Ujutro, kada smo se Tom i ja udostojili spustiti na doručak, Georg je već bio uvježbao novi pozdrav.

''Dobro jutro, posvojeni moji.'' rekao nam je dražesno.
Prihvatila sam igru. ''Dobro jutro, o, posvojitelju naš!''

Tom nas je oboje zbunjeno pogledao a onda se bacio na pahuljice sa mlijekom i medom. Fuj.

''Sophie, ti danas nemoj ići u školu.'' rekao mi je Georg izgledajući smiješno sa pregačom na jabuke zavezanom oko struka.
''Dobro.'' rekla sam nastojeći zvučati pomalo razočarano. Zatim sam prišapnula Tomu: ''Nisam ni namjeravala.''
Georg je odvezao pregaču i bacio je na stol između nas dvoje. ''Moram ići. Novac za školu vam je na šanku, a tebe, Sophie, kada se vratim vodim na pregled za ruku.'' rekao je i izjurio u trku hvatajući sa šanka ključeve od auta i jaketu sa vješalice u hodniku.
''Bok?'' Tom i ja zbunjeno smo gledali za njim sa žlicama zastalim na pola puta do usta.
''Grozna si.'' zagunđao je Tom. ''Nije fer.''
''Šta?'' Mrzim kad osobe započinju konverzaciju a da nemam blage veze o čemu pričaju. Nisam vam ja Sherlock Holmes pa da odgonetavam!
''Ja moram pisat matišu danas.'' zagunđao je opet.
''Aaaa...To. Ne krivi mene, Georg je rekao da ne moram ići.''
''Ja ću markirati.'' Ustao je od stola i bacio zdjelicu od pahuljica u sudoper.
''Šalabahter, braco. To ti je onaj najnoviji izum. Jako je koristan, inače.''
''Ma da, poslužit će mi da dobijem dvije jedinice. Ona krava konstantno gleda u mene.''

Vidjelo se na njemu, jutros nije bio od volje. Naslađivala sam se cijelo vrijeme dok se spremao. Čudi me što mi nije slomio i drugu ruku. Praktički mu je para išla na uši. Primjetila sam kako je odahnuo kada je napokon napustio kuću. Makar to značilo da će morati pisati test iz matiše bježao je od naslađivačke verzije mene.
Smijući se popela sam se u dnevni na jutarnju turu crtića. Gora sam od male djece. Imam jutarnju i večernju turu, prije spavanja. Spužva Bob je bio razočaravajuć ovaj put. Nije uopće bio smiješan. Zatim su slijedili Silvestar & Čiči, moj omiljeni crtić!

''Kad god se neko zlo dogodi i rješenja tu nema, misle svi. Tko riješit će ga, ti pogodi. Silvestar i Čiči, majstori! Pa bila noć il' usred dana problem ti riješe najgori, a slijede ih...'' Zastala sam u pjevanju uvodne pjesmice jer nikako nisam uspjela pohvatati taj dio. Morat ću to potražiti na internetu. ''Silvestar i Čiči, majstori!'' Slijedio je moj najdraži dio. ''Kad Mjesec pun je, a kuća je stara taaa...Mi tu smo negdje! To bar se dobro zna! Ja zgrabit ću tog kanarinca i bit ću sretan, vjeruj mi! A Hektor će ti skratit krilca...Silvestar i Čiči, majstori! Još traje lov za svakom tajnom, i brojni su scenski zastori. A oni jure uvijek smjelo. Silvestar i Čiči, majstori!''

U ovoj epizodi misterij su bili venecijanski kanali koje netko namjerno prazni, tražeći otkupninu od 10 000 lira. Svaki dan taj netko isprazni po jedan kanal. Najkomičnija scena mi je bila kada je bakica vozila gondolu i pjevala tako da su jadnome Čičiju otpale uši, a on se dosjetio i nabio slušalice na uši. Začuje se treštanje muzike, a Čiči skine slušalice i onako slatko kaže: ''Rock 'n' Roll!'' Nisam se mogla prestati smijati.
Kada su mi završili crtići odlučila sam pogledati najavu programa. Baš kad sam htjela ugasiti televiziju jer nije bilo ničega zanimljivog, začula sam: ''...saznajte u priči o punom Mjesecu.'' Najava za film Vuk. A opće je poznato da volim takve filmove. Znači, večeras u 8.
Onda sam stvarno izgasila televiziju i dohvatila se sljedeće knjige. Cijelu seriju tinte(Srce Od Tinte, Krv Od Tinte, Smrt Od Tinte) sam pročitala, pa mi je trebalo nešto novo. Tražila sam neko lagano štivo nakon debelih knjiga. Prešla sam prstima preko hrbata tanko uvezenih knjiga i, zatvorivši oči, izvukla jednu. Touch The Flame. Udobno sam se smjestila i okrenula prvu stranicu. Uvijek sam čitala sve, od korica do korica, bilješke o piscu, godinu izdavanja, izdavačku kuću...sve. Mama mi se prije često čudila, ali s vremenom je i sama shvatila zašto to radim. Knjiga mi je nekako nepotpuna ako sve ne pročitam. Ova knjiga me potpuno zaokupila, nisam se odvajala cijelo jutro. Bila mi je tako dobra, a ja, kao da sam gledala film: grizla sam nokte na napetim dijelovima, jaukala kada je ovaj ovoga bacio kroz prozor i smijala se različitim izrekama. Bila sam par poglavlja do kraja(knjiga je stvarno tanka, šok nakon one debele) kada je Georg došao doma.

