Negdje prije svoje navršene prve godine završila sam u bolnici.
Naime, kako sam se uvijek motala tamo gdje se nešto događalo, jer tamo gdje se nešto događalo imalo se što promatrati, a promatranje je bilo i ostalo moja najdraža igra, u gužvi se dogodila i mala nesreća.
Bile su mojoj mami prijateljice na kavi, naravno da sam ja obožavala takve događaje, i dok je moja mama kuhala kavu i usput s njima razgovarala, ja sam se puzajući po podu motala oko nogu, došla do mame i htjela ustati pridržavajući se za ručku od pećnice. Mama je to primjetila i u strahu da ću povući vrata pećnice na sebe i pasti krenula uhvatiti me desnom rukom preko džezve netom skuhane kave. Zakačila je džezvu i kava se prolila po njenoj ruci i cijeloj desnoj strani moga malog tijela.
Dobro, nije ispalo tako strašno kako na prvi pogled zvuči, ostao mi je samo jedan mali ožiljak na stopalu kod nožnih prstiju, koji mi je čak i drag jer sam po jemu jedinstvena.
Dakle, nije sama ta nesreća bila tako strašna, već ono što je uslijedilo.
Bolnica!
Bio je to moj prvi i jedini duži boravak u bolnici.
U to doba kada sam ja bila dijete, još uvijek je vladala suluda praksa da se djeci nitko nije puštao u posjetu.
Zapravo posjete su mogle gledati djecu samo kroz prozor.
Mamu su puštali jer me još dojila, ali sam od silnog sresa i to prestala.
Jednog od tih monotonih bolničkih dana, iznenada i sasvim neočekivano (jer nije bilo vrijeme za posjete) na tom famoznom prozoru ugledala sam poznati crveni džemper kako drži ključeve od auta u ruci i u sekundi mi je sinulo,
-Spas!
Crveni džemper je bio moj stric koji je mogao ući u bolnicu i mimo posjeta jer je tamo radio, i kako sam ga ugledala naravno da sam se obradovala i ispružila ruke prema svom spasitelju, da sam govorila vjerojatno bih još povikala
-Vodi me odavdje!
Nažalost jedino što sam tad postigla je rasplakati strica kojeg je silno dirnulo što sam ja tako mala njega prepoznala i pružila ruke prema njemu, a on me nije smio ni primiti, a kamoli odvesti doma.
Taj moj boravak u bolnici nije dugo potrajao, ali je ostavio svoj neizbrisivi trag na meni.
Kao prvo natjerao me da preko noći odrastem, jer sam naglo prestala dojiti i isto tako naglo počela pričati (ne možeš se izboriti za sebe ako ne znaš to reći), a to s odrastanjem nikako nije bilo u mojim planovima.
A kao drugo, ostalo mi je jasno sjećanje na onaj crveni džemper s ključevima od auta u ruci kako stoji na bolničkom prozoru.
Nekada se vjerovalo da djeca ne mogu imati sjećanja od prije treće godine života pa mi nitko nije vjerovao, ali danas se zna (ja pitala stručnjake za razvojnu psihologiju!) da je moguće imati i ranija sjećanja iako je to stvarno rijetkost.
Eto vam rariteta!