petak, 29.02.2008.

Nakon par dana pretraga i moje bolesti, zakljucili su ta imam uzasno losu krvnu sliku i da su mi neki organi počeli lose raditi, i da ce mi morati raditi transfuziju. Samo je bilo pitanje hoće li mi raditi auto transfuziju pa da moju krv obogate svim potrebnim "česticama" koje mi trebaju, ili će mi dati novu krv. Mama je bila neumorna i svaki dan po nekoliko puta dolazila u bolnicu posjećivati me. Kad je cula rijec "organi" i "lose rade", morala se pridržati za doktora da se ne sruši na pod jer su joj noge pocele otkazivati, ali ju je doktor smirio kad je rekao da nije tako strasno i da ce se sve riješiti.
Na kraju su se ipak odlučili za autotransfuziju. Gledala sam u čudan aparat kroz koji je tekla moja krv u maloj plastičnoj cjevčici iz jedne vene u ruci u drugu venu na drugoj ruci. Vec su me boljele ruke na mjestima gdje mi je bila stavljena igla, ali sve dok mi ne obnove svu krv, nisu mi to mogli maknuti. Čak sam u nekom trenutku i zaspala, pa nisam bila svjesna te boli. No kad sam se ponovno probudila, bol me podsjetila na to da sam još uvijek u bolnici, prikopčana na aparat. Kako depresivna pomisao. Jos kad sam pogledala na bijelu bolničku sobu, koja je djelovala tako bezlično, nisam mogla a da bolno ne uzdahnem.