''Mala?'' zazvao me iz kuhinje.
''Ahaaa!'' viknula sam potvrdu da sam u kući, još uvijek zadubljena u knjigu.
''Jesi spremna? Idemo.'' viknuo je ponovo.
''Ahaaa...'' promrmljala sam ja čitajući posljednje retke poglavlja. Zaklopila sam knjigu. ''Molim?''
Georg je glavom provirio sa stepenica. ''Jesi spremna? Idemo na pregled.''
''Kakav pregled?'' upitala sam budalasto mislima još uvijek u knjizi.
''U liječnika.'' odgovorio mi je već nestrpljivo.
''Zar si bolestan?'' upitala sam opet.
Popeo se u dnevni. ''Sophie, vodim te na pregled za ruku.''
Lupila sam se dlanom po čelu. ''Joj, da, potpuno sam zaboravila. Daj mi pet minuta!'' Otrčala sam u sobu i na brzinu se obukla.
''To je bilo šest minuta.'' rekao je kad sam se spustila natrag dolje.
''Jao, hoćete li mi ikada moći oprostiti?'' sarkastično sam dramatizirala.
''Nikada!'' rekao je teatralno okrenuvši glavu od mene. Počeli smo se smijati jedno drugome. ''Daj, silazi dolje, još najbolje da nas uhvati gužva u prometu.''

Kao da nas je ukleo, to se i dogodilo. Georg je živčano lupkao prstima o volan, a ja sam hvatala ritam kojim je lupao i smišljala pjesmicu o tome koliko mrzim ovakve zastoje. Nakon nešto više od pola sata, napokon smo se izvukli iz gužve i došli do bolnice. Bila je to ona ista u kojoj sam bila nedavno.

