Jesam li zaključala stan?
Vječno je to pitanje bez odgovora.
Vjerojatno nisam jedina s ovim problemom, ali kod mene to poprima zabrinjavajuće razmjere.
Toliko nesvjesno radim radnju zaključavanja da bih izgubila život kad bi mi on ovisio o tome da moram sa sigurnošću reći jesam li ili nisam zaključala stan.
Krene to ovako...
Izletim van iz stana i sljedeće što znam je kad negdje na pola puta do cilja počne vrtjeti crv sumnje – jesam li zaključala vrata?
Nekad sam uvjerena da nisam, pa me ždere cijeli dan.
Nekad jednostavno rezignirano zaključim da vjerojatno nisam, ali i nek mi onda sve pokradu, ne ću se vraćati, kad sam već tako blesava da sam otišla i ostavila otključan stan, nek mi to bude kazna.
Nekad se čak i vratim, a onda kad ustanovim da sam ipak zaključala spominjem sama sebi svu užu i širu rodbinu, a to potraje jer ih ima.
I tako...
U većini slučajeva prije radnje zaključavanja obećam sama sebi da ću sad zastati i svjesno obaviti taj sporni čin, tako da budem sigurna.
No kad se približim vratima, kao nekom magijom, moja svijest se gasi.
Pali se, pogađate, negdje na pola puta do cilja zajedno sa gore spomenutim crvom.
Sve drugo mogu rekonstruirati u detalje jer imam dobru memoriju i strašno pamtim detalje, ali proces zaključavanja je crna rupa u mojoj glavi.
I tako iz dana u dan već godinama.
Ima netko neku pametnu ideju?