srijeda, 14.11.2007.

Još jedan tjedan je počeo. Izašla sam iz školskog autobusa i ušla u školu pognute glave, da slučajno ne bi vidjela nekog kako gleda u mene. Ali nisam mogla ne primijetiti one glupačice iz elite kako se nešto došaptavaju gledajući u mom smjeru. Valjda su smišljali neki strašno uvredljiv komentar na moj račun. Kad sam vidjela da je Mia krenula u mom smjeru u pratnji Emine i još neke svoje kopije, samo sam se okrenula i otišla u drugom smjeru. Nisam se dala isprovocirati, nisam im to željela priuštiti. Krenula sam prema učionici geografije. Baš kad sam skrenula iza ugla sudarila sam se sa nekim. Podigla sam pogled. Bila je to djevojka iz mog razreda.
"O..oprosti!"-brzo sam promucala i nastavila dalje. "Ma nema veze."-viknula je zamnom kad sam ja već bila podosta udaljena.
Ušla sam u razred i sjela u svoju klupu, izvadila sam svoj notes sa pjesmicama i počela nešto zapisivati. Svaki povratak u tu školu bi nešto probudio u meni, neki nepoznati osjećaj zbog kojeg sam imala više inspiracije za pisanje pjesama. Osjetila sam da netko stoji iza mene. Brzo sam zaklopila notes i okrenula se polako.
"Oprosti, nisam mislila buljiti. Samo sam te htjela pitati jesi li dobro."- bila
je to djevojaka s kojom sam se sudarila u hodniku
"Da jesam, sve je uredu. Oprosti još jednom."-rekla sam tiho i brzo ne bi
li što prije završila ovaj razgovor.
"Ja sam Dana Michelle Harallyn."-pružila mi je ruku
"Da, znam tko si. Već dva mjeseca slušamo geografiju zajedno."-nekako sam otresito rekla, želeći joj dati do znanja da mi se ne priča. Ali bila
je uporna.
"Da, istina, ali nikad se nismo upoznale."-još uvijek je držala ispruženu
ruku, i gledala me nekim odlučnim pogledom.
"Kaly Hope Turner."-pružila sam joj ruku, i kratko je pogledala u oči, a
zatim brzo skrenula pogled nazad u svoju klupu. Izgleda da je shvatila da
ne želim s nikim pričati ni komunicirati ni na kakav način pa je otišla do
svoje klupe. Ubrzo se učionica napunila i profesor je ušao u razred. Geografija mi je bila jedan od najlakših predmeta, i sa zanimanjem sam pratila sve što je profesor govorio. Za vrijeme užine sam otišla u kantinu, uzela jogurt i otišla u dvorište. Sjela sam ispod starog hrasta koji je bio ispred škole, i opet otvorila svoj notes da dovršim pjesmicu koju sam
počela pisat. Vjetar je lagano zapuhivao, mrsio mi kosu, i podizao stranice notesa. Miris jeseni osjećao se u zraku. Iako je bila jesen, bilo je vrlo toplo, ali rekli su da je to normalno za ovaj kraj. Meni je to odgovaralo jer sam voljela provoditi vrijeme vani. Nakon škole otišla sam kući, napisala zadaću,
i sišla u dnevnu sobu. Mama je baš došla kući sa posla.
"Bok dušo! Kako je prošao dan?"-upitala je brižno, odlažući svoju aktovku na stol
"Dobro, kao i svaki drugi. Ništa novo."-odgovorila sam sa nekim lažnim osmjehom na licu. Nisam željela roditeljima, a ni sestri pokazivati kako se zapravo osjećam.
"Seko, seko, vidi ovo!"-Rachel dojurila je u dnevni boravak i ugurala mi
svoj sastavak iz engleskog u ruke.
"Odlično Rach!"-viknula sam, ovaj put sa pravim osmijehom na licu, na njenu peticu.
"Mama, vidi!"-uzela mi je sastavak iz ruke i odnijela ga mami.
"Rach, nisam ga još pročitala!"-vikala sam za njom
"Donijet ću ti ga nakon što ga mama vidi."-osmjehnula se sa predivnim sjajem u očima, i otišla mami u kuhinju. Sjela sam u naslonjač i gledala TV. Nakon nekog vremena, došla je Rachel i dala mi sastavak da ga pročitam.
"Kakva vam je bila tema?"-upitala sam uzevši sastavak u ruke
"Trebali smo opisati svoju obitelj."-cmoknula me u obraz i otišla u svoju sobu. Gledala sam pomalo tužno za njom, tužno jer se ja nisam mogla osjećati jednako sretno kao i ona. Nakon nekoliko trenutaka iz njene sobe se začuo zvuk gitare. Opet je svojim prstima nježno prebirala žice gitare, ovaj put svirajući neku nježnu, opuštajuću melodiju. Zavalila sam se još dublje u naslonjač i krenula čitati sastavak svoje seke. Kad sam već bila pri kraju, suza mi je kliznula niz lice. Još jednom sam se vratila na dio koji me toliko dirnuo.
"

"

Nisam mogla vjerovati da Rachel tako misli o meni. Znala sam da je često govorila da bi htjela biti kao ja. Ali to je uvijek govorila kad bi vidjela neku moju majicu, ili haljinu koji bi imala. Pa sam smatrala da je govorila o odjeći. Samo sam spustila sastavak i tiho zaplakala. Jer sam shvatila da Kaly kakva sam nekad bila, sad više nema. Ona Kaly koja nikad nije gubila nadu i koja je imala vjere, ostala je u Shawneeu u Oklahomi, i nisam znala kako bi je "vratila", ni hoću li je moći vratiti.