''Sophie? Što ti je sad? Došla si nas još malo gnjaviti?'' nasmijala se gospođa Lilly s info pulta. Imalo je to nekakav drugačiji naziv, ili možda čak i nije, ali svejedno meni je bilo info pult.
''Došla sam na pregled.'' Prišla sam joj. ''Je li i ovdje velika gužva kao u prometu?''
''Pa, poprilično je slična.'' rekla je. Složila sam razočarano i milo lice. ''Ali sigurna sam da te mogu malo progurati. Prolij si malo ovoga po zavoju.'' rekla je i dala mi neku crvenu tekućinu u bočici.
''Krv?'' upitala sam ju.
''Ma, kakva krv? Sok od višnje. No, prolij to više!'' naredila mi je i učinila sam to.
''Predobro...'' prokomentirala sam. Izgledalo je jako vjerodostojno.
''Odlično. A sad, sjedaj ovdje i pretvaraj se da ti je loše.'' Dogurala mi je invalidska kolica pa sam sjela u njih. Georg je bez riječi samo stajao tamo i gledao cijelu situaciju.
''Ajoj, mmmm, uhh, jooooooj, auuuu...'' počela sam se prenemagati.
Gurajući me, Lilly je spustila glavu do moje i prošaptala mi: ''Pretjeruješ. Ograniči se na samo par vrsta zapomaganja.''
Nasmijala sam se. ''Joooooooooj, huuuuuuuh, mmmmjooooj...'' nastavila sam.
''Hitan slučaj! Hitan slučaj!'' počela je vikati ona i gurati me kroz hodnike brže, dok je Georg, trudeći se izgledati zabrinuto da se uklopi u scenu, trčao za nama. U jednom trenutku skoro je pao, na što sam je umalo prasnula u smijeh. Ali brzo sam ja to zakamuflirala novim zapomaganjem.
Došavši pred sobu za pregled od brzine smo projurili par metara naprijed, ali brzo smo se vratili i zastali točno ispred vrata. Iz sobe je izletio Brandon, doktor kojeg sam također poznavala. ''Što je bilo?! Sophie? O moj Bože, uđite!'' Maknuo se s vrata i Lilly me ugurala. Georg je ušao za nama i zatvorio vrata. Brandon je odmah dohvatio moju jadnu slomljenu ruku. ''Što je bilo? Kako se ovo desilo?'' Pokazivao je na crvenu mrlju na mom gipsu.
''Ma, smirite se, doktore. Nije bilo ništa. Samo smo je slučajno prolili sokom.'' Ono 'slučajno' je bilo posebno istaknuto.
''Od višnje.'' dodala sam ja.
''Odmah da se zna, ja nisam imao nikakve veze s ovim.'' branio se Georg.
''I zbog prolivenog soka ste vi napravili toliku scenu?'' Brandon nas je gledao pomalo ljutito.
''Ne, naravno. Samo smo htjeli malo progurati Sophie.'' objasnila mu je Lilly.
''O moj Bože, dobro kad si već tu. Daj da ti skinem gips.'' Počeo mi je rezati gips škarama nalik onim vrtlarskim. Kada ga je skinuo nježno mi je ruku položio da hladni stol. ''Molim vas, odite u ovu sobicu pokraj.'' rekao je Georgu i Lilly. Zatim mi je preko prsa stavio neko čudo sa željezom na krajevima, od kojih mi je jedan prebacio preko ramena, a drugi zakačio ispod zdrave ruke. Zaključila sam da je to zato da mi se srce ne zrači. ''Kako ti je ruka, osijećaš li bol?'' upitao me.
''Pa, malo boli, da. Onako neugodno.''
Pokrenuo je stroj za rengen koji je visio s stropa. ''Možeš li okrenuti ruku u ovaj položaj?''
''Au, da. Evo.'' okrenula sam ruku stiščući zube.
Nakon par minuti sve je bilo gotovo. ''Evo vam slike, ruka ti je prilično dobro, mislim da ćeš ostati samo na zavoju, ali svakako dođi na pregled ako te bude bolilo.'' rekao je i predao rengenske slike Georgu. ''Lilly, odvedi je na previjanje ruke.''
Lilly me opet posjela u invalidska kolica i na izlazu mi prišapnula: ''Nastavi glumiti, čisto pokrića radi.''
Jedva sam stigla preko ramena Brandonu dobaciti: ''Bok'', a već smo jurili dalje niz hodnike.

Kada su mi i napokon ponovo previli ruku bilo mi je dozvoljeno otići. Sjeli smo u auto i izašli na cestu...Kad tamo još gora situacija nego što je bila kada smo dolazili. Georg umalo da nije odvalio volan od trubljenja. Kući smo došli tek u 5 sati. Tom je već bio u kući i zabavljao se loncima, tavama... Pretpostavljam da je želio nešto skuhati.

''O-o'' rekla sam promatrajući njegovo nesnalaženje među svime tim. ''Ti namjeravaš kuhati?''
''Da. I za tvoju informaciju, ja znam kuhati.'' rekao je i dalje premećući po posuđu.
''Vidim...'' bilo je sve što sam rekla prije no što sam se ponovo zadubila u knjigu.
''Daj, molim te, pusti to. Naručit ćemo nešto.'' rekao je Georg i oduzeo tavu i ulje Tomu iz ruku. ''Sophie, što ćemo naručiti?''
''Ahaaa..'' rekla sam čitajući zadnje poglavlje.
''Tom, što ćemo naručiti?'' Sada je upitao Toma.
''Svejedno mi je.'' rekao je ovaj.
''Vi, djeco, uopće niste od pomoći.'' zaključio je.
''Ahaaa...'' dodala sam ja okrećući stranicu.
''Znači pizza.'' odlučio je on.
''Sa četiri vrste sira!'' dodali smo Tom i ja uglas.
''Baš divno. Najskuplju ste izabrali.'' Ali ipak ju je naručio.

Čekajući dostavu pročitala sam knjigu do kraja. Divila sam joj se par minuti i onda krenula na drugu. Gorka Ljubav. Baš kada sam pročitala prvu rečenicu netko je pozvonio na vrata. Pizza boy!
Georg je primio dostavu i servirao pizzu na stol, a Tom i ja smo se kao lešinari sjatili oko nje.

''Moj je ovaj komad!'' Zapečatirala sam onaj koji je izgledao najukusnije. Zgrabila sam ga i počeli smo jesti.
''Sophie, idući tjedan krećeš u školu.'' rekao mi je Georg.
''Pihh...Imam samo dva dana. Buuu...'' pobunila sam se.
''Ne brini se, ja ću ti davati instrukcije.'' rekao je Tom prividno dobro.
''Bilo bi vrijeme da se vratiš, a profesori će vjerojatno imati razumijevanja.'' Zašto su, dovraga, svi stariji bili tako čvrsto uvjereni da su profesori imalo suosjećajni?!
''Aha, baš...'' promrmljao je Tom među zalogajem.
Georg ga je ošinuo pogledom. ''U svakom slučaju, tu će ti biti tvoj brat da ti pomogne.''
''O, Bože...'' sad sam ja mrmljala.

