''Moramo o nečemu razgovarati.'' rekao je Georg zadovoljno, štoviše svečano.
''Ha?'' blesavo sam upitala. Tom još nije rekao ni riječi.
''Sophie, namjeravao sam ovaj trenutak napraviti svečanim...Ne kvari mi to blesavim komentarima.''
Tom se nasmijao.
Svrnula sam pogled na njega i zbunjeno se namrštila. ''Svečanim? Ja stvarno ne znam kakve veze on ima tu.''
''Pa...Ma procijenit ćeš sama. Sjedni.'' Sjela sam kraj Toma jer mi drugdje nije dopustio.
''Jel ti imaš pojma o čemu se ovdje radi?'' upitala sam ga šaptom, dok je Georg započinjao s objašnjevanjem.
''Aha'', rekao je osijećajući se tako nadmoćnim. Mogla sam mu to pročitati s lica.
''I ne namjeravaš mi reći?''
''Slušaj njega.'' rekao je i glavom pokazao prema Georgu.
Usredotočila sam se na ono što je govorio.
''...i to je bilo izvrsno, fasinantno, zapanjujuće! Nisam mogao vjerovati!'' Nisam imala pojma o čemu je trenutno pričao.
''Žao mi je što moram načimati ovu temu, ali ovo je izvanredno!''
''Prijeđi na stvar.'' savjetovala sam mu.
''Aha! Super! Jesi sigurna? Dobro. Znači, ja sam te udomio otprilike prije mjesec dana...'' kimnula sam i nastavila slušati.

Počeo je pričati o tome kako je došao na tu odluku, o svađi s mojim ocem...Blablabla. Saznala sam da mi otac zapravo ne živi u Italiji već u Hrvatskoj, državi blizu Italije. No sve je to isto. Znači, da ponovimo gradivo: ostavio je mamu kada je saznao da je trudna, podvio rep i pobjegao, kao odrastao čovjek, u Hrvatsku gdje je imao vrlo dobrog rođaka. Oženio se i sa svojom novom ženom dobio dvoje zakonite djece. Zatim je ponovio priču o maminom i mom životu tada. Jao, tih odvjetnika, stvarno obožavaju sve spomenuti. Prešao je na sirotište ukratko, na što sam ja dobacila par sarkastičnih komentara. I onda je prešao na apsurdne sličnosti. Tom nikada nije upoznao svoju majku, već samo oca. S njim je živio donedavno kada je otišao od njega i došao ovdje gdje je čuo da ima obitelj. Pomislila sam: ''Pa gdje onda Tom živi?'', i dobila odgovor na to. Živi u obližnjem sirotištu, baš kao ja prije, ali on voli biti tamo, za razliku od mene koja sam koristila svaku mogućnost da pobjegnem. Objašnjenje toga je da mu je bolje tu nego s ocem. Onda je prešao na još apsurdnije sličnosti. Njegov otac također živi u Hrvatskoj i oženjen je i ima dvoje djece. Georg je mahao rukama kao vjetrenjača dok mi je to pričao. Bio je jako, jako uzbuđen, a ja nisam imala pojma zbog čega točno. Ti odvjetnici...Onda je naglasio sve sličnosti nadajući se da ću ja shvatiti. Završio je s dubokim uzdahom i pogledao me očima punim očekivanja, nade da ja imam bar malo pameti. Tom je do mene gledao u mene i smijuljio se. Klepnula sam ga da prestane što je Georgu, ne znam zbog čega, bilo osobito drago. Zar on nije protiv nasilja? Ili je možda na drogama? Napušen?

''Ha?'' ponovno sa blesavo upitala.
''Zbilja, zbilja kvariš trenutak!'' rekao je i sjeo na stol pred trosjedom na kojem smo sjedili Tom i ja. Pobojala sam se da bi se mogao slomiti. Pa nije Georg perce, a stol nije izgledao baš stabilno. Nakon duge šutnje i gledanja čas u jedno, čas u drugo, Georg je napokon izrekao nešto što me nasmijalo: ''Tom ti je brat.''
Ustala sam se kao opržena i počela smijati. ''Hahahahaha! Dobra fora! Znam ja da je brzo prvi April, a bilo bi preočito da mi uvalite foru točno na taj dan. Imam ja kalendar...Hahahahahaha!!!'' počela sam umirati od smijeha. Pogledala sam njihova lica. Obojica su izgledali kao da nisu sigurni u moje mentalno zdravlje. Zar ovo nije bila šala? Zašto se nitko
ne smije? Pa ne može biti da mi je...da mi je Tom...O. Moj. Bože. Tom mi je...O moj Bože! ''Ali kako? Ne može biti! Ne shvaćam!'' sjela sam na pod.
''Nema se tu što shvatiti. Da ti objasnim do kraja...''

Zatim je počela sasvim druga priča. Sve što sam dosad znala o povijesti mojih roditelja bila je LAŽ. Dakle, kada je moja mama ostala trudna s mojim ocem, kojeg u životu nisam vidjela lično a kamoli na fotografiji, on je isprva mislio ostaviti ju. Mama mi je to rekla samo da bi mi stvorila loš dojam o njemu da se ja ne raspitujem i ne zanimam za njega, jer nije bilo moguće da se on vrati.
Otac mi se zove Robert, na što sam se usiljeno nasmijala jer mi je to ime grozno. Bio je uz mamu dok je bila trudna i pomagao joj je, ali tu nije bilo ljubavi. To je bila samo njegova obaveza i s njom je namjeravao prekinuti čim se dijete rodi. Međutim dočekalo ih je iznanađenje. Rodili su se dvojajčani blizanci(O. Moj. Bože.), točnije Tom i ja. Kako nijedna obitelj nije bila pretežito imućna dogovorili su se da svatko uzme jedno dijete, jer su oba preveliki teret za samo jednog roditelja, koji nije u bajnoj financijskoj situaciji. I tako su se nekako dogovorili i mama je uzela mene jer je vjerovala da će joj biti lakše s curicom, a moj otac Toma iz istog razloga. I podijelili su se, svatko na svoju stranu. Tom je zadnjih par godina prije nego što je otišao od oca radio ljeti i čuvao novac, a onda je došao ovdje i počeo tražiti baš Georga.

Pogledala sam prema Tomu. ''Ha?'' ponovila sam. ''Oprosti! Ha? Ne...Ma...Svjež zrak.'' propentala sam i izjurila iz kuće.

Lutala sam ulicama, već je bio pao i mrak. Bilo je oko pet sati popodne, ali kako je još zima dan je trajao kratko. Neznam gdje sam bila. Samo sam neodređeno lutala. Nisam željela razmišljati, ali misli su se hladnokrvno vraćale kad god bi ih s naporom otjerala. Tom mi je brat? Zar je moguće? Valjda je, pa ne bi mi Georg lagao. Nisam imala ništa protiv Toma, ali sve je to bilo prečudno...Cijeli svoj život imala sam brata blizanca na drugom kraju svijeta. I nitko mi to nikada nije spomenuo. Pa, dobro, to valjda razumijem.
Izbila sam na glavnu ulicu. Zar sam odšetala čak do grada? Izgleda. Koliko je uopće vremena prošlo? Kvragu, nisam ponijela mobitel! Cijelo vrijeme mi se činilo da me netko prati. Neprestano sam se osvrtala, ali nisam vidjela nikoga. Vjerojatno je to bila samo moja prebujna mašta. Nastavila sam nogostupom dok su auti u četiri trake kraj mene jurcali gore-dolje. Nikada nisam bila ovdje, ne izgleda mi poznato. Par sam puta išla sa društvom u kino i u središte grada u šoping, ali ovdje nikada ne bi prolazili. Ma gdje sam ja to dospjela? I kako ću se vratiti? Pogledala sam preko ceste i zamijetila nešto što mi se činilo poznatim. Nekakva zgrada je bila tamo a izlozi su blještili i mamili k sebi. Ali nije mi bilo do kupovine, bila mi je potrebna orijentacija. Cesta je najednom ostala pusta i odlučila sam je prijeći ali u blizini nije bilo pješačkog prijelaza. Krenula sam preko ceste, sijekla sam je ravno, auta nigdje nije bilo u blizini. Opet sam osijetila trnce na leđima, kao da me netko gleda i stajući na polovini ceste sam se osvrnula. Ugledala sam neku siluetu kako se brzo skriva u grmlju pokraj ceste. Protrnula sam, znači, onaj osijećaj da me netko prati cijelim putem je bio istinit. Taj netko mogao me napasti kad god je htio. Adrenalin pomiješan sa strahom najednom mi je projurio kroz žile i brzo sam se okrenula k svom cilju. Zakoračila sam na drugu polovinu ceste kada me presijekla oštra bol, a onda me pred očima zatekla tama.
Zadnje što sam čula bilo je kako netko urla moje ime.

***