Samo jedna duša malena...

Kako se puno stvari može promijeniti u vrlo kratkom vremenu. Čarobno, fascinantno.
Ali ono što je još možda nekako posebnije jest to da se cjelokupna ta promjena, zapravo, odvila u meni. Barem mislim.
I lijepo je to. Vidjeti malo stvari iz neke druge, ljepše perspektive. Promijeniti onaj krivi dio percepcije.

Happiness can be found even in the darkest of times, if one only remebers to turn on the light.

Shvatio sam neke stvari na koje sam možda tražio odgovor. Da, puno stvari trenutno imaju više smisla. Kockice se polako počinju slagati na svoje mjesto. Prečesto se zamaramo sa nekim stvarima na koje zapravo nemamo nikakvog utjecaja. I nekako, kad čovjek nauči pustiti te stvari na miru, mnogo se stvari mijenja. Pa čak i po tom pitanju.
Prihvatiti sebe. Bez toga teško da će ikada biti ičega. Cijeniti trenutak i njegovu ljepotu. Ne čeznuti za nečim iz prošlosti, ili čeznuti promijeniti nešto iz prošlosti, jer to je davno prošlo. Na to više nemamo nikakvog utjecaja, i tako treba ostati. Prošlost treba ostati baza iskustava, kako onih dobrih, tako i onih loših, za budućnost. Dalje, ne čeznuti za nečim u budućnosti, što će se gotovo neminovno dogoditi. Kad dođe, biti spreman, kad dođe, biti sretan - ali zašto ne i prije? Cijeli bismo život onda proveli u nekakvom iščekivanju. Biti hrabar. Vjerovati. Credere, od cor i dare - "Dati srce". Ne zamarati se tuđim mišljenjima, jer su uglavnom toliko varljiva i promjenjiva, da to jednostavno nije vrijedno brige.

Osjećam se prisiljenim pisati ovako apstraktno, i ispričavam se na tome. Ali sam morao, makar i to, napisati.

What is worth living for, and what is worth dying for? The answer to each is the same: only love.

U zadnje vrijeme stvarno ne znam kako bih opisao svoje stanje. Možda zato jer baš i nemam previše vremena za razmišljati o njemu. Samo znam da sam više umoran od svega toga, da nemam nikakvog pojma gdje sam niti kuda idem. Općenito.
Već neko vrijeme tražim nešto. Nekoga, bolje rečeno.

It's hard to belive that there's nobody out there.

Osvrćem se oko sebe i gledam koliko neki ljudi zapravo imaju dinamičan život. Ispunjen. Nešto se događa po tom pitanju. A meni?
A moje vrijeme? Moje vrijeme će proći bez mene.

Imam osjećaj kao da su svi već zahuktale lokomotive koje idu naprijed. Jedino ja stojim na peronu i nijemo ih promatram.
Zašto? Bojim se. Da, iskreno, bojim se. Nikad nije baš sve crno bijelo, i nije lako razlučiti što je bolje. Što treba napraviti. Ali čemu sad tu prosipati neke vrtićke mudrosti, kad ionako to sve već znate i sami.

Nemam volje uvijek sve razumjeti, i stalno boriti se, a ne uspjeti...
Ne, nemam više volje. Nemam volje niti za tumačenje znakova i svih tih gluposti. Volio bih da sve, barem jednom, bude jednostavno. To bi bilo neopisivo lijepo, stvarno. Ali... ah.

Znam, to jest, vjerujem da će biti bolje. I da neće tako zauvijek. Ali opet... Teško je.
I prečesto sam si kondradiktoran. Jer je uvijek lakše drugoga savjetovati nego pomoći samom sebi. I zato vas molim da se ne čudite. Jer sam ja čudan.

Ovaj vikend sam imao mali breakdown. Jednostavno, nakupilo se svega i eto.
Izbacio sam to iz sebe. Ispoljio sam sav taj generiran bijes, sjetu i sve te gluposti koje su me mučile, i sada sam dobro. I više nego dobro.
A mislim da je ono što je najbolje, zapravo to da se nisam iskalio ni na kome. To je bitno.

The great moments of your life won’t necessarily be the things you do, they’ll also be the things that happen to you. Now, I’m not saying you can’t take action to affect the outcome of your life, you have to take action, and you will. But never forget that on any day, you can step out the front door and your whole life can change forever. You see, the universe has a plan kids, and that plan is always in motion. A butterfly flaps its wings, and it starts to rain. It’s a scary thought, but it’s also kind of wonderful. All these little parts of the machine constantly working, making sure that you end up exactly where you’re supposed to be, exactly when you’re supposed to be there. The right place at the right time.

Okrenuo sam se oko sebe. I prepoznao mnogo starih i novih lica. Divnih lica prekrasnih osoba. I to je ono što me nosi dalje, jer znam da oko sebe imam barem nekoliko ljudi kojima mogu vjerovati, u koje se mogu pouzdati, i za koje znam da će biti tu kad ih trebam. A definitivno je posebno kada to doživiš i od nekoga od koga možda i ne bi očekivao.
Da, ima tu i kretena i budaletina, ali neću o njima.

Ljubite se dok ste živi, da ne mroste željni svega.

Svi imamo nekakve svoje probleme i patnje, ali to je sasvim normalno. Dapače, ako pred sobom imate kušnje, znači da ste na pravom putu.
I shvatio sam svoj problem. Treba manje očekivati. Tada, ako se i dogodi nešto, više ćeš to cijeniti.

No, ovoga puta se ne radi o onoj emocionalnoj. Zapravo, kako se uzme.
Sve je to povezano...
Subota i jučer, dva dana u kojima sam osjetio koliko čovjek može mijenjati svoje mišljenje. I to na temelju najbanalnijeg primjera na svijetu.
Dugo me nije tako ubijala glava. I svi popratni elementi bili su tu.
I baš sam uočio, kada je razarajuća bol počela, sve sam davao samo da prođe. U trenutku kad je prošla, shvatio sam, 5 minuta bio sretan zbog toga, a onda sam zaboravio i počeo opet po starome. Kako ništa ne valja, kako ovo, kako ono...

I kao da me vlastita glava htjela upozoriti na to, pa se ponovila još nekoliko puta. Iste stvari. Inače bi, vjerojatno, ostalo na onome i tako bi sve završilo. I ne bih izvukao ništa iz toga.
Kažu mi moji da mi je to od stresa. I razmišljao sam o tome. I došao sam do zaključka da možda previše stvari zakopavam. Preko previše stvari samo tako prelazim. I mislim da, pogotovo u zadnje vrijeme, jer se toliko nastojim ne deprimirati i biti što pozitivniji, previše stvari (problema) pokušavam anulirati i jednostavno gurnuti pod tepih. But, that's not how life works. Dobro je ispucati se tu i tamo.
Stvarno bi bilo lijepo da svi možemo biti otvoreni. I svima reći sve najnormalnije u facu. Umoran sam od zakulisnih igara i pokušavanja shvaćanja po nekoliko karaktera u jednoj osobi. A puno je takvih. Previše.

Još nešto.
Life’s too damn short and too damn long to go through it without someone at your side.
Samo to.