Naime, kako nisam dugo nikamo išla, za vikend se uputih u Zadar.
Prekrasno vrijeme, prekrasni grad, meni tako drag.
Inače, kamo god idem vratim se s hrpom fotografija, a u Zadru sam često, pa od fotografija ni ž.
Zato sam ovaj put odlučila ispraviti nepravdu i poslikati ponešto.
Kako još nije jek sezone uspjela sam dobiti neka najznamenitija mjesta bez milijun ljudi na njima.
Osim toga švercala sam se s grupom japanskih penzića koji slikaju i kante za smeće, tako da me nije bilo sram.
Vama ostavljam da uživate u prekrasnim prizorima uz domaću zadaću da obvezno posjetite Zadar, i to prvom prilikom!
A ja...
Do daljnjeg vas napuštam.
Čeka me rovovska bitka (ili bolje rečeno omanji rat) s brojnim zaostatcima za koje je krajnje vrijeme da ih se riješi.
Kad utihnu ratne trube možda se i vratim!
Do tad ostajte mi zdravo!

Samo za Franca: Stepenice desno, uz ogradu u razini kipa, točno iznad moje glave netko drži hrvatsku zastavicu, žuta majica, crne naočale.




Zadarski kanal, trajekt Zadar-Preko (otok Ugljan)




Katedrala Sv. Stošije, 13. st.




Crkva Sv. Donata, (9. st.) nalazi se na rimskom Forumu iz 1. st.




Crkva i samostan Sv. Marije, 11. st.




Crkva Sv. Krševana, (12.st.) zaštitnika Zadra




Crkva Sv. Šime




Opjevana Kalelarga, najpoznatija zadarska ulica




Zadarski balkoni




Gradska straža




Prekrasna zadarska riva




I za kraj...malo zadarskog humora

Što još reći o Lourdesu?

Takvu klimu još sam jedino iskusila u Andama (valjda je razlog tomu blizina Pirineja), preko dana je tako jako sunce da sam ja odmah drugi dan bila kao indijanac (izgorjelo mi je lice, osobito nos, desna ruka i pazite ovo...koža glave na razdjeljku), a jutra i noći su izrazito hladna, skoro za zimsku jaknu.
Dakle, danju je nekakvo pokrivalo za glavu nužno, a naveče topla odjeća.
Inače, kažu da tamo jako često pada kiša, ali smo mi imali tu sreću da je pala tek onaj dan kad smo išli doma, tako da smo stalno imali odlično vrijeme.

U hotelu s 4 zvjezdice dobit ćete sljedeće:
1. penjanje na 5 kat pješice (jer postoji samo jedan lift koji je užasno spor i stalno zauzet) – dobra strana, odlični mišići na nogama i poboljšana kondicija;
2. jedan pribor za jelo za sva jela koja jedete (nema mijenjanja pribora nakon predjela, nježno ga spuste s tanjura na stol i tu vas čeka dok ne dođe npr. glavno jelo) – dobra strana, za desert ipak dobijete drugi pribor;
3. mogućnost dobivanja gore spomenutog pribora za jelo u glavu jer su konobari vrlo spretni! – dobra strana toga, mladi su i jako simpatični i slatko se nasmiju nakon što im pola toga popada po vama;
4. hrane na broj i ni makac tamo amo – dobra strana, ljepša linija;
5. sobe međusobno povezane vratima te BEZ IKAKVE zvučne izolacije, tako kad zvoni mobitel u jednoj sobi, svi u barem tri susjedne gledaju čiji zvoni, čuješ susjedovo hrkanje, razgovor, prdenje, tv i sve ostalo kao da je u tvojoj sobi – dobra strana, nema dobre strane;
6. dva recepcionera od koji jedan natuca engleski, talijanski i španjolski, a drugi govori samo i isključivo francuski – dobra strana, obnavljanje vlastitog znanja i natucanja pojedinih stranih jezika...
Ma mogla bih još, ali ne ću iz principa, meni je bilo lijepo.
Oni koji su prigovarali trošili su vrijeme na suvišne stvari.
Ono što sam željela reći je da smo mi za sve njih Europa, a ne oni za nas, ali to tek trebaju naši ljudi shvatiti.
I ako mi nakon svega još neki stranac izjavi kako mu je skupo u Hrvatskoj osobno ću mu nabiti vritnjak jedinim špic papkom (onim žutim) u mojoj bogatoj kolekciji obuće.