Kada smo dovršili večeru povukla sam se u sobu, Tom je prtljao po gitari a Georg je sređivao neke spise, dolje, u svojoj sobi. Baš nakon pročitanog osmog poglavlja sjetila sam se Vuka, ali tada je već bilo 9 sati i propustila sam početak filma. Ipak, kako mi se više nije dalo čitati, spustila sam se pogledati ga. Zavalila sam se i pokušala popratiti priču. Tijekom reklama pripremila sam si kokice, namjestivši mikrovalnu na jakost od 800 W i vrijeme od 3 minute. Vratila sam se gore baš kada su reklame završavale.
Većina filma bila mi je bezveze, onako osrednja, ali kraj mi je bio super. Ona borba između onih dvojice, kojima ni imena nisam zapamtila. Zapravo ni ne znam zašto sam gledala film. A onda, kraj.
Došla je policija, prijatelji one žene koju je onaj zločesti vuk napao, a ona se, valjda da pokrije ovog drugoga, napravila glupa.

''Laura, George je mrtav. Tom također.''
Blenula sam u TV. Stajala sam tako par minuti a onda počela umirati od smijeha. Cijela kuća je orila. Georg i Tom su dotrčali u dnevni.
''Koji ti je vrag?'' upitao me Tom.
''Ali, kako?'' Uvijek me išla gluma. ''Pa...pa vi ste mrtvi!'' Zaprepaštenog izraza lica odmicala sam se od njih.
''Ma, ma o čemu ti pričaš?'' upitao me sada Georg. Kada su bacili pogled na televiziju i shvatili koji sam film gledala, iznenada su izgubili zanimanje i vratili se svojim prijašnjim poslovima.
''Auuuu...'' Tom je posprdljivo dodao prije no što je zatvorio vrata svoje sobe.

Ničega više nije bilo na televiziji pa sam se ponovo posvetila knjizi. Oko ponoći već mi se bilo spavalo, pa sam, pazeći na ruku, legla na bok i utonula u san.

Iz bolnice su me napokon pustili točno nakon dva tjedna, kada su mi rebra zacijelila. Dva poprilično zabavno-dosadna tjedna. Posjećivali su me jedino Georg i Tom, ali rijetko jer su, kao i ostatak društva, bili prezauzeti obvezama. U ta dva tjedna mirovanja, točnije jedan tjedan mirovanja, sva nova saznanja su mi se slegla i napokon poprimila normalan oblik. Onaj drugi od dva tjedna nije bio toliko miran, jer sam, kada su mi napokon dopustili da prošetam, shvatila kako je to zapravo predobar osjećaj, pa sam često sestrama bježala po bolnici kada bi me htjeli vratiti u krevet. Jednom sam čak uspjela izaći iz bolnice na obližnje igralište, a sve zahvaljujući nekoj prometnoj nesreći koja se dogodila pa su ozlijeđene prevozili u bolnicu i svi su bili poprilično uzbuđeni oko toga. Joj, ta moja iznenadna bezosijećajnost. Da bi sebi skinula grižnju savijesti odnijela sam buket cvijeća svima u bolnici za koje sam doznala da su bili ozlijeđeni u toj nesreći. Nije ni to bio lak posao.
Uglavnom, nitko nije saznao za taj moj izlet na kojem je meni bilo poprilično zabavno. Saznala sam da je to zapravo igralište škole koja se nalazi u blizini pa sam gledala trening navijačica. Čovječe, kako se one samo nemilosrdno bacaju u zrak! Imale su odličnu koreografiju sa masu zanimljivih elemenata, ali ja sam se neprestano smijala onim njihovim blesavim navijačkim osmijesima i izrazima lica koje su slagale. A pogotovo kada bi koja još onako zavodnički namignula, e tada sam totalno odvaljivala od smijeha. Kada sam primjetila da toliko smijanja šteti mojim rebrima, vratila sam se u bolnicu. Krijumčarenje same sebe je prošlo prilično dobro, hodnici su bili skoro pusti. Ujurila sam u svoju sobu, nabacila na sebe piđamu, upalila TV i pretvarala se kao da se ništa nije dogodilo. Baš ništa.

