||prvo.svima se DUBOKO ISPRIČAVAM za kašnjenje s postom.xD. I zbog tog šta je post ovako mal.Ovo je samo ostatak ovog poglavlja pa če malo brže doč sljedeči nastavak!.Nadan se da opraštate.^^||
Probudila sam se u nekom vozilu za koje sam pretpostavila da je vozilo hitne pomoći s obzirom na
to da sam ležala u kolicima i da je posvuda oko mene bilo različitih medicinskih stvari,
uljučujući i masku za kisik na mom licu. Do mene je netko sjedio glave zarivene u ruke.
''Tom?'' izrekla sam uz oštru bol u prsima. ''Joj...''
''Sophie!'' Iznenadio se i podignuo glavu. ''Sophie moraš mirovati, šuti, ne pričaj. Udarilo
te auto, ali...Ali sve će biti u redu.'' rekao je potreseno.
Pričao mi je da me pratio cijelim putem i da zna da je on kriv za ovo što mi se dogodilo. Pa da,
i krivila sam njega. On i njegova sjena su me prepali kao nikad ništa u životu. Izrekao je
milijun isprika, prekorio se još toliko puta, a da ne spominjm koliko se puta lupio rukom po
čelu. Bio mi je urnebesno smiješan takav. Još nisam do kraja pojmila da mi je brat, ali bivao
mi je sve draži.
Nakon par minuti došli smo do bolnice gdje su me iskrcali(čuj smiješnog pojma, kao da sam
vreća brašna), i odveli na pregled. Ustanovili su da imam tri napukla rebra i slomljenu lijevu
ruku. Zašto nije desna, pa ne bi mogla pisati!
''Rebra će ti brzo zarasti, vozačica nije prebrzo vozila, srećom.'' rekao je doktor. ''Ruka
će ti uzeti dva mjeseca, došlo je samo do unutarnjeg prijeloma. Bit će kao nova kada je
pokosnica obnovi.''
''Lijepo'' rekla sam već nešto lakše dišući, sa samo blagom boli u prsima. Prsa su mi bila
ovijena zavojem, a ruka je mirno stajala u gipsu.
''Kada ti rebra zacijele, puštamo te iz bolnice i preporučamo da neko vrijeme spavaš na
leđima.''
''Kao da će moći uopće ležati zbog ruke.'' rekao je Georg kojeg je Tom u međuvremenu
nazvao i rekao mu gdje smo.
''Otprilike za koliko će mi rebra zacijeliti?'' upitala sam želeći što prije otići od
tamo.
''Dva - tri tjedna. Srećom ti si još mlada, pa su ti kosti čvrste i zdrave. Jesi li prije
ovoga ikada išta slomila?'' upitao me.
''Ne, za čudo Božje.'' nasmijala sam se.
''Super! To će također pridonijeti ozdravljenju. Sada te puštam da se odmoriš, imam još
pacijenata za obići. Nevjerojatno je kako su ljudi nesretni, a i nespretni. Zatreba li ti štogod
pozovi sestru. Imaš tu crvenu tipku nad uzglavljem. Pritsni je i doći će.'' rekao je i
izašao.
Čim su se za doktorom zatvorila vrata Georg se obrušio na Toma. ''Kako si mogao biti tako
smotan? Ti si stariji brat, trebao si paziti na nju, a ne je potjerati pod auto.''
''On je stariji?'' upitala sam očajno.
''Da.'' dobacio mi je kratko Tom. ''Nisam ja kriv što tako dobro opaža! Nisam znao ni da me
primjetila!''
''Bez obzira na to...Ne zanimaju me tvoje isprike. Trebao si biti pažljiviji. Tek si dobio sestru,
već je se hoćeš riješiti!''
''On je stariji.'' rekla sam razočarano.
''Nije istina! Znam da sam kriv! Kriv sam! I ne namjeravam to predbaciti ni vozačici, ni njoj!
Kriv sam samo ja i nitko drugi!'' derao se Tom.
''Nego što, nego si kriv!'' derao se sada Georg.
''Pa znam da jesam! I zašto misliš da mi to ne pada teško?! Pada mi teže od bilo čega
drugog, i žao mi je...''
Blenula sam u Toma na te riječi. Nisam mogla vjerovati. Potražila sam rukom tipku izna uzglavlja
i pritisnula je. Ubrzo je u sobu ušla medicinska sestra. ''Molim vas, izbaciti ovu mrgu ovdje...''
rekla sam i pokazala na Georga. ''Uznemirava me.''
Sestra je izgurala zbunjenog Georga van, a Tom me pogledao sa zahvalnošću.
''Nema na čemu.'' rekla sam mu. ''Reci mi nešto, jesi li ti znao da imaš sestru?''
''Da, Robert mi je rekao.'' rekao je sjedajući na rub mog kreveta.
''A kada si me prvi put vidio u školi znao si da sam to ja.'' To nije bilo pitanje.
''Dao mi je fotografiju mame...'' rekao je i izvadio je iz džepa. ''Uvijek je imam sa sobom. Jako
ste slične.''
Uzela sam je u ruku. Bila je slična onoj mojoj, valjda je uslikana u otprilike isto vrijeme.
''Znam.'' rekla sam ponosno.
''A ja više sličim Robertu.'' Zvučao je nezadovoljno.
Odmjerila sam ga od glave do pete. ''Pa nije ni on za baciti.'' rekla sam kako bi ga oraspoložila.
Nasmijao se. ''Hvala, valjda.''
''Zašto mi nisi prije rekao?'' upitala sam ga.
''Kako? Ti santo leda, nisi mi dopustila da ti se približim!'' optužio me.
''Ma što ja? Ti si se igrao toplo-hladno!'' predbacila sam ja njemu. ''I uporno si pokušavao
pobjeći od mene.''
''Kada si me napadala kao zmija ljutica. Ono rušenje na zemlju ti je bilo totalno neukusno. Mislim
kako ćeš tako ikada ikoga osvojiti...?''
''Ma daj! A ti, gospodine tajanstveni! Nemoj mi se ti javljati!'' Nasmijala sam se. Tom je zapravo
bio jedna jako ugodna osoba. Moj brat.
''Jao, ja i moja nedostižnost!'' prasnuo je u smijeh.
Zavijenih rebara sam pružila prema njemu onu jednu čitavu ruku. Nagnuo se i zagrlio me. ''Pazi
na rebra.'' upozorila sam ga.
Nasmijao se i pogladio me po glavi(kao da imam dvije godine). ''Moja mala sestrica.''
Pogledala sam kroz prozor. Na nebu je blještao pun Mjesec.
Post je objavljen 01.03.2010. u 12:48 sati.