Mogu na kraju zaključiti da unatoč lošoj turističkoj ponudi svima onima koji su vjernici i koji imaju želju otići u Lourdes to svakako preporučam jer je poseban osjećaj, a osobito ako imate priliku učiniti to ovako kao ja, na vojnom hodočašću.

Za oproštaj s Lourdesom evo još poneka slikica.



Bircuz zvani Ivana Arška (ilitiga orleanska) na samoj obali (brze i hladne, planinske) rijeke Gave koja ide kroz Lourdes



Detalj iz kafića u kojem se okuplja najviše naših ljudi, Iraca i Španjolaca, nalazi se na strateškom mjestu, odmah nasuprot ovog na gornjoj slici


Na povratku iz Lourdesa svratili smo još u Nice iliti Nicu kojom nisam nimalo impresionirana, zaključih da je to sve samo dobro razvikano.
Toliko da nisam napravila nijednu sliku Nice, osim par detalja iz crkve Sv. Ivana Bosca koja mi je bila jako zanimljiva.
Ostatak smućkaj pa prolij.



Malo drugačiji pogled kroz prozor



Igra svjetlosti


Ali zato mi se Padova je svidjela. I to prilično.
Jako lijep grad.
Žao mi je samo što se nismo zadržali malo duže, no takva je bila prilika.



Padova – malo mi je ova dizalica pokvarila dojam, al' valjda i oni imaju nekog Bandića na vlasti


Naravno ako idete u Padovu ne možete ne posjetiti crkvu jednog od najpoznatijih i najpopularnijih svetaca, Sv. Antuna Padovanskog, u kojoj se čuvaju relikvije s njegovim jezikom, glasnicama i zubalom.



Bazilika Sv. Ante Padovanskog



Još malo Padove – glavni trg



Padova – detalj


Padova ima još jednog svetca, koji je zapravo i naš jer je bio Hrvat – Sv. Leopolda Mandića, a može se posjetiti i njegova crkva i samostan u kojem je živio i djelovao.
U Padovi također živi i radi naša poznata liječnica Nela Sršen koja se izborila (tj. uspjela prikupiti novce) za osnivanje Hrvatske kuće u Padovi u kojoj bi boravili naši ljudi dok su tamo na liječenju.
A imaju i neke čudnovate tramvaje koji voze po samo jednoj tračnici.

I tako, uz neke manje peripetije (gubljenje putnika na stajalištima, zastoja u Sloveniji i sl.) vratišmo se sretno doma, na isto mjesto s kojega smo krenuli, a onda svako svojim putem.
Do neke sljedeće prilike...

Lourdes

Ne ću vam ovdje pričati o onom vjerskom dijelu.
Trebalo bi mi 10-ak postova samo za to. Osim toga, oni koje zanima vjerojatno već sve znaju o Lourdesu ili će saznati, a oni koje ne zanima, ne zanima ih.
Ono o čemu ću pisati kad je Lourdes u pitanju je smisao za biznis.
Ilitiga poduzetnički duh.
Lourdes je mjesto u Pirinejima, gotovo na samoj granici Francuske sa Španjolskom.



Pogled na Pirineje


U samom gradu nitko ne živi, nema stambenih zgrada, SVE zgrade su pretvorene u hotele.
SVE! Hoteli sa od - do zvjezdica.
Sve je podređeno gostu, tj. bolje rečeno sve je podređeno zaradi od turizma, jer iako vjerski, ali i to je vid turizma i to očito vrlo unosan.
Kad su spomenute zvjezdice u pitanju treba ih uzeti s veeeelikom rezervom, ali to su Francuzi i oni si mogu dozvoliti sve, za razliku od nas balkanaca koji moramo dosegnuti europske standarde (ne znam samo koji su to!).
U samom gradu nema niti jednog dućana s namirnicama, odnosno hranom.
Ako hoćeš jesti izvan hotela izvoli u restoran, a cijene su paaaaapreeeeneeeee.
Kafića klasičnih nema, svaki lokal je ujedno restoran, kafić i slastičarnica, a ono što nazivaju kapučinom će vas koštati cca 3 € (cca 22 kn), o hrani da ne govorim.
Boca obične vode od pola litre u nečem nalik na kiosk košta 1,50 € (cca 11 kn).

Ono što je zbilja prekrasno i odlično uređeno je samo svetište radi kojeg milijuni ljudi i dolaze u grad svake godine. Tamo ništa nije prepušteno slučaju, sve je vrhunski uređeno i organizirano i na tome im skidam kapu. Sve ostalo oko toga je daleko ispod nekog nivoa koji sam ja očekivala.



