I am the Phoenix

~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~ ... .. Part 5.

Trgnuo sam se iz sna … "Koji je ovo već put ?" – razmišljao sam u mraku. Prošao sam rukom preko čela … osjetio sam kako plivam u krevetu, mokar. Ne znam pod koji već put sanjam da se ubijam. Svaki put kad zatvorim oči … dižem se iz kreveta, odlazim u kupaonicu i uzimam žilet, puštam vodu u kadu. Svaki put znam što će se dogoditi … ali uvijek me prepadne taj čudan osjećaj hladnog metala kako vam reže kožu. Nije bol … nešto drugačije … poput olakšanja … Osjetim toplu krv kako mi se slijeva niz podlakticu i kapa u vodu … boji ju … prekrasan prizor … ulazim u kadu … diže se para od tople vode i kao u snu … kao da se gubim u magli … odlazim … odlazim sa ovog svijeta … Tada se probudim. Na neki način tužan … nemam hrabrosti učiniti ono što će mene spasiti i sve oko mene … Tužan .. jer je to olakšanje bilo privremeno, probudim se i sve mi se ponovno odvrti … i shvatim što mi se dogodilo … poželim opet osjetiti taj božanstveni metal kako mi prolazi kroz kožu stapa se sa njom … postajemo jedno … obliti toplom krvlju … kršten njome … odlazim u novi svijet …
"Još sat vremena" – gledao sam na sat … još sat vremena i u školu. Prokletu školu … odlazim u nju jer moram … jer mi razbija svakodnevicu … bježim od svojih misli … svojeg života ... bježim od Njega … Digao sam se, stao pokraj prozora i promatrao … razmišljao kako, od kada je počelo ova nova školska godina … i novo polugodište … svakim danom ljudi se udaljavaju od mene … kao da osjete … nešto … prije sam još to mogao kriti … ali trenutni napadi bola … ponekad žareća ruka … malo objašnjava … i zastrašuje … sve oko mene.
Istrčao sam iz kuće … nisam opet ništa jeo … kao po običaju. Puta do škole se nikad ne sjećam … prođem ga automatski … uvijek zamišlja, razmišljajući o nečemu, a nakon Njegovog posjeta stvarno imam nešto za razmišljati. "Jesi mi donio bilježnicu ?!" – trgnula me frendica iz razmišljanja. Shvatio sam da sam kod škole. "Koju" – pitao sam zbunjeno, kao da se budim iz dubokog sna. "E fakat si, rekla sam ti da mi je važno" … "Ma jesam !" – smirio sam ju –"Nisam zaboravio … evo ti ju" … Pružio sam joj ju … Svaki put vidim taj pogled u njihovim očima … na moje opekline. Vidim kako ih gledaju, strah ih je … kao da ih opekline gledaju … kao da će ih proždrijeti … i odvesti sa ovoga svijeta. "Ajde, kasnimo …" – trgnuo sam ju.
Satovi … poput pijeska u pješčanom satu … prolaze … svakim satom se sve više gubim u snu … odlazim … u moja razmišljanja. Letim … prstima dotičem zrak oko sebe … osjetim ga kako me miluje po prstima … Odjednom .. počne me gušiti, stezati … poput tekućeg cementa … guši me, ulazi mi u pluća … u želudac. Padam … tonem … ne mogu se micati … nestajem … bespomoćan, bez glasa u grlu … nestajem.
"Da vidimo šta ste napravili?" – trgnuo me glas profesorice. "Ništa" – mislim si ja. Nastavio sam razmišljati … s rukom oko grla, nakašljavajući se kao da sam se zagrcnuo, kao da još osjećam okus cementa u njemu. Razmišljao sam o nedavnoj situaciji, kad sam ga vidio na parkiralištu … kad sam pao po ne znam koji put. Kad me stara mučila da počnemo o tome pričati i kada se stol … zatresao. Nisam o tome razmišljao do sada. Mislio sam da ga je to stara udarila. Ali ne znam … "Da li mogu pomicati stvari … umom" – mislio sam … To sam gledao samo na televiziji, u serijama … Dok sam razmišljao … cijelo vrijeme … držao sam prstom kemijsku i vrtio je prstom kao zvrk … nisam ni shvatio da u jednom trenu … prst mi je bio iznad kemijske …, a ona … ispod njega – vrtjela se. U zaprepaštenju sam gledao kako se vrti sve brže i brže. Trgnuo me tihi vrisak frendice preko puta …, a olovka … izgubila je kontrolu i poletjela … ..

TO BE CONTINUED ... ..



DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.2006