Na dan odlaska po mene je došao Georg, Tom je bio u školi. Georg je bio vidno iscrpljan, ali dovoljno svoj da bi se začudio i nasmijao kada sam se pozdravljala sa svakom osobom koja se zatekla na hodniku. Pozdravila sam sve liječnike, sestre, pa čak i druge pacijente koje sam susrela.
Osjetiti poznati miris auta, nakon mirisa svih onih dezinfekcijskih sredstava, bilo je prilično opuštajuće za moje nosnice. Ali osjetiti toplinu i miris doma, to je bila jedna sasvim druga priča.

''Kućica!'' zaderala sam se. ''Napokon!''
Zaboravivši na slomljenu ruku (da, i to je moguće) bacila sam se na krevet u svojoj sobi. Na prvi pogled sve je bilo isto. Prozor zatvoren, sve zamračeno.
''Jeste vi upoće ulazili u moju sobu? Mislim, bar pobrisati prašinu. Slomljena mi je ruka, inače.''
''Ja nisam. Tom je, par puta.'' rekao je Georg stojeći na vratima.
''Aaaa...Tom se uselio?'' upitala sam zabavljena činjenicom kako ću ga izrabljivati.
''Da, uzeo je gostinjsku sobu. I službeno smo ostali bez nje.'' nasmijao se do bi ublažio prizvuk te izjave.
''Idem je pronjuškati.'' Uz jedan izvještačen poskok našla sam se na nogama.

Spustila sam se iz svog malenog kraljevstva niz stepenice, prišla vratima gostinjske sobe, sada Tomove sobe, i pritisnula kvaku.
Otvorilo mi se jedno tako uredno carstvo da je bilo teško pomisliti da je to zapravo soba jednog dečka. Bračni krevet je gurnuo skroz do zida da bi imao više mjesta. Dva noćna ormarića koja su nekoć stajala kraj svake strane kreveta, sada su bila u drugom kutu sobe, postavljeni jedan na drugog. Gornji ormarić nije stajao ravno u liniji sa donjim već je bio onako malo ukošen, eto, čisto izgleda radi. Veliki ormar je stajao gdje i prije, pokraj vrata, samo što ga je sada, osim posteljine, zauzimala i Tomova roba. Prevrtila sam po vješalicama i naišla na jednu zakon košulju za koju sam si obećala da ću mu je ukrasti. S druge strane ulaznih vrata u sobu bila su vrata za kupaonicu. Bila je više-manje ista kao i uvijek, samo što je Tom sada uselio svoju narančastu(da,da) četkicu za zube i par kupki te šampona za kosu. Vratila sam se u sobu i otišla do radnog stola, očito novog, i, na moje opće zaprepaštenje, boljeg od moga!

''Hej, nije fer...'' progunđala sam. Baš me zanima hoću li mu i to moći ukrasti...?

Sjela sam na stolicu za stolom i otvorila prvu ladicu. Knjige. Otvorila sam i drugu. Jao, bilježnice. U trećoj me zateklo par zelenkastih fascikli prepunih papirima. Odmah sam znala što je to. Sa nekim uzbuđenjem izvukla sam ih sve iz ladice na stol i otvorila prvu.
Zašto su u ovoj obitelji svi talentiraniji od mene?! Georg svira, a ovaj tupan crta k'o profesionalac! Listala sam crteže. Savršeno, savršeno...savršeno...MOLIM?!
Izvukla sam jedan list, nesvjesna toga da mi se ruka trese kao luda. On je nacrtao MENE?! MENE! Ostavila sam taj crtež postrani i spremila fascikle. Uzela sam sebe na papiru i napustila njegovu sobu.
To sam bila ja. On je nacrtao mene. Sjedila sam na stepenicama do svoje sobe i buljila u papir. Popela sam se u kupaonicu i stala pred ogledalo. Podigla sam papir u razini mog lica i ogledala se u zrcalu. Identično. Ne samo da crta odlično, već ima i fotografsko pamćenje...Osijećam se kao izrod u ovoj obitelji. Nasmijala sam se sama sebi i sa nekim zadovoljstvom stavila crtež na pano kraj stola u mojoj sobi.

Popodne kada se Tom vratio ja sam spavala na trosjedu. On se zavalio u fotelju i divljački raspalio televiziju, kao slučajno. Najveća ironija u svemu tome bila je ta što sam ležala na njegovom omiljenom mjestu.

''Vrag te neće...'' progunđala sam.
''Oooo...Čitali smo Praskozorje!'' rugao mi se.
Izbeljila sam mu se. ''Za razliku od tebe ja znam čitati!''

Podigla sam se u sjedeći položaj i još par trenutaka tako stajala da mi se razbistri pogled. Prošla sam zdravom rukom kroz kosu i namjestila svoju šarenu maramu koja mi je ruku u gipsu držalo u nepomičnom položaju. Bacila sam pogled na televiziju.