Pogled na svetište



Jedna od bazilika u svetištu


U samom svetištu nalaze se tri bazilike doslovno jedna na drugoj – Kripta, Crkva Bezgrješnog začeća i Crkva Sv. Krunice, a ispod zemlje nalazi se najnovija bazilika Sv. Pia X. koja može primiti 25000 ljudi.



Pokušaj dočaravanja veličine unutrašnjosti bazilike Sv. Pia X.


Naravno, centralno i najvažnije mjesto cijelog svetišta je spilja ukazanja s izvorom vode.
U vrijeme kad su se ukazanja dogodila spilja je bila teško dostupna i daleko od samoga mjesta. Sad je sastavni dio njega.



Spilja ukazanja



Izvor


Također je dojmljiv i križni put (odnosno Kalvarija), uređen na brdu iznad samog svetišta, koji počinje na jednom kraju, a završava na drugom kraju svetišta i na kojem su na postajama skulpture u prirodnoj veličini.



Hrvati na križnom putu


Ako želite kupiti neki lijep i originalan suvenir prilično ćete se pomučiti.
Za sve one koji su mislili da smo mi najgori po tom pitanju odgovorno tvrdim – vjerujte nismo!
Ne, nije da nema ponude. Ima je, dućani su jedan do drugog, ali kič pršti na sve strane.
Od plastičnih Gospi koje svijetle u mraku, proizvedenih u Kini do gigantskih plastičnih krunica kričavo zelene boje (također svijetle u mraku) pogađate, proizvedenih u Kini.
Ima tu i prekrasnih stvari, ali sve ono što je meni zapelo za oko bilo je, opet pogađate, preskupo.

A sad da kažem i ponešto o onom radi čega smo išli tamo...vojno hodočašće.
Njegova posebnost je što se tih dana u Lourdesu okupe vojske i policije raznih zemalja svijeta sa svih kontinenata.
Hodaju okolo u svojim uniformama (svečanim, povijesnim, svakakvim), stupaju ulicama Lourdesa, zajedno sa svojim orkestrima...
Ma to je zbilja poseban doživljaj.
Preko dana svi imaju vjerske sadržaje na koje se obavezno odlazi zajedno i organizirano, vojnički.
Nas je ove godine bilo 1840, daleko najviše, pa sad pokušajte zamisliti kakav je impresivan prizor kad se postroji toliki broj ljudi u četverored (naprijed oni u uniformama, iza njih mi civili) i stupa kroz grad.



Jedan djelić naše kolone


Ljudi stoje sa strane, gledaju, pozdravljaju, skandiraju.
U Lourdesu svi znaju za Hrvatsku, naša vojska, policija, općenito naši ljudi su tamo izrazito cijenjeni.
Možda će nekome to zvučati čudno, ali zbilja je tako.
Najbolja moguća promocija Hrvatske u svijetu.

Danju se u Lourdesu obavljaju vjerski obredi i rituali, a naveče, onako vojnički, nastupa noćni (ne baš sasvim) kršćanski život...
Tulumari se na ulicama grada, uz glazbu, ples, alkohol, sklapaju se prijateljstva, razmjenjuju obilježja i dijelovi uniformi, sve dok ne dođe vojna policija i napravi fajrunt.
Nema tu jezičnih ni bilo kakvih drugih barijera, kad se hoće sve se može.




Hrvatski tulum, na koji su se spontano uključili Španjolci, a onda i ostali koji su se našli tu (sve se odvija nasred križanja kojim uredno prolaze auti....tj. prolaze ako ih puste ljudi )


Ovako izgleda kad Irci spontano zagajdaju...



Jedan od njih završio je na kraju s kravatom i opasačem hrvatske policije na sebi...imamo, naime, opasne policajke!
p.s. nisam uspjela ustvrditi nose li išta ispod kilta!


A evo još nekih živopisnih sudionika hodočašća...



Papinska garda



Španjolci
Meni je ovaj s brčićima isti onaj engleski drot iz Alo Alo – gud mauning!



Obala Bjelokosti
Kako se zove stanovnik Obale Bjelokosti?



Belgijci



Austrijanci
Omiljeni detalj na ovoj slici mi je ruka ležerno oslonjena o kukić mladića lijevo



Congo-Brazzaville
Dok kolega laje na mobitel ona odgovorno brani nacionalne boje.
Na kraju slikanja mi je zahvalila!


Nastavit će se...

