mislila na vas. Na tebe i djecu. Samo me je to sprječavalo da ne dignem ruku na sebe. U meni je nestajala i snaga i volja za životom. Mučenja, ponižavanja, umor, neispavanost i strah. A srce krvari… Reci kako, kako zaboraviti toliko zla? Kako se osloboditi zadaha smrti i slika umirućih? A čim svane, počinje nova tortura. Na krugovalu puštaju partizanske pjesme. Od riječi smo se svi ježili. Zar su to osloboditelji? Oni koji će dijeliti pravdu? Kakva će im jadna ta pravda biti? Vidiš, dobro sam zapamtila tu pjesmu, jer smo ju svi morali znati napamet i pjevati s njima. Oj, Hitleru, ti si prvi, Narod će vas redom klati. Poredali bi nas oni tako nakon prozivke, jednu iza druge, pa nas, onda, tjerali da pjevamo dok marširamo. Doći će i njima kraj. Dolaze teška i mučna vremena. Moramo misliti na ono troje djece. Ne mogu od boli više ni disati. Steže oko vrata, kao omča. Jedva su kroz jecaje izlazile iz nje riječi. Počela se čupati po prsima, otvarati na silu haljinu, tražeći zraka. U koji bezdan iskukati sav ovaj jad? Gdje isplakati svu ovu tugu? Sa samo pet godina. A sada i Anđelka. S nepunih šesnaest godina! Znam ja dobro kakva joj je sudbina i što su joj radili. Ta dobro sam i zorno osjetila i ja osobno. Ali, najteže mi je od svega, što joj ne znam ni za grob. Daj ti meni snage da se ponovo dignem! Da mi ovo troje ne ostanu siročad. I tebi je teško, moj Marijane, znam. I bojim se, strašno se bojim da nam i ovo troje djece ne dožive isto. Ali još gore i strašnije… Jer mi brzo zaboravljamo, a još brže praštamo.
Tony Cetinski - Od milijun žena
Kod toga sudjelovali su čak i neki članovi tamošnjih narodnih vlasti. Otvoreno sramoćenje Hrvatske Jugoslavenski nametnici kontroliraju vitalne funkcije Hrvatske. No, većina dokumenata u ovoj zbirci svojim sadržajem svjedoči da je praksa bila potpuno drukčija, štoviše suprotna. Primakni mi vina i rakije. USTROJSTVO I NADLEŽNOST VOJNIH SUDOVA Čl. Mrđeni su došli iz Dalmacije u Rajkovo Brdo. No to su samo ezoterične kazališne igre. Osjećale smo da se dešava nešto ružno, ali nam ni na kraj pameti nije bilo, da bi se nešto loše moglo dogoditi našoj mami. Zasad u ponudi hotela imamo, naravno, sva vina i pića, a to su i pivo te razne rakije, iz naše produkcije ali i ona iz proizvodnje svih drugih vrbničkih vinara.
[Amaterski sexs|Erotske priče tašta|Ženidba udaja oglasi]
komentiraj (0) * ispiši * #