''South Park!'' veselo sam uzviknula i sjela na pod bliže televiziji. ''Nove epizode?''
''Aha...'' promrmljao je Tom već se prebacivši na svoje omiljeno mjesto.
''Jel' ovo ona što su je reklamirali, kada Cartman pjeva Poker Face?''
''Aha...'' promrmljao je opet. Nikad nije pričao dok bi gledao nešto, što je za mene bilo apsurdno.
''Dosadan si!'' prigovorila sam mu.
''Aha...'' promrmljao je treći put.
Nasmijala sam se. ''Glup si k'o letva!''
''Neće ti uspjeti...'' rekao je ravnodušno, oči ne maknuvši s ekrana.
Odvalila sam se od smijeha. Izgasila sam televiziju, a kada se pobunio rekla sam mu: ''Gledat ćemo ovu na internetu. Što je bilo u školi?''
''Kontrolni iz matiše je sutra.''
''Super...Striko!'' zaderala sam se.
Tom je panično prekrio uši. ''Nije doma. Išao je po neke papire na sud.''
''Nije rekao kad će se vratiti?'' upitala sam ga.
''Večeras, najvjerojatnije.'' odgovorio mi je. ''Nego, primjetio sam da si mi zaplijenila crtež.''
''Koji crtež?'' Onda sam se sjetila. ''A, da. Pa ja sam na njemu, 'ne?''
''Da, al' to ti ne daje pravo...'' započeo je, ali prekinula sam ga.
''Ja sam bila inspiracija, crtež je moj.''
''A, ma je li? Jesi li vidjela Mona Lisu da je Da Vinciju uzela sliku?''
''Ne možeš potvrditi da nije!''
''U svakom slučaju crtež pripada meni. Ja sam ga nacrtao. Mogu ti pokazati detalj na svim crtežima, pa tako i na tvom portretu, koji stavljam kao znak svog autorstva!''
''Ne dam ti crtež!''
''Nema problema, ja ću ga sam uzeti.'' Počeo se penjati stepenicama ali sam ga krvnički povukla natrag, tako da je zamalo glavom udario o željeznu ogradu.

Prepirali smo se, vikali jedno na drugo, ali nitko nije popuštao. Tako je to kad imaš blizanca. Makar i dvojajčanog. Smiješna prepirka prerasla je u žestoku svaču i, kunem se, da mi ruka nije bila u zavoju skočila bi mu za vrat. Očito smo se bili zbilja dugo svađali jer nam je ponestalo argumenata pa smo ponavljali stare. Upravo sam se ponovo derala da mu ne dam crtež kad je nečiji glas nadjačao moj.

''Dosta!'' Oboje smo ustuknuli i okrenuli se prema izvoru glasa. Bio je to Georg. I bio je zbunjeno ljut.
''Upsić...'' Blijedo sam se nasmiješila a onda si zagrizla donju usnu. Tom je stajao do mene i obuzdavao se da ne prasne u smijeh.
''Koji vrag se ovdje dešava?'' upitao nas je polako. ''Dođem doma iz cirkusa, a zatekne me još gori cirkus.''
''Uzela mi je crtež!'' potužio se Tom baš kao malo dijete kojemu je netko uzeo keksić. Ne kažem da ne bi učinila isto.
''Kakav crtež?'' Ovo je pitanje bilo namijenjeno meni.
''MOJ crtež. Crtež na kojem sam ja.'' Otišla sam u sobu donijeti ga. Ali nisam ga našla na panou. Sjurila sam se niz stepenice i napala Toma. ''Uzeo si ga!''
''Nisam.'' Instantno je složio nevino lice.
''Jesi, uzeo si ga! Bio si u mojoj sobi!''
''Nisam bio u tvojoj sobi! Zašto misliš da jesam?''
''Zato što znaš da sam ti uzela crtež?'' To je bar bilo preočito.
''Znam da si mi uzela crtež jer sam ih poslije škole gledao. Znam napamet svaki svoj crtež!''
''Dobro, daj, potraži gore taj crtež. Možda ti je negdje pao.'' Georg se držao za korijen nosa trudeći se ostati miran.

Ponovo sam otišla u sobu i pogledala uokolo za crtežom. I zbilja, našla sam ga iza klavira, zajedno s onim crtežom neanđela kojeg sam 'osvojila' prvi put kad sam upoznala Toma. Spustila sam se dolje i dala crtež Georgu.