Dakle, ono sutra se malo prolongiralo...
Odakle krenuti?
Ovaj put ne ću početi od početka, nego od kraja.
Kad se vratih s puta, dočeka me doma uvrijeđena i očerupana papiga zvana Klodovik.
Toliko sam povrijedila njegov muški ego što sam ga ostavila samog da si je od muke počupao svoj 30-ak cm dug rep.
Sad izgleda kao očerupana kokoš.
Osim toga toliko je bio ljut da uopće sa mnom nije želio komunicirati cijeli jedan dan.
Nije htio čak ni orah od mene uzeti, a to je već više nego ozbiljan simptom.
Glede oraha (guzica je ipak jača od ponosa) smo se drugi dan ipak vratili u normalu, a nadam se da će mu i njegov lijepi repić opet narasti.

A sad krenimo na ono bitno...
U ponedjeljak u 14h sam dobila mogućnosti putovati sutradan ujutro na Međunarodno vojno hodočašće u Lourdes.
Oslobodilo se mjesto u zadnji tren, a nitko nije mogao odlučiti se ići na put od danas do sutra, tako je dopalo mene.
Nakon što nađoh dadilju za gore spomenutu uvrijeđenu ptičurinu i nakon što registrirah i osigurah auto, spakirah se i sve ostalo, sve u tom popodnevu, uputi se i ja u Lourdes, zajedno sa još 1840 ljudi iz cijele Hrvatske.
Međunardno vojno hodočašće Gospi Lurdskoj je tradicija duga 49 godina (ovo je bilo 49. hodočašće, a nama iz Hrvatske 15.). Dolaze vojske i policije iz cijeloga svijeta, a vjerovali ili ne naša delegacija je redovito najbrojnija i najcjenjenija tamo, a od 1999. godine i jedan od 15 organizatora cijelog događanja na kojem se redovito okupi oko 30000 ljudi.
Možda ostatak Francuske ne zna za Hrvatsku, ali pitajte bilo koga u Lourdesu reći će vam sve najbolje.

Put je izgledao ovako Zagreb - Avignon - Carcassonne - Lourdes - Nice - Padova - Zagreb

Avignon

Do 14. stoljeća Avignon je bio ni po čemu posebno malo mjesto u Francuskoj, no onda se stjecajem okolnosti sjedište papa preseljava tamo jer u Rimu više nije bilo sigurno zbog stalnih sukoba aristokratskih obitelji u Rimu oko izbora pape.
Pape su u Avignonu ostale punih 70 godina (tamo je stolovalo 7 papa, 8. se vratio u Rim), a za to vrijeme mjesto je doživjelo procvat. Danas je središte Provence.
Grad je opasan zidinama iz 14. stoljeća, a unutar njega dominira papinska palača, koja je zapravo utvrđeni zamak sagrađen na stijeni, gotovo bez prozora (radi sigurnosti).
Grad ima katedralu iz 12. stoljeća.
Još jedna zanimljivost Avignona je nikad dovršeni most preko rijeke Rhone (ide s jedne obale do pola rijeke i tu staje).
Evo i poneka slikica.



Famozni nedovršeni most



Trg ispred papinske palače



Papinska palača



Pogled na trg s druge strane

Slikano je u raaaaaaaaano jutro pa nemojte zamjeriti na mračnom ugođaju, sunce je bilo s krive strane!


Carcassonne

Nalazi se između Toulousa i Sredozemnog mora, a najveća je srednjovijekovna utvrda Europe.
Izgleda zbilja impresivno jer su zidine potpuno očuvane.
Postoji i legenda o njegovom imenu...

U vrijeme kad je gradom vladala madame Carcas Karlo Veliki ga opsjeda punih 5 godina. Kad više nije znala što bi, madame Carcas se poslužila lukavstvom. Sakupi posljednje žito i nahrani zadnju svinju. Svinju baci niz zidine. Franci se iznenade tolikim rasipništvom pa zaključe da u gradu vlada obilje i počnu se povlačiti. Tada ih madame trubom pozove na pregovore. "Carcas te sonne!" (Karkas ti trubi) dovikivali su opsjedani. "Carcas sonne!" ponavljali su vojnici Karla Velikog. Tako je nastalo ime Carcassonne.










Ovakve prizore možete naći unutar zidina



A možete se odjenuti i po zadnjoj modi...cijena prava sitnica!








Unutar zidina sve je u srednjovijekovnom stilu.
Ako idete tamo (kao i u ostatak Francuske) pripremite se na paprene cijene i deranje kože sirotih turista.
Đinđa linđa ima i tamo kao i kod nas (ako ne i više), ali se može naći i lijepih i originalnih stvari.

