ponedjeljak, 06.01.2014.
Nešto.
|
A kako tvoje srce?
Pitanje koje me jako iznenadilo, podjednako njegov sadržaj i činjenica da ga je uputila osoba koja ga je uputila. Zaista nisam mogao vjerovati, nisam očekivao takvo pitanje. Odgovor sam izbjegavao i sam pred sobom, a kamoli pred drugima. Nisam baš bio. Ali ponekad si je teško to priznati. (...) Došao sam kući i ušao u sobu. U sobi je bio apsolutni mrak. Sjeo sam tako u toj tami, sjeo sam i naslonio se na krevet iza mojih leđa. I tada je počelo. Niotkud, najednom, suze su počele teći. Nisam plakao, zapravo nisam radio ništa, one su sve radile same. Sjedio sam tako u tišini i mraku ne radeći ništa, a one su tekle. Nisam to smatrao lošim. Niti sam se krivio zbog toga. Nakupilo se svega i svačega kroz vrijeme, valjda je moralo nekad. Prošlo je neko vrijeme, i kako je počelo, tako je i stalo. Ustao sam, obrisao oči i otišao leći. - Ma dobro, super. Kao i uvijek. |
