I am the Phoenix

Zatišje pred buru ...

Napokon ... dogodilo se ili nije ... došlo je .., ma nije ... je dogoditi će se ... ma neće ... hoće.. tamo, napokon ili neće .. imat ću ... neću
Ma hoću ... napokon ... neću ... Afrika paprika !!

Malo ismijavanja na račun Severinine sposobnosti pisanja riječi ... Eh .. ali ima istine u tome što sam gore napisao ...
Da li se može ikada nešto u životu dogoditi da ja ne pomislim odmah na to kako će nešto krenuti krivim putem ... zar uvijek moram misliti na najgore ? Odavno sam shvatio da sam takav ali eto ... začudi me tu i tamo. Da li će se meni ikada dogoditi nešto u što ću uletjeti spontano bez planiranja i organiziranja ... da poput leptira budem jedino ovisan o vjetru ... da me nosi ... bez moje volje ... spontano ... negdje gdje nikada ne bi otišao sam. A i kada mi se dogodi takva situacija ... u mislima mi se odvrti najgori mogući završetak. Čak i kad nemam definirano što će se dogoditi samo mi glavom struji onaj feeling ... poput zatišja pred buru ...
Znate taj osjećaj kada se sprema oluja. Kada se djeca igraju vani na livadi, žamor, vika, ljudi, sunce peče, život ..., a vi stojite pokraj prozora i gledate u daljinu ... imate osjećaj kao da vi jedini vidite oluju koja se sprema. Tu crnu masu koja kola zrakom i žuri se da uništi sve ... Gledate kako ljudi ne obraćaju pažnju. Pretvaraju se da je sve u redu. A vi ste znali da će doći, osjetili ste to ... I kad napokon dođe ... ta vam oluja oduzme dah ... svi se rastrče ... nestane u hipu ono što ste toliko željeli i stvarali ... nestane vaša sreća.
Imam osjećaj da se oluja sprema. No, da li sam možda pogriješio ? Da li ću se prepustiti životu bez obzira na kišu i munje koje dolaze ... pa možda ni ne dođu ... ali ako dođu ... da li želim to razočaranje ?? Ne znam ... samo se pitam i pitam ... ništa više ... pitam se da li mi ovaj osjećaj koji mi struji tijelom nagovješta -zatišje pred buru ...