Nastavak slijedi...

Tek toliko da znate da sam živa, prijavljujem povratak.
Sinoć sam stigla kasno i još imala tek toliko snage da se istuširam i bacim u krevetić.
Slike i dojmove dobit ćete nadam se sutra, odnosno kreću (nadam se) od sutra...bit će toga...
Vidim da su neke coprnice i coprnjaci već naslutili gdje sam bila ;)
A sad se mora raditi (nema odmora dok traje obnova)!

Ode Mala na put.
Nisam dugo.
Polazak sutra ujutro.
Odredište Vrancuska.
Vraćam se za tjedan dana.
Odlučeno danas.
Ostajte mi zdravo!

Rubrika: potražnja



Traži se macho.
Klasični model, sa svom pripadajućom opremom.
Uvjet: dobar stisak.
Neozbiljne ponude i divljaci koji samo misle da su macho ne dolaze u obzir.

Situacija 1

Izlazim iz FINA-e (nisam pljačkala!) i jedva nekako teška vrata povlačim prema sebi kako bih izašla, i taman da ću krenuti van kad u to drtesina od 2 metra i 200 kila žive vage, džentlmen od glave do pete koji i na wece školjci čita bon-ton ulijeće na širom otvorena vrata i još skoro i mene odnese usput u prolazu.
Činjenicu da sam žensko i duplo manja i slabija još bih i zanemarila, ali kako zanemariti činjenicu da je i inače po bon-tonu, a i zdravoj logici propisano pustiti prvo onoga tko izlazi pa onda ući. Spomenuti "gospodin" nije mene vjerojatno ni primijetio, samo mu je neka dobra vila čudom otvorila vrata baš kad je on naišao, da ne mora zamarati svoje brižljivo uzgojene mišiće.

Situacija 2

Vozim se u svom Fići po glavnoj ulici, da glavnija ne može biti. Iz jedne sporedne koja k tome ima i znak stop izlijeće konj u BMW-u (naravno!) na način da nije niti usporio, a kamoli stao na stop, a nedajbože pogledao ide li netko po glavnoj ulici, moglo bi ga uhvatit u vratu, a to ne želimo je li... Jedva zakočim i potrubim mu, a on mi pokaže srednji prst! Pitam se bi li se to isto usudio jednom onakvom kao iz situacije 1!?

Situacija 3

Hodam Jurišićevom ulicom, žurim, na zasluženoj sam pauzi, valja u pola sata obaviti sve što trebam. Iza mene hodaju dva dečka, muškarca, što li su već. U jednom trenutku žele skrenuti u prolaz sa strane i umjesto da to učine skrećući iza mene jer tako nitko nikome ne bi smetao, oni ubrzavaju i meni presijecaju put kako bi skrenuli ispred mene. Onako u žurbi jedva stanem da se ne sudarimo, već time vidno iznervirana, a onda mi još jedan od njih u prolazu podrigne ravno u uho. Kikotanje je naravno uslijedilo nakon toga. Ne nisu imali 14, nego blizu 30.

Situacija 4

Namjeravam prijeći ulicu na pješačkom prijelazu. Kao i uvijek zastajem i gledam mogu li prijeći. Automobil koji se približava usporava. Misleći kako mi ima namjeru stati i propustiti me zagazim na pješački. Kad sam krenula majstor dodaje gas, i proleti kraj mene gotovo me zakačivši, uz nezaobilaznu škripu guma.

Situacija 5

Vozim se u Fići. Na jednom semaforu stajem iza audija A6, za volanom drtesina otprilike opisa iz situacije 1., ćelava glava, naborani vrat, nezaobilazna crna odjeća, krunica na retrovizoru, pas koji klima glavom u ritmu vožnje straga, nisam čula, ali vjerojatno u pozadini svira Perković. Dakle, on stoji na semaforu, ja dolazim, i stanem, ostavim pristojan razmak između nas. Nakon što sam ja stala on pogleda u retrovizor, ubaci u prvu i pomakne se par metara naprijed.
Kako ima ljudi koji to inače rade na semaforima ništa ne posumnjam.
Na sljedećem semaforu ponovi se isto. Ja stajem opet iza njega, on pogleda, u prvu i pomakne se naprijed. Kad se sve ponovilo i na trećem semaforu shvatila sam da je idiot u autu iza vidio žensko i pomaknuo se da mu ja slučajno ne bih zakačila njegovo blago, njegov audi. Da čovjek ne povjeruje.

I tako eto....pitam se!