nedjelja, 13.01.2008.

Bio je petak, ali ne kao svaki drugi, ovaj petak se razlikovao od drugih po tome što nastavu nismo imali, u pravom smislu te riječi. Imali smo neke čudne radionice, koje su organizirali profesori. Bio je tu svakakvih radionica- Povijest književnosti, Kulutre zemalja svijeta, Umjetnost, Španjolski jezik, Bonton i pravila ponašanja, pa one zabavnije- Šah, Likovna radionica, Plesni koraci, pa cak i Spremanje placinaka ili Kolači i slastice. Naravno vecina njih se prijavila na ove zabavnije radionice. Ja, sam kao i uvijek bila drugačija, nisam željela biti u radionicama sa puno učenika, pa sam stoga odabrala Povijest književnosti i Kulture zemalja svijeta. Kulture zemalja svijeta vodila nam je profesorica geografije, prof. Leeane Dunst. Zapravo je bilo vrlo zanimljivo slušati o raznim kulturama u nekim država svijeta. Kao npr. u Indiji ili Kini pa čak i na Tibetu. Povijest kinježvnosti vodio je profesor književnosti. U učionicu sam ušla zadnja i sve oci bile su uprte u mene. Spustila sam pogled i zurila u pod, pokusavajuci skrenuti znatiželjen poglede sa mene. Gospodicna, možete sjesti ovdje.-rekao je profesor smireno. Pogledala sam u smjeru u kojem je pokazivao rukom i krenula prema klupi u kojoj sam trebala sjediti. Tek kad sam podigla pogled, vidjela sam da sam zapravo bila smejštena ispred Ethana. Tko bi rekao da će netko iz tako "elitnog" društva biti na ovoj radionici. Sjela sam na svoje mjesto i izvadila notes. Odjednom sam osjetila neciji dah na mom vratu i ugledala sjenu na klupi. Poskočila sam u stolici. "Imaš li možda olovku koju mogu posuditi"-upitao je Ethan šapatom. Srce mi je lupalo kao ludo, umalo sam umrla od straha. Nevolim kad me netko straši, pogotovo kad se "isključim" iz ovog svjeta u neki svoj. Izvadila sam olovku iz pernice i brzo je gurnula Ethanu u ruke. "Hvala"-prošaptao je na brzinu i vratio se na mjesto. Profesor je počeo sa predavanjem, i uz obično predavanje o povijesti književnosti, obrađivali smo i Shakespearova i Proustova i Kafkina dijela. Bilo je zabavno raditi nešto drugacije nego na nastavi. Sat je brzo završio i mogli smo otići kući. Vratila sam se do svog ormarića, izvadila torbu, pospremila knjige i zaputila se kući. Došla sam kući baš na vrijeme za ručak. Nekim čudom svi su bili kod kuće, pa smo ovaj put čak ručali kao normalna obitelj. Poslije ručka sam otišla u svoju sobu, sjela za laptop i odlučila da ću pisati knjigu. Knjigu o mom životu, sa stvarnim likovima kojima ću samo promijeniti imena. Ta pomisao me toliko zanjela da nisam ni shvatila da već 4 sata sjedim za laptopom. Kad sam vidjela da je već 19.h, ugasila sam laptop i krenula na pisanje zadaće. Kad sam otvorila knjigu iz Engleskog shvatila sam koliko me zapravo boli glava, a kapci su mi postali teški. Otišla sam u kupaonicu da se osvježim, i na taj načim razbudim, ali nije pomoglo. U glavi mi je sve jače tutnjalo, i postajalo mi je sve više hladno. Otišla sam dolje u kuhinju da si složim čaj, jedva sam se dovukla po stepenicama. Tijelo mi je bivalo sve slabije, a ruke su mi se počele tresti. Osjećala sam se kao me pregazio kamion i odbacio nekoliko metara u stranu, na hladnu zemlju na kojoj me nitko ne vidi. Kad me mama ugledala doslovno je dotrčala do mene i uhvatila me da ne padnem. "Dušo što ti je. Jesi li dobro"-upitala je zabrinuto, vodeći me do kauča. "Pa mislim da ne izgledam baš najbolje, a osjećam se još gore"-rekla sam ispod glasa, pokušavajući se održati na nogama. Mama me dovela do kauča, sjela sam a ona je otišla po toplomjer. 40.3, bile su ispisane brojke na toplomjeru. Mama je bez razmišljanja ustala iz naslonjača, otišla po ključ od auta i odvela me u bolnicu. Ni tamo nisu odmah mogli vidjeti šta mi je, ap su me ostavili na promatranju preko noći. Mama je cijelo vrijeme bila uz mene, iako sam joj nekoliko puta rekla neka ode kući, odbijala je. Cijelu noć je probdjela, a i ako je spavala spavala je jako malo. Jer kad sam se ja probudila, ona je već bila budna, i držala me za ruku. Nije mi bivalo ništa bolje, temperatura je samo porasla na 40.6, i stalno su me držali na antibioticima. Posilje podne su i tata i sestra došli u bolnicu da vide kako sam. Vidjela sam u sestrinim očima da se jako zabrinula za mene, ali nije to htjela pokazivati pred menom. Nisam željela da mama, tata i sestra svoje vrijeme provode samnom u bolnici. Ovdje je sve bilo tako bezlično, nabijeno nekim pesimističnim osjećajem, negativnim emocijama, tugom i boli. Željela sam da odu iz bolnice i barem malo se odmore i rade nešto drugo, osim sjedenja u bolničkim stolicama i tupog buljenja u prazan zid, sa pokojom progovorenom riječju. Ipak, nakon sat vremena nagovaranja svi su otišli, i ja sam ostala sama. Na trenutak sam požalila što sam ih poslala kući, ali znam da je to ipak bolje za njih. Nakon kraćeg gledanja kroz prozor, kapci su mi ponovno postali teški a tijelo umorno od neprestane borbe sa bolesti koja je još bila nedefinirana. Zaklopila sam oči, prepuštajući se snovima.


P.S. Post je kratak znam, i nije baš nešto posebno. Danas putujem na tri tjedna u Bratislavu, pa me neće biti jedno vrijeme. Nadam se da ćete mi ipak javljati a posteve da ih mogu nadoknaditi kad se vratim...
Voli vas sve vaša, Kaly-Leda-Mady-Marie.... :D

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.