''Ovo je stvarno dobro. Sophie, daj stani mirno ovdje. Gledaj me.'' Zatim je počeo uspoređivati crtež i mene.
''To je moj crtež!'' zarežala sam i istrgnula mu ga iz ruke.
''Pazi!'' panično je uzviknuo Tom.
''Što? Kidam ti dušu?'' posprdno sam ga upitala.
''Otprilike.'' rekao je.
Nasmijala sam se. ''Onda, suče. Crtež je moj, zar ne?''
''Ne.'' rekao je Tom.
''Hoćete li me prestati prekidati?!'' povikao je Georg.
''Crtež je moj.'' prišapnuo mi je Tom.
Baš kad sam zaustila da se usprotivim Georg je ponovo povikao: ''Začepi!''
''Čepim.'' kratko smo rekli oboje.
''Sjednite. Ne, ti tamo, na drugi kraj.'' Razmjestio nas je na dva suprotna kraja sobe. ''Crtež je nacrtao Tom, a na njemu je Sophie.'' Kimnuli smo. ''Sophie, zašto onda misliš da je crtež tvoj?''
''Zato što sam ja na njemu.'' Kao da je to bilo teško za pretpostaviti.
''Pa i sama si za sliku u hodniku rekla da je Picassova, a ne slika onoga što je naslikano. Šta god to bilo.'' Tom se na ovo zadnje nasmijao.
''Da, ali...'' zastala sam na tren. Ponestalo mi je argumenata pa sam počela pretpostavljati gluposti. ''Kako si siguran da s njim neće izvoditi razne muši-buši, voodoo stvari?'' upitala sam ga šaptom dovoljno glasnim da me Tom ipak čuje.
''Sophie, živimo u istoj kući, ići ćemo zajedno u školu, pola dana ćeš biti sama sa mnom...zašto misliš da mi trebaju te tehnike?'' Zločesto se nacerio.
''Ime neku namjeru!'' povikala sam i demonstrativno kimnula glavom te uperila prst zdrave ruke u njega.
''Daj, ne budali!'' prekinuo je Georg moje dramatiziranje. ''Ovako ćemo. JA ću uzeti crtež i odnijet ću ga uokviriti.'' odlučio je Georg.
''Osijećam se počašćeno.'' zaključila sam.
''Onda, je li sad sve uredu?'' upitao nas je.
''Ne.'' rekli smo uglas.
''Lijepo. Ipak ostaje po mome.'' Georg nas je zabljesnuo gigantskim zadovoljnim osmijehom. ''A sad da se pozabavimo nečim drugim.'' rekao je i bacio na stol pred nas neke papire.

Tom je počeo prebirati po papirima, a ja se nisam ni trudila jer znam da ne bi ništa shvatila. Ipak su to odvjetnički posli a ja se još trudim živjeti svoj bezbrižni mali život. Tom je neko vrijeme čitao napisano na papirima i izgledao strašno pametno, ali ozbiljno, nije da se šalim. Na kraju je samo podigao pogleda prema Georgu i nasmijao se.

''Što?'' upitala sam ih.
''Posvojeni smo.'' rekao mi je Tom.

||prvo.svima se DUBOKO ISPRIČAVAM za kašnjenje s postom.xD. I zbog tog šta je post ovako mal.Ovo je samo ostatak ovog poglavlja pa če malo brže doč sljedeči nastavak!.Nadan se da opraštate.^^||

Probudila sam se u nekom vozilu za koje sam pretpostavila da je vozilo hitne pomoći s obzirom na
to da sam ležala u kolicima i da je posvuda oko mene bilo različitih medicinskih stvari,
uljučujući i masku za kisik na mom licu. Do mene je netko sjedio glave zarivene u ruke.

''Tom?'' izrekla sam uz oštru bol u prsima. ''Joj...''
''Sophie!'' Iznenadio se i podignuo glavu. ''Sophie moraš mirovati, šuti, ne pričaj. Udarilo
te auto, ali...Ali sve će biti u redu.'' rekao je potreseno.

Pričao mi je da me pratio cijelim putem i da zna da je on kriv za ovo što mi se dogodilo. Pa da,
i krivila sam njega. On i njegova sjena su me prepali kao nikad ništa u životu. Izrekao je
milijun isprika, prekorio se još toliko puta, a da ne spominjm koliko se puta lupio rukom po
čelu. Bio mi je urnebesno smiješan takav. Još nisam do kraja pojmila da mi je brat, ali bivao
mi je sve draži.
Nakon par minuti došli smo do bolnice gdje su me iskrcali(čuj smiješnog pojma, kao da sam
vreća brašna), i odveli na pregled. Ustanovili su da imam tri napukla rebra i slomljenu lijevu
ruku. Zašto nije desna, pa ne bi mogla pisati!

''Rebra će ti brzo zarasti, vozačica nije prebrzo vozila, srećom.'' rekao je doktor. ''Ruka
će ti uzeti dva mjeseca, došlo je samo do unutarnjeg prijeloma. Bit će kao nova kada je
pokosnica obnovi.''
''Lijepo'' rekla sam već nešto lakše dišući, sa samo blagom boli u prsima. Prsa su mi bila
ovijena zavojem, a ruka je mirno stajala u gipsu.
''Kada ti rebra zacijele, puštamo te iz bolnice i preporučamo da neko vrijeme spavaš na
leđima.''
''Kao da će moći uopće ležati zbog ruke.'' rekao je Georg kojeg je Tom u međuvremenu
nazvao i rekao mu gdje smo.
''Otprilike za koliko će mi rebra zacijeliti?'' upitala sam želeći što prije otići od
tamo.
''Dva - tri tjedna. Srećom ti si još mlada, pa su ti kosti čvrste i zdrave. Jesi li prije
ovoga ikada išta slomila?'' upitao me.
''Ne, za čudo Božje.'' nasmijala sam se.
''Super! To će također pridonijeti ozdravljenju. Sada te puštam da se odmoriš, imam još
pacijenata za obići. Nevjerojatno je kako su ljudi nesretni, a i nespretni. Zatreba li ti štogod
pozovi sestru. Imaš tu crvenu tipku nad uzglavljem. Pritsni je i doći će.'' rekao je i
izašao.
Čim su se za doktorom zatvorila vrata Georg se obrušio na Toma. ''Kako si mogao biti tako
smotan? Ti si stariji brat, trebao si paziti na nju, a ne je potjerati pod auto.''
''On je stariji?'' upitala sam očajno.
''Da.'' dobacio mi je kratko Tom. ''Nisam ja kriv što tako dobro opaža! Nisam znao ni da me
primjetila!''
''Bez obzira na to...Ne zanimaju me tvoje isprike. Trebao si biti pažljiviji. Tek si dobio sestru,
već je se hoćeš riješiti!''
''On je stariji.'' rekla sam razočarano.
''Nije istina! Znam da sam kriv! Kriv sam! I ne namjeravam to predbaciti ni vozačici, ni njoj!
Kriv sam samo ja i nitko drugi!'' derao se Tom.
''Nego što, nego si kriv!'' derao se sada Georg.
''Pa znam da jesam! I zašto misliš da mi to ne pada teško?! Pada mi teže od bilo čega
drugog, i žao mi je...''
Blenula sam u Toma na te riječi. Nisam mogla vjerovati. Potražila sam rukom tipku izna uzglavlja
i pritisnula je. Ubrzo je u sobu ušla medicinska sestra. ''Molim vas, izbaciti ovu mrgu ovdje...''
rekla sam i pokazala na Georga. ''Uznemirava me.''

Sestra je izgurala zbunjenog Georga van, a Tom me pogledao sa zahvalnošću.

''Nema na čemu.'' rekla sam mu. ''Reci mi nešto, jesi li ti znao da imaš sestru?''
''Da, Robert mi je rekao.'' rekao je sjedajući na rub mog kreveta.
''A kada si me prvi put vidio u školi znao si da sam to ja.'' To nije bilo pitanje.
''Dao mi je fotografiju mame...'' rekao je i izvadio je iz džepa. ''Uvijek je imam sa sobom. Jako
ste slične.''
Uzela sam je u ruku. Bila je slična onoj mojoj, valjda je uslikana u otprilike isto vrijeme.
''Znam.'' rekla sam ponosno.
''A ja više sličim Robertu.'' Zvučao je nezadovoljno.
Odmjerila sam ga od glave do pete. ''Pa nije ni on za baciti.'' rekla sam kako bi ga oraspoložila.
Nasmijao se. ''Hvala, valjda.''
''Zašto mi nisi prije rekao?'' upitala sam ga.
''Kako? Ti santo leda, nisi mi dopustila da ti se približim!'' optužio me.
''Ma što ja? Ti si se igrao toplo-hladno!'' predbacila sam ja njemu. ''I uporno si pokušavao
pobjeći od mene.''
''Kada si me napadala kao zmija ljutica. Ono rušenje na zemlju ti je bilo totalno neukusno. Mislim
kako ćeš tako ikada ikoga osvojiti...?''
''Ma daj! A ti, gospodine tajanstveni! Nemoj mi se ti javljati!'' Nasmijala sam se. Tom je zapravo
bio jedna jako ugodna osoba. Moj brat.
''Jao, ja i moja nedostižnost!'' prasnuo je u smijeh.
Zavijenih rebara sam pružila prema njemu onu jednu čitavu ruku. Nagnuo se i zagrlio me. ''Pazi
na rebra.'' upozorila sam ga.
Nasmijao se i pogladio me po glavi(kao da imam dvije godine). ''Moja mala sestrica.''

Pogledala sam kroz prozor. Na nebu je blještao pun Mjesec.