* * * * *

Tri tjedna su prošla od kada su me doveli u ovu bolnicu, i jedva sam dočekala taj dan, kad mi je doktor dozvolio da napokon idem kući. Sva sretna, obukla sam se na brzinu, spremila ono malo stvari sto sam imala, i čekala mamu da dođe po mene. "Oh, vec si spremna"-rekla je iznenađeno kad je ušla u bolničku sobu. "Naravno da jesam, samo me vodi odavde."-rekla sam nasmijana, sretna sto napokon odlazim, i sto se osjećam odlično. Nema vise bolova, temperature, igla... "Pa, hajdemo onda"-mama je uzela moj ruksak, i krenule smo prema izlazu. Jos smo jednom zahvalile doktoru, a zatim obje požurile, da sto prije stignemo do auta. Izgleda da je i mami bilo dosta ove bolnice. Kad sam stigla kuci, Rachel mi je potrcala u zagrljaj. "Tako sam sretna sto si se vratila. Falila si mi"-rekla je ne pustajuci me. "Imamo nešto za tebe."-nasmijala se i otrcala u kuhinju. Pogledala sam mamu pogledom "Šta to ona sad smjera" no mama se samo nasmijala. Kad se Rachel vratila iz kuhinje, u rukama je nosila tortu, i to ne bilo kakvu, moju najdražu Tiramisu tortu. Nasmijala sam se od srca, i zahvalila se mami i Rachel, a zatim sam otišla u kuhinju da uzmem tanjure i vilice. Rachel je ipak bila toliko velikodušna da mi prepusti prvi komad torte, ali je zato ona zahtijevala da dobije veci. Mama se samo nasmijala i stavila komad torte na tanjur.
"Bok"-začula sam tatu kako viče kad se vratio sa posla. Požurila sam u hodnik. "Hope, vratila si nam se!"-rekao je veselo i zagrlio me čvrsto. Uzvratila sam zagrljaj, iako ne pretjerano jak, jer su mi mišići oslabili i osjećala sam se kao
hodajuća krpa. Morat cu početi vježbati malo. Otišla sam gore u svoju sobu da spremim knjige za školu. Čak mi je i pomisao da se vracam u školu bila draga, iako sam znala da se nemam bas kome veseliti, ni da će se neko veseliti sto sam se vratila. Tu večer nisam mogla zaspati, dugo sam se okretala po krevetu i gledala u mjesec koji je obasjavao moju sobu prekrasnim srebrnkastim svjetlom. Izgledalo je tako magično i nestvarno, da sam poželjela da taj trenutak nikad ne prestane. Da mogu živjeti u nekakvoj bajci gdje nema nikakvih problema. Utonula sam u san, i sljedeće jutro se probudila u svijetu stvarnosti. Bez srebrnog svjetla mjesečine i snova koji me udaljavaju od svega realnog.
Ustala sam i obavila jutarnju higijenu. Uzela školsku torbu i spustila se niz stepenice. "Spremna za povratak u školu?"-upitala me mama sa smiješkom na licu. "Da, jesam, valjda."-rekla sam pomalo tmurno. Sjela sam za stol, pojela jogurt, popila sok od marelice i krenula prema školi. Ispred ulaza je već bila gomila učenika koji su se radovali početku novog tjedna, veselo prepričavali događaje od vikenda i smijali se. Nitko me nije vidio, nitko nije ni primijetio da me nije bilo 3 tjedna. Pomalo tuzna zbog toga, ali i svjesna da sam sama kriva za to, ušla sam u učionicu matematike i sjela u predzadnju klupu. Otvorila sam bilježnicu i počela nesto piskarati u nju. Za 10 min dosla je profesorica, brzo sam zatvorila bilježnicu, uzela knjigu iz matematike i počela pratiti nastavu. "Korijeni i potencije ne n-tu"-rekla je svojim piskutavim glasom profesorica i brzim pokretom ruke zapisala to na ploču. Uspjela sam nekako pohvatati o čemu se radi, ali sam jos bila prilično zbunjena. Na kraju sata došla sam do profesorice. "Oprostite profesorice, bi li mi mogli reci sto smo sve radili u protekla 3 tjedna jer nisam bila na nastavi."-rekla sam tiho. "Pa nemate nikog od kog bi to mogli proučiti?"-rekla je začuđeno i pogledala me iznad svojih velikih naočala. "Ne, nemam."-odgovorila sam sad vec pomalo posramljeno. "Pa... gospođice.."-stala je, jer je shvatila da me ni nezna. "Turner, Kaly Hope Turner"-rekla sam brzo da prekinem tišinu. "Kaly, mogu ti posuditi ovih nekoliko skripta od prošla tri tjedna."-pokazala je na papire na stolu, "Ali mislim da bi vam bilo bolje da proučite to sa nekim iz razreda, pa da vam netko pokaze i primjere koje su radili za domaći uradak".-uzela je papire sa stola i pružila mi ih. Uzela sam ih pomalo posramljeno i brzo ih utrpala u torbu, te pozurila iz učionice da ne zakasnim na nastavu. Mogla sam osjetiti profesoričin pogled sažaljenja na mojim leđima. Sažaljenja jer nemam prijatelja u školi. "Ali ni ne trebaju mi"-pomislila sam, vjerojatno da se utješim, i zaputila se na geografiju. Geografija nije prošla nista bolje od matematike. Iako smo učili sasvim novo gradivo, u petak pišemo ispit, a ja nemam nista od onog sto smo učili prošla tri tjedna. Ponovila sam isto sto i sa profesoricom iz matematike, i opet "zaradila" nekakav pogled sažaljenja od strane profesorice. Jedino sto mi nije bio problem, bila je Književnost. Prof. Bennet i dalje je pričao o dobu Realizma, iako sad već o razdoblju završetka realizma i književnosti u realizmu. Naravno dobili smo i zadaću, pronaći pisca u realizmu koji nas se najviše dojmio i zašto.
Nakon prvog školskog dana pokupila sam se kuci najbrže od svih. Bila sam umorna, i svjesna toga da mi nedostaje snage. "Čekaj!"-čula sam muški glas iza sebe. Nisam se obazirala, samo sam produžila dalje, a tad sam čula nečije ubrzano tapkanje tenisica po pločniku, Bilo je jasno da osoba iza mene trci. "Čekaj! Stani!"-opet sam čula kako viče. Stala sam i okrenula se. Vidjela sam Ethana iza sebe, sad vec skroz blizu, kako trci i pokušava me dostići. Osvrnula sam se, da vidim ima li jos koga negdje ili on to mene doziva. No okolo nije bilo nikog, svi su jos vjerojatno bili kod škole i pricali. Kad je došao do mene, šutjeli smo nekoliko trenutaka da bi on mogao doći do zraka i normalno pričati. Gledala sam ga u čudu, i nije mi bilo jasno sto ON hoće od MENE. "Oprosti, ali sto ti hoces od mene"-upitala sam pomalo otresito, i nekako uplašeno. "Pa misli sam ti posuditi ove bilješke iz književnosti i uratke koje smo morali napraviti, posto te nije bilo jedno vrijeme"-rekao je jos se nekako boreći da dođe do zraka "Mislila sam da nitko nije primijetio da me nema."-rekla sam tiho, i pogledala u njegovu ispruženu ruku u kojoj je drzao bilješke. "Sjediš iza mene na književnosti, normalno da sam primijetio da te nema. Onda, hoces li bilješke"-upitao je i još jednom ih pružio prema meni. Iako nisam bas bila sigurna da li bi ih trebala uzeti, svejedno sam prihvatila. "Hvala ti."-uzela sam bilješke iz njegove ruke. "Nema na čemu. A gdje si bila ova 3 tjedna?"-upitao je znatiželjno "Mislim da to bas i nije tvoja stvar, ali bila sam bolesna. U bolnici"-opet sam bila drska, neznam zašto, jednostavno nisam bila naučena da mi se netko obraca u ovoj školi, i još netko popularan, a da ne spominjem činjenicu da je muško. Nasmijala sam se sama sebi i svojim razmišljanjima. "Hvala još jednom"-rekla sam sad već samouvjerenije i krenula prema kuci. "Gdje živiš?"-upitao je odjednom bas kad sam se okrenula da odem. "U 125 st. Brenant Road"-rekla sam okrenuvsi se prema njemu. "Zaista? Mogu ti se onda pridružiti dio puta? Ja sam u 136 Centerfield Road. Ulicu dalje od tvoje."-rekao je sa smiješkom. "Da znam di je to, iza Osnovne skole, moja sestra pohađa tu školu."-rekla sam i začudila se sama sebi kako normalno pričam sa tim dečkom "Je li to onda "da"?"-jos jednom se nasmijao. "Pa izgleda da je."-sad sam se i ja nasmijala. Pridružio mi se i krenuli smo prema doma.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.