utorak, 01.09.2015.
Druga strana priče o meni
Zar nije čovjeku potrebno samo malo poticaja da bi bio zauvijek sretan? Ne razumijem još zašto volim tišinu, ali ono što osjećam je iznad svih riječi koje postoje na bilo čijem crvenom jeziku. Dok sjedim i čekam da mi istina sama dođe shvaćam da je jedino na ovome svijetu lako živjeti, a šta nije? Nije lako naučiti živjeti.
Kako je Sila okrutna, zar ne?
Dok sam zalijevala našu mladu maslinu zapitala sam se zašto ne mogu razgovarati s njom. Naravno, razumijem da nema jezik kao ja, nema tijelo kao ja, nema um kao ja, ali zašto je to bitno? Zar moramo biti isti da bi se razumijeli međusobno? Ni ljudi me nisu zanimali koji su kao ja. Ne treba mi druga osoba koja je ja ili ja koja sam ta osoba. Svejedno. Moja lađa traži tu maslinu preko mora i danas da je upoznam iako sam s njom svaki dan. Smiješno je kako ponekada s nekim provedete duži dio ili cijeli život s nekim i na kraju ga ni ne shvatite niti upoznate. Bude vam krivo. Sve vam crte oko lica budu krive jer niste postigli ono što ste željeli.
Pomislih ‘’ Čuješ li me’’ .
Smiješna sam sama sebi, ali to dijete koje vjeruje da je sve što pomisliš moguće, onda i žarko vjeruješ u to. Znam da me čuje i da me je čula svaki put kad sam joj prišla i bila je zahvalna svaki put kad sam joj utažila žeđ, a ja nisam znala slušati. Ne pričamo svi isti jezik, ali bitno je ono što osjetimo jedni prema drugima jer na kraju krajeva važne su emocije, a ne riječi koje pokažu to. Trebamo znati gledati, a ne slušati, ma ni gledati nego osjetiti. Osjećaj. Osjećaš, zar ne?
Oznake: maslina, pria, razumijevanje, razgovor
- 13:34 -
