Stjenovita obala.
Oštro kamenje.
Valovi se bijesno razbijaju njih.
Proganjaju me...ljudi.
Nemam više kamo.
Bacam se u more i plivam.
Borim se s valovima, a istovremeno moram biti tiha da me ne primijete, oni s obale...
Na izmaku snaga stižem do svjetionika.
Penjem se uz stepenice i dolazim do vrata tornja.
Konačno sigurnost!
No, vrata su zaključana.
Ne mogu ući, a drugog utočišta nema.
Stojim na vjetru.
Noć je.
Odjednom ugledam divljeg psa, ogromnog i bijesnog.
Sjurio se na mene.
Nemam kamo i nemam se čime braniti.
Nema nikoga da mi pomogne.
Napada me.
Branim se golim rukama.
Uspijevam se obraniti, a ne znam ni sama kako jer jako sam slaba.
Pas bježi, osvrćući se iskeženih zuba kao da govori vratit ću se...
Ostajem pred zaključanim vratima tornja, jedine sigurnosti i znam...
Moja pobjeda je tek trenutna.
Veliki čagalj će se vratiti još ljući i još jači, a ja sam sve slabija.
Nemam kamo i nema nikog da mi pomogne...
Budim se hvatajući zrak i u sobi ugledam žute oči i prijeteće bijele zube.
Dva treptaja i oni nestaju.
Ali dobro znam, to što ih ne vidim ne znači da